Nešto o identifikaciji...
„Deidentifikacija bi bila detoksikacija duše. Identifikacije i kačenja vidim kao gomilu balona raznih boja i oblika, stiješnjenih u malom prostoru. I kako koji balon pukne, nastane više mjesta, pa se ovi drugi mogu bolje vidjeti, uočiti njihova boja, oblik i veličina. Pa onda bocnemo opet i pukne sljedeći.... E sad, kvaka je u tome što pucajući balone bol ispočetka osjećamo "mi", što je nelogično i ukazuje na jednu dublju razinu identifikacije, ne toliko očitu kao ove "balonaste". Kad ubodi počnu boljeti balone, a ne nas, mislim da to pokazuje da smo na pravom putu. ... Zapravo, najljepše je kad se baloni počnu sami ispuhivati naprosto zato što - gledamo u njih.“ :-)
http://1.***************/_8x2Eqm-QxUM/S6k5CD_1pAI/AAAAAAAAAWI/50JO-WIV3-w/s1600-h/bennett.jpg
J.G. Bennett - "IDENTIFIKACIJA – SVET ILUZIJE"
Identifikacija igra važnu ulogu u Gurđejevljevoj psihologiji. Javlja se više puta u knjigama
Uspenksog, u „Potrazi za čudesnim“ i u „Mogućoj evoluciji čoveka“.
To je jedna od prvih ideja, sa kojom sam se upoznao, kada sam došao u kontakt sa ovim učenjem. Identifikacija je lažna sloboda, iluzija slobode, kada se osećamo slobodnim jer činimo ono što želimo da činimo. Umesto da pronađemo sebe, gubimo sebe u onome što radimo; ono što radimo, može biti slobodno, ali mi smo porobljeni. Ljudi se mogu izgubiti u onome što čine čak i ako to nije ono što oni žele; čak i ako je to nešto u vezi sa čime nemaju izbora. Kada smo u tom stanju, svako mešanje u ono što radimo doživljavamo kao narušavanje svoje slobode. Dok na primer kuvamo u kuhinji, bivamo toliko uzbuđeni, toliko se identifikujemo sa onim što radimo, da ako neko uđe u kuhinju i kaže nam da to ne radimo na pravi način, postajemo ljutiti i osećamo da smo na taj način napadnuti. Osećamo da se naša sloboda sastoji u tome da to radimo na svoj sopstveni način; ali time smo odbacili onu slobodu, koju bismo mogli da imamo, i uz mogućnost da budemo slobodni da radimo bilo šta, biramo da postanemo robovi.
Kada smo identifikovani, tačno je reći, da uopšte više nismo mi, jer smo preneli naš osećaj za realnost na nešto izvan sebe. Mi čak činimo da stanje identifikacije izgleda kao nešto vredno, hvaleći čoveka koji se slama od posla ili troši ogromne sume novca na poslednju, senzacionalnu – dakle, pogodnu za identifikaciju – knjigu ili film. Mi postajemo robovi svega što radimo, bivamo porobljeni od ljudi koje srećemo i situacija u koje ulazimo, a ipak, tu je ta užasna apsurdnost, da u svemu tome mi verujemo da smo slobodni.
Možemo se na primer boriti sa sobom, pokušavajući da potisnemo izražavanje nekog negativnog stanja, dok iznutra ključamo. Tada iznenada izbacimo sve to i dok smo objektivno odbacili sve ono, što smo stekli tokom tog napora, osećamo se bolje zbog toga i pravdamo sebe rekavši da smo samo hteli da budemo iskreni. Dopustili smo da nas kontroliše ta negativna trijada, ipak, osećamo se dobro, osećamo se mnogo bolje zbog toga, jer čak i ne slutimo da takva negativna stanja nemaju mesta u bilo kome ko polaže prava na to da se naziva čovekom.
Ili, ponovo, nalazimo to stanje veoma jasno kada je reč o našim vlasništvima. Svi mi imamo neka vlasništva, za koja smo zakačeni ili sa kojima se identifikujemo, i ukoliko postoji bilo kakva opasnost da to izgubimo, to je za nas gore, nego da izgubimo sami sebe. Sećam se veoma upadljivog primera, koji se odigrao davno, davno, kada sam bio jedan od učenika u grupama Uspenskog. Razgovarali smo o teškoćama koje imamo da se setimo sebe i on je rekao da moramo imati faktor za podsećanje, da bismo se setili. Nastavio je izjavom, da, kako bismo imali faktor prisećanja, treba da žrtvujemo nešto što nam je veoma dragoceno, da odbacimo nešto što je sa naše tačke gledišta veoma vredno. Jedna žena je rekla da postaje očajna, jer već nekoliko meseci pokušava da uradi nešto, ali je nesposobna da uradi bilo šta. Rekao joj je da treba da se osvrne po svojoj kući i nađe nešto do čega joj je istinski stalo i da to žrtvuje. Izgledala je veoma zbunjeno za trenutak, a zatim rekla: „Pa, imam veoma lepi servis za čaj kod kuće, koji sam nasledila od majke i za koji sam veoma vezana.“ Njegov odgovor je bio: „Polomite jednu od Vaših drezdenskih šoljica i setićete se sebe.“ Sledeće nedelje došla je u istinski histeričnom stanju i rekla: „Bila sam tako uznemirena onim što ste rekli o mojim drezdenskim šoljicama. Ne bih mogla da razbijem neku od tih šoljica, čak i ako bih time spasla svoju dušu.“ Njegov odgovor je bio jednostavno: „Vidite li šta znači identifikacija?“
Naši lični odnosi se uvek kvare, jer se identifikujemo sa ljudima i onim što bi mogli da misle ili osećaju za nas. Dovoljno je da neko napravi najbeznačajniji mali gest i naš unutrašnji svet se puni svim vrstama emocionalnih reakcija. Bilo šta na ovom svetu se može preuveličati do apsurdnih razmera. Reč kritike i mi verujemo da smo omraženi prognanik. Pohvala i verujemo da smo cenjeni kao mudra osoba ili kao izuzetno važni. U svim tim primerima, niko drugi nije učinio da se identifikujemo. Ako nas nešto izbaci iz stanja identifikacije, to shvatanje je praćeno jednim veoma neprijatnim osećajem koliko smo izgubljeni bili; teško možemo podneti da se suočimo sa tom istinom.
Kada smo identifikovani, naša slika o svetu je veoma mala. Sadašnji trenutak se sažima u tačku. Ali kada smo potpuno identifikovani, sasvim izgubljeni, verujemo da smo u najvećem stepenu slobodni, da vidimo sve sasvim realno. Na početku, kada se susretnemo sa ovom idejom, gotovo nam je nemoguće da prihvatimo da se ikada možemo identifikovati: drugi ljudi, da, ali mi ne. Ali kada to jednom istinski sagledamo u sebi, kada okusimo gorki ukus njene realnosti, za nas više nije moguće da na sebe gledamo kao ranije. Ne možemo više „spavati u miru“, kako je to Gurđijev rekao. To je razlog, zašto samo-posmatranje mora da se preduzme uz odlučnost da se ne zastane ni na jednoj barijeri, da se ne ustukne ni od čega što se otkrije i da se ne propusti da se obradi ono što neizbežno sledi iz onoga što je viđeno.
Dok sam radio sa jednom od grupa Uspenskog, nalazili bismo se samo jednom nedeljno, ali smo provodili mesece i čak godine da bismo došli do razumevanja o tome kako ti negativni zakoni deluju na nas i kako ih, jednom kada razumemo njihovo delovanje, možemo zameniti, stavljajući sebe pod uticaj viših zakona. U realnosti, ne postoje dva različita pristupa ovom radu, jedan, koji se bavi negativnim zakonima, i drugi, koji se bavi višim zakonima, suštinskim zakonima. Svaki put, kada putem borbe sa našim negativnim stanjima dođemo do tačke na kojoj smo u stanju da se odvojimo od sebe samih i da sebe posmatramo nepristrasno, ne samo da razumevamo kako niži zakoni deluju, već takođe u isto vreme kreiramo prostor u sebi, koji je slobodan od njihovog uticaja, koji deluje pod drugačijim zakonima. I svaki put, kada pristupimo bilo kakvom teoretskom istraživanju viših zakona, zakona suštine, a koje nije utemeljeno na radu na sebi, ne doživljavamo delovanje višeg zakona, već samo delovanje imaginacije. Gurđijev je rekao više nego jedanput da ovo učenje potiče iz svesnog izvora. Da bismo ga razumeli, morali bismo biti u stanju da mu priđemo svesno, da budemo u stanju da mu pristupimo uprkos, a ne preko naše mehaničnosti. Možemo reći da je čitava tema negativnih zakona od ogromnog značaja za razumevanje ljudske psihologije uopšte i od posebnog značaja za razumevanje psihologije našeg mogućeg razvitka, pod uslovom, naravno, da se svemu tome pristupa na pravi način, to jest, pošavši od nasih sopstvenih negativnosti i naše sopstvene mehaničnosti. I mada smo mi sami jedini pravi predmet ovog proučavanja, to nije nešto što možemo učiniti sami.