Koji je pravi put, prava metoda rada na sebi? Koliko puta smo čuli ili upitali sami sebe: "Koji put izabrati? Toliko ih ima!"
Često čujemo i onu uzrečicu: "Koliko ljudi, toliko puteva!"
Nije li to malo previše? Pa i ne, jer svaki čovek je drugačiji u svojoj originalnosti.
No, ono što je bitno je, da put kojeg izaberemo bude put celovitog čoveka. Ovakav put je integralan, tj. ima uticaj na sve tri grane čovekova stvaralaštva: estetiku, etiku i logiku. Ovakav put istovremeno utiče na, i integrira sva tri središta delovanja čoveka: telo, srce i um. Ono što je najvažnije je da ovakvim načinom rada na sebi istovremeno razvijamo i posebno delatno središte – svesnost, dakle centar prosuđivanja kroz koji, neidentifikacijom i ne osuđujući, pratimo i upravljamo našim čulima, emocijama i mislima. Ovim se postiže priprema za razvoj čovekove suštine, pravog, istinskog i stalnog "Ja".
Zamislimo da je nekad, u drevna vremena postojalo određeno znanje, iskonska Tradicija; jedan skup metoda koji je u načelu bio jednak za sve, tj. principi rada ovog učenja su bili vrlo slični za sve koji su bili spremni krenuti na put samorazvoja. Sve što je ostalo od ovog iskonskog znanja možda se s vremenom iskvarilo gotovo do neprepoznatljivosti (izgubilo u prevodu), možda pod pritiscima potisnulo u tajnost, a možda i namerno vekovima skrivalo od čovečanstva, barem velike većine njih.
Manji delovi ovog učenja, sačuvani su u današnjim velikim religijama samo delimično, i opet tako skriveni u dvosmislenosti i u "rečima iza reči" da ih danas može prepoznati tek nekolicina iniciranih (npr. prema ranohrišćanskom patrističkom nauku biblijski tekst u sebi istovremeno sadrži doslovni, moralni i mistički smisao). Gurđijev kaže u "U potrazi za čudesnim" od Uspenskog :
"Morate razumjeti da se svaka prava religija, to jest ona koji je stvorena od strane učenih ljudi i u određenu svrhu, sastoji od dva dijela. Jedan dio uči što se treba raditi. Taj dio postaje zajedničko znanje i tijekom vremena je iskrivljen i odstupa od izvornika. Drugi dio uči kako raditi ono što se u prvom dijelu uči. Ovaj dio se čuva u tajnosti u posebnim školama i uz njegovu pomoć uvijek je moguće ispraviti ono što je iskrivljeno u prvom dijelu ili vratiti ono što je zaboravljeno. Od desetaka samostana jedan je škola."
Delove učenja ove škole prepoznajemo po sličnostima u obredima različitih religija ili u sličnosti poruka svetaca i proroka naizgled različitih religija; npr. najbitnija poruka gotovo svake religijske tradicije je da je suština duhovnog u nama samima - ljubav.
Razumevanje drevne zapadne i istočne misli govori nam da ljubav potiče ljude da izraze svoju duhovnost na tri glavna načina: znanjem, delovanjem i osećajima.
U Hrišćanskoj filozofiji, ti načini obično su povezani s atributima Boga. Bog je konačna Istina, Dobrota i Lepota, a ove osobine privlače ljude na Put Istine, Put Dobrote, i Put Lepote. Još stariji sistem indijske filozofije opisuje ova tri načina kao yoge (discipline) ili marge (staze); ovi putevi se sastoje od jnane (znanja ili mudrosti), karme (akcije ili služenja), i bhakti (predanost i obožavanje). Oba, istočni i zapadni sistem, shvaćaju da sva tri načina nalaze neki stepen izražavanja u svima nama, ali i da će u pojedinom trenutku nekoga više privlačiti prvi, drugi ili treći put.
Gledano iz praktičnog ugla, ovo učenje možemo prepoznati – ako ne u celosti, onda barem delimično – u nekoliko puteva raznih religija, kao što su npr. raja yoga u hinduističkoj filozofiji joge ili asketskim tradicijama praktikovanim u manastirima hrišćanskog Istoka (hesihazam).
Patanjalijeva raja yoga ili raja marga (sanskrt. raja = kralj; raja marga = kraljevski put) integralni je put sjedinjavanja s Bogom i često ju se smatra kompletnim putem joge jer se istovremeno usredsređuje na kontrolu uma i tela: putem različitih vežbi postiže se sjedinjenje uma, tela i duha.
Hesihazam (grč. hesihia = mirovanje, tihovanje), koji kao mistično telo Pravoslavne Crkve nalazimo npr. u manastirima Svete Gore u Grčkoj, sledi nauke Pustinjskih Otaca ranog hrišćanstva, prema kojima se "svetac ne rađa kao sveti, već svetim postaje za života". Sami Pustinjski Oci ovo su učenje nazivali Kraljevskim Putem, a praksu hezihije najbolje opisuju reči samih monaha:
Očišćen od svega vanjskog i nakon što je pomoću delatne vrline ovladao čulima, um se smiruje nepokretan u srcu, usredotočivši svoj pogled u središte. Tamo prima mentalne iluminacije, kao bljeskove munja, i tako skuplja Božansko razumevanje.
(patrijarh Kallistos; iz komentara Philokalie/ Dobrotoljublja)
Prema učenju Gurđijeva sve tradicionalne puteve možemo podeliti na tri puta: Put fakira, Put monaha i Put jogija. Ovi putevi se naravno, poklapaju sa tri duhovna puta navedena ranije u tekstu. No, ono što je specifično za Gurđijeva je, da je on prvi Zapadu predstavio i vlastitu metodu Rada na sebi, koju je nazvao Četvrti Put ili jednostavno – Rad. Rad je jednostavno opisao sam Gurđijev:
[…]početak četvrtog puta je lakši od početka puta fakira, monaha i jogija. Postoji mogućnost rada na četvrtom putu i u isto vrijeme ostati u uobičajenim uvjetima života, nastavljajući svoje uobičajene poslove, odnose sa ljudima, ne odustajući od bilo čega što smo do tada sljedili. Čak naprotiv, uvjeti života u kojima je čovjek na početku svog rada, u kome ga, da tako kažem, rad sam pronalazi, su najbolji mogući za njega.[…] Četvrti put se ponekad naziva Put lukavog čovjeka. ‘Lukav čovjek’ zna neke tajne koje fakiri, monasi i jogiji ne znaju. […] Čovek koji slijedi četvrti put zna sasvim određeno koje su mu supstance potrebne za njegove ciljeve i zna da se te supstance mogu proizvesti u tijelu za mjesec dana tjelesne patnje, za tjedan dana emocionalnih napora ili u jednom danu mentalnim vježbama — kao i to, da se one mogu uvesti u organizam izvana, ako se zna kako. I tako, umjesto cijelog dana vježbanja jogija, tjedan dana molitve redovnika ili mjesec dana samo-mučenja koje radi fakir, on se jednostavno pripremi i proguta malu pilulu koja sadrži sve supstance koje želi, i na taj način, bez gubitka vremena, on postiže potrebne rezultate.
(Gurđijev, citiran od Uspenskog; "U Potrazi Za Čudesnim")
Jedino integracijom puteva dobijamo ono ključno, put razumevanja. Šta to znači? Razumevanje donosi objektivnost. Na primer: gledajući objektivno na naše greške, učimo iz njih. Tako jedan redovnik koji moli po celi božji dan u strahu od paklenih muka koje ga čekaju nakon smrti – na Putu Dobrote, na Putu monaha, na putu bhakti yoge, nazovimo to kako god hoćemo – je rob, jer njegova vera u Boga, iako spontana, je slepa, nije utemeljena u razumevanju sebe i svega što jeste. Radeći na sebi samo delimično, ne razvijamo celovitost sebe. Ako čovek razvija samo jednu stranu svog bića, ne može biti potpuno objektivan i iskren prema samom sebi. Ovakvo razumevanje ključ je unutrašnje, psihološke transformacije. Jedino ovakva, psihološka promena vredna je Rada na sebi.
Gledajući Rad kao integralni put razvoja, možemo reći da takav put treba sadržavati sledeće metode:
- ekonomija, štednja vlastite energije (u ovo spada i sublimacija tj. ispravno korištenje seksualne energije)
- buđenje srca (savesti)
- transcendiranje uma tj. uobičajenih mentalnih obrazaca.
Možemo reći da je cilj Rada ovladavanje i upravljanje svih vrsta naših energija: fizičke, emocionalne i mentalne iz jednog permanentnog centra postojanja – ovo se npr. u terminologiji Četvrtog Puta naziva stvaranje "magnetskog centra". Tek tada je moguć daljnji rad na višim (možda bi bilo tačnije reći nesvesnim) centrima/energijama, tj. na duhovnom razvoju čoveka. Još jednom, Gurđijev:
Ovo učenje se razlikuje od mnogih drugih zbog činjenice da potvrđuje da viši centri postoje u čoveku, te da su u potpunosti razvijeni. Niži centri su ti koji nisu razvijeni. Upravo ta nerazvijenost ili nepotpuno funkcioniranje nižih centara je ono što nam onemogućava korištenje rada viših centara. […] Samo iz opisa mističnih iskustava, stanja ekstaza, znamo za tu vezu. Ta stanja se mogu dogoditi na temelju religioznih osjećaja ili samo na kratko, preko određenih narkotika; ili pak u određenim patološkim stanjima kao što su napadi epilepsije ili slučajne ozljede mozga[…] U većini slučajeva u kojima su se dogodile slučajne veze sa višim misaonim centrom čovjek se onesvješćuje. Um se odbija predati poplavi misli, emocija, slika i ideja koje se najednom javljaju u njemu. […] To je obično sve što ostaje iz takozvanog ‘mističnog’ iskustva ekstaze, koje predstavlja privremenu vezu sa višim centrom.
(Gurdjieff, citiran od Ouspenskog; ‘U Potrazi Za Čudesnim’)
Dakle: samo iz opisa mističnih stanja znamo za tu vezu (s višim centrima)! Evo zbog čega je mnogim misticima i svecima teško održati stalnim stanje blaženstva koje toliko dugo prizivaju i za koje se toliko pripremaju. Jednostavno rečeno: da bi se radilo na višem, treba prvo zagospodariti onim nižim. To je početak promene gledišta, promene u načinu razmišljanja, to je ono što su Pustinjski Oci nazivali metanoia.
I na kraju, još jednom obratimo pažnju na upute anonimnog ruskog hodočasnika. Nemojmo biti ni robovi, ni najamnici:
Suzdržavanje od greha zbog straha od muka je neuspešno i neplodno, duša se ne može osloboditi od greha u mislima ičim drugim osim čuvanjem razuma i čistoćom srca. A sve se to postiže unutarnjom molitvom, i to ne zbog straha od paklenih muka, nego u želji za kraljevstvom nebeskim. Ako neko počne činiti spasonosne podvige, to sveti oci nazivaju najamništvom. Govore da je strah od muka put roba, a želja za nagradom u kraljevstvu nebeskom put najamnika. A Bog želi da idemo k Njemu putem sinovskim, tj. iz ljubavi i u revnovanju za njega; da se ponašamo pošteno i da se radujemo spasonosnom sjedinjenju s Njim u duši i srcu.
("Ispovesti ruskog hodočasnika": autor nepoznat)
