Краљ Петар I Карађорђевић

Стари краљ Петар ''ослободилац'' је вратио целу српску војску назад ''желећи да са браћом Хрватима живи у слози''. Не заборавимте он је био први краљ уједињене Југославије, и немојте ми сам о причати како је то био само формално. Наравно да он нема ништа са тиме што је његов унук издао земљу, али просто износим чињенице о великој нам династији која се сматра српском више но Обреновићи. Краља Александра поштујем као и његову жртву, којом је доказао да је заиста веровао у идеју југославизма. Али то да су и он и његов отац били масони није тајна, то је врло транспарентно приказано чак и у оно серији која је ишла на РТСу,

Не бих ја баш био уверен да краљ Петар први није био упознат о идеји "Југославије"Његов биограф Милићевић писао је да након напуштања Женеве заједно са депутацијом Народне скупштине 10.јуна на Бечкој железничкој станици био дочекан од стране српских и хрватских студената који су га том приликом поздравили као првог југословенског краља.11 година пре него што ће Никола Пашић председник српске владе Нишком декларацијом јавно изнети идеју о стварању нове југословенске државе
 
Видим овде велику количину написаних будалаштина,па да почнем редом.Краља Петра су наводно прогањале сцене убиства Александра и Драге.Како може да га прогања нешто чему није присуствовао (био у Француској)?Био је наводно масон.Масони баш примају у редове обичне војнике,прашињаре (човек цео живот провео у рату).Човек је био оличење једног једноставног владара,човека из народа.Није хтео,за разлику од краља Александра Обреновића,да нас потчини Аустрији-да постанемо туђа колонија.

А зашто масони не би у своје редове примали војнике ? Ако је тако као што кажеш како онда објаснити велики број војних ложа које су осниване широм света и чији су чланови припадници армија ? Свако елитистичко друштво тежи да у својим редовима види какву значајну личност која би допринела побољшању рејтинга друштва а краљ Петар сигурно је био таква личност.
 
С' обзиром да се модерна српска државност рачуна од 1804. године онда су оснивачи Карађорђевићи

Може се свакако о томе дискутовати али чињеница је да је вожд Ђорђе Петровић првенствено био војни заповедник док му је унутрашње политичко уређење било у другом плану.Покушао је више пута да се наметне као политички фактор одржавајући везе са Аустријом,Русијом чак и Француском.У тешким временима устанка писао је Наполеону коме је нудио Српске градове као и савез у замену за помоћ.Наполеон је наравно то одбио али није пропустио прилику да искаже дивљење народу који је показао толико истрајности и храбрости.На жалост кобна грешка начињена је 1806-е када је одбијена изузетно повољна мировна понуда Порте коју је испословао Петар Ичко а из које је произилазило да Србија има право да успостави наследног оборкнеза-башкнеза преко којег би се реализовале Портине наредбе а сами турци нису имали право да се крећу по унутрашњеости земље.Када се све сабере ово је била изузетно повољна понуда која да није одбијена представљала би одличан и политички и војни успех.Трагични догађаји који су даље уследили довели су до слома устанка.
 
А зашто масони не би у своје редове примали војнике ? Ако је тако као што кажеш како онда објаснити велики број војних ложа које су осниване широм света и чији су чланови припадници армија ? Свако елитистичко друштво тежи да у својим редовима види какву значајну личност која би допринела побољшању рејтинга друштва а краљ Петар сигурно је био таква личност.

Обичан војник тзв ''прашинар'' да уђе у масоне?Тешко.Њихово чланство се стиче.Ниједног тренутка нисам рекао да војно лице не може у масоне,али не би баш примили безначајног војника.Мислим да је то подметачина супротне династије (мада су подметачинама били склони и једни и други)


Може се свакако о томе дискутовати али чињеница је да је вожд Ђорђе Петровић првенствено био војни заповедник док му је унутрашње политичко уређење било у другом плану.Покушао је више пута да се наметне као политички фактор одржавајући везе са Аустријом,Русијом чак и Француском.У тешким временима устанка писао је Наполеону коме је нудио Српске градове као и савез у замену за помоћ.Наполеон је наравно то одбио али није пропустио прилику да искаже дивљење народу који је показао толико истрајности и храбрости.На жалост кобна грешка начињена је 1806-е када је одбијена изузетно повољна мировна понуда Порте коју је испословао Петар Ичко а из које је произилазило да Србија има право да успостави наследног оборкнеза-башкнеза преко којег би се реализовале Портине наредбе а сами турци нису имали право да се крећу по унутрашњеости земље.Када се све сабере ово је била изузетно повољна понуда која да није одбијена представљала би одличан и политички и војни успех.Трагични догађаји који су даље уследили довели су до слома устанка.

Било како било он је државу створио.Донео законик,оформио скупштину,увео народне органе...
 
Није ти ово много поуздано.У масоне убрајају војводу Мишића (човека сељачке интелигенције и бистрине који би се тога згрозио)

grobnica%20vojvode%20Misica%201.jpg


u masonskoj ikonografiji akacija ima posebno mesto, i nosi simboliku drveta života. To stoga, što je ova vrsta mediteranskog bagrema večito zelena, a vezuje se za graditelja Solomonovog hrama Hirama Abifa. Naime, pošto su ga ubili i pokopali, da bi obeležili njegov grob ubice su stavile suvu granu akacije, koja je čudesno olistala i ozelenela. Tako ova biljka ima izuzetno jak simbol vrednosti kod slobodnih zidara.
Živojin Mišić bio je, kako tvrde masoni, jedan od istaknutih i cenjenih slobodnih zidara svog vremena. Zato se ova ikonografija na njegovom grobu smatra potpuno logičnom i prirodnom.

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:276526-Put-ve269nog-Istoka
 
Обичан војник тзв ''прашинар'' да уђе у масоне?Тешко.Њихово чланство се стиче.Ниједног тренутка нисам рекао да војно лице не може у масоне,али не би баш примили безначајног војника.Мислим да је то подметачина супротне династије (мада су подметачинама били склони и једни и други)

.

Чланство у масонерији се не стиче.У њу се улази на предлог постојећих чланова ложе који лично гарантују за кандидата којег предлажу.Након тога кандидат прлази детаљну проверу и ако се испуне сви услови приступа се балотажи.
 
Е да,још једна ставр.Многи су овде наводили патолошку мржњу Карађорђевића према ''јадним'' Обреновићима.Не знам да ли знате али први пук српске војске за време Петра Првог носио је име ''Милош Велики'' (врањски пук),а пети пук је носио име ''Краљ Милан'' (ваљевски пук).Ово није мала почаст.Познаваоци војске ће то већ разумети.
 
Е да,још једна ставр.Многи су овде наводили патолошку мржњу Карађорђевића према ''јадним'' Обреновићима.Не знам да ли знате али први пук српске војске за време Петра Првог носио је име ''Милош Велики'' (врањски пук),а пети пук је носио име ''Краљ Милан'' (ваљевски пук).Ово није мала почаст.Познаваоци војске ће то већ разумети.

Ривалитет је свакако постоја а патолошка мржња допирала је од појединих припадника династије као што је то био случај са осветољубивом кнегињом Персидом која је била опијена мржњом према Обреновићима и један је од кључних фактора у атентату на кнеза Михаила Обреновића.Иначе краљ Петар је својевремено начинио извесан напор у циљу помирења династија,превазилажењу опонентизна и уједињења у једном циљу-ослобађању Србије.Стим увези написао је и писмо кнезу Милану Обреновићу на које никада није добио одговор.А истини за вољу писмо је уместо помирења допринело још већем ривалитету.
 
Who was the leader of Serbia in 1914?

It was King Peter I, whose full name was Peter Karadjordjevic.

The following is from the Encyclopedia Britannica Online, June 16, 2005:

Peter I: King of Serbia from 1903, the first strictly constitutional monarch of his country. In 1918 he became the first king of the Kingdom of Serbs, Croats, and Slovenes (later called Yugoslavia).

Born the third son of the reigning prince Alexander Karadjordjevic (1842�58), Peter became heir to the throne on the death of his brother Svetozar (1847). After his father was forced to abdicate (1858), Peter lived in exile for the next 45 years. Educated in France, mainly at military schools such as the prestigious Saint-Cyr, he served as a lieutenant in the French Army during the Franco-German War and was decorated with the Cross of the Legion of Honour for heroism. When the Serbs of Herzegovina revolted against the Turks in 1875, Peter organized a party of volunteers to assist them. Afterward he became an honorary senator in Montenegro (1883) and improved his dynastic ties by marrying Zorka, the first child of Prince Nicholas of Montenegro (1883).

In 1903 the Serbian king Alexander Obrenovic (1889�1903) was assassinated, ending the Obrenovic dynasty, and Peter was elected king of Serbia. His reputation as a liberal (he translated John Stuart Mill's essay On Liberty into Serbian in 1868) and his strong advocacy of constitutional government helped improve the political situation at home and win recognition abroad. Incapacitated by age and poor health, Peter named his heir, Prince Alexander (Alexander I), regent on June 24, 1914. During World War I, after the defeat of Serbia by the Central Powers (Germany and Austria) in 1915, he took part in the retreat to the Adriatic, carried in a litter. At the end of World War I he returned to Belgrade, where he was proclaimed king of the Serbs, Croats, and Slovenes (Dec. 1, 1918).

Read more: http://wiki.answers.com/Q/Who_was_the_leader_of_Serbia_in_1914#ixzz1C6Z9oHkN

Mislim da slike govore same za sebe
Za kralja i otadzbinu!!!
 
King Peter I

Photograph of King Peter I of Serbia Peter I Karadjordjevic (1844-1921), born in Belgrade, became Serbia's first constitutional monarch - elected by parliament - in the aftermath of the 1903 military coup that resulted in the overthrow of the Obrenovic dynasty, returning from exile to take his place as King. Nikola Pasic meanwhile served as his outstanding Prime Minister.

In the intervening years before his appointment as King, Peter had served with the French during the unsuccessful Franco-Prussian War of 1870-71 and, in 1875, joined the Bosnian insurrection against the Ottomans.

The first years of King Peter's reign saw reforms to the constitution, the army and the school system, as well as improvements to the system of agriculture.

With the outbreak of war in Europe only a month away, and with Serbia in civil turmoil following the successful outcome of the Balkan Wars - both civil and military authorities demanded that Macedonia be administered by Serbia - in June 1914 Peter passed executive control of government to his second son Alexander (who became Regent) on grounds of increasing ill health.

With Serbia's epic defeat towards the close of 1915 at the hands of combined Austro-Hungarian, German and Bulgarian forces led by Mackensen, King Peter had to be carried (along with similarly ill Putnik) through the wintry mountains of Albania to Corfu.

In December 1918 Peter reappeared briefly to accept his position as monarch of the newly declared state of (what was to become) Yugoslavia. With his death in 1921 Alexander became King.

http://www.firstworldwar.com/bio/peter.htm
 
The Legion has had such royalty in its ranks as King Peter I of Serbia, Prince Louis II of Monaco and Prince Aage of Denmark, among others. Dmitri Amilakvari, a Georgian prince and refugee from Soviet Russia, was the Legion's principal royalty during World War II. The Legion was Amilakvari's life, and he served for 16 years before World War II. He joined the 13th Demi-Brigade as a captain, and he commanded it at Bîr Hacheim as its colonel. His strong personality held the unit together through its most trying times. His coolness under fire was legendary.

http://www.angelfire.com/fl/marcwitteveen/tale2.html
 
His Majesty King Peter I

CENTENNIAL OF KING PETER I ACCESSION TO THE SERBIAN THRONE
To my Dear People



King Peter I Karadjordjevic was the fifth child of Prince Alexander and Princess Persida (the daughter of Duke Jevrem Nenadovic). He was born on St. Peter’s Day 11 July 1844. He finished elementary and high school in Belgrade, and continued his education at the Venel – Olivier Institute in Geneva. After his graduation, Prince Peter went to College Saint Barb in 1861, and then in 1862 he enrolled in the famous French military academy Saint-Cyr and graduated in 1864.

While he was in Paris he showed interest in photography and painting, and kept improving his military and political education. That broadened his views on liberalism, parliamentarianism, democracy and its institutions. In the beginning of 1868, when he was only 24 Prince Peter printed his translation of John Stuart Mill’s essay “On Liberty”, with his preface, which later became his political program.

After the assassination of Prince Mihailo Obrenovic in May 1868, political circles close to the Obrenovic dynasty included a paragraph in the new constitution, prohibiting the Karadjordjevic’s from returning to Serbia and confiscated their property.

Prince Peter joined the Foreign Legion in 1870 and fought in the war between France and Prussia during which he was decorated with the Legion of Honour. In 1875, he took part in the Bosnian-Herzegovina uprising as a volunteer under the assumed name of Peter Mrkonjic. After the failure of the Topola rebellion in 1877 he continued his political activities.

In the summer of 1883 he married Princess Ljubica-Zorka, the eldest daughter of the Montenegrin Prince Nikola in Cetinje, Montenegro. They had five children: two daughters Jelena and Milena and three sons Djordje (who renounced his right to the throne in 1909), Aleksandar and Andrija (he died as a child). After a short time in Paris, the Karadjordjevic family moved to Cetinje, where they lived for ten years. Due to his poor financial situation, Prince Peter sold his residence in Paris in 1894 and settled in Geneva Switzerland with his family. His contacts with people from Serbia continued, above all with Nikola Pasic, the leader of the Radical Party.

During 1897 Prince Peter left for Russia and was received by Tsar Nikola II. Three years later, he tried to reach an agreement with Serbia’s King Aleksandar Obrenovic regarding the recognition of the title Prince and the return of Karadjordjevic family confiscated property, but without success. Prince Peter reinforced his political activity for his return to Serbia. In 1901, he intensified his efforts to get closer to Austro-Hungary, offering his political programme.

On 28 May 1903, a group of Serbian army officers assassinated King Alexander and Queen Draga Obrenovic. The Serbian army organized a Coup d’Etat and proclaimed Prince Peter Karadjordjevic, then living in Switzerland, as the new King of Serbia. The National Parliament confirmed this on 15 June 1903. After 45 years the Karadjordjevic family regained the leadership of the Serbian state, starting a new era in its development. “I want to be a true constitutional King of Serbia” – said King Peter I in his declaration on the day of taking his oath.

From the beginning of his reign, King Peter I faced serious obstacles. Interior political fights disrupted the country and Austro-Hungary, benevolent towards the new Serbian King at first, it soon became an open enemy of Serbia, particularly after the crisis caused by the annexation of Bosnia and Herzegovina by Austria-Hungary in 1908.

The first Balkan War against Turkey in 1912 and the second – against Bulgaria in 1913, ended in the triumph of the Serbian Army under the supreme command of King Peter I. Serbian victories in these wars resulted in the liberation of the Raska District, Kosovo, Metohija and Macedonia, and their uniting with Serbia.

The constant physical demands of the Balkan Wars resulted in King Peter’s deteriorating health and on 24 June 1914 he transferred his royal prerogatives to his son Crown Prince Alexander. A month later Austro-Hungary declared war on Serbia, which sparked World War I. After the victories of the battles of Cer and Kolubara in 1914, Germany and Bulgaria entered the war in 1915 and the Serbian Army was forced to withdraw and leave the country. The Albanian Golgotha, a winter retreat of the Serbian Army through the mountains of Albania, furthermore affected the health of the aging King. However, he lived on to witness Serbia’s victory at the end of World War I and the liberation of Serbia along with the establishment of the new country the Kingdom of the Serbs, Croats and Slovenes of which he was proclaimed the first King.

King Peter I died 16 August 1921 in Belgrade and was buried in the Mausoleum of St. George in Oplenac. Owing to his accomplishments in the Balkan wars and World War I, he was known by the people as King Peter I, The Liberator.

http://www.royalfamily.org/kraljPetar100/100godina_eng.htm
 
Inače, reč je o feljtonu koji je najvećim delom baziran na memoarima crnogroskog državnika Gavra Vukovića. Evo šta Gavro Vuković kaže o Petru Karađorđeviću, što je navedeno i u tom feljtonu:
"Princ Petar bijaše iznad srednjeg rasta. Suh, ali tjelesno razvijen. Hitra pokreta, bistre glave, crne kose, a i lica, jer se viđaše ispod kože crna mast Karađorđevića. Naravi vesele, dosjetljiv, dobrodušan, a često puta naivan, prema pojmu crnogorskom. Crnogorci bez razlike gledali su na njega sa visokim uvažavanjem i osobitim poštovanjem. Pošto je napustio inspirisani ton i postao pristupačan, Crnogorci su se rado okupljali oko njega, kad bi izašao iz kuće, s ljubavlju i punim povjerenjem, koje im je on svojim ponašanjem inspirisao".
 
Dok su u Srbiji za vreme poslednjeg Obrenovića besnele najžučnije unutrašnje raspre i borbe, Kralj Petar je četovao po Krajini. Godine 1903. Narodna Skupština proglasila ga je Kraljem.
Već u prvim godinama njegove vladavine, Austrija je tražila svaku zgodu da napadne Srbiju, pošto je Srbija pod vladavinom Kralja Petra u svojoj politici okrenula leđa Austriji. Sve oči troimenog naroda bile su okrenute prema Kralju Petru sa verom i nadom da ce još pod njegovom vladavinom biti ujedinjeni svi Srbi, Hrvati i Slovenci. Kulturno jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca već u prvim danima njegovog kraljevanja bilo je ostvareno. Na raznim kongresima i skupovima Srpskih, Hrvatskih i Slovenačkih intelektualaca javno je manifestovana ideja jedinstva. Najpre se između Srbije i Austrije zametne carinski rat, u kom je Austrija težila da Srbiju ekonomski upropasti. Posle toga dolazi do aneksije Bosne i Hercegovine 1908, kojom prilikom umalo što nije došlo do krvavog razračunavanja. Ali kako Srbija nije bila u to vreme spremna, morala je popustiti sa verom u konačno Oslobođenje. U zajednici sa Crnom Gorom, Bugarskom i Grčkom Srbija je objavila Turskoj rat 1912. Cilj ovoga rata bilo je oslobođenje istorijskog jezgra Srpske države starih kraljeva i careva, gde su slavne Nemanjičke prestonice: Novopazarski Ras, Priština, Skoplje, Prizren i t.d. U dvodnevnoj Kumanovskoj bitci (10. i 11. okt. 1912.) Srbi odnesoše sjajnu pobedu, kojom je učinjen prvi i najveci korak ka konačnom oslobođenju. Posle ove bitke niže se pobeda za pobedom kod Prilepa i Bitolja, kod Leša i Drača.
" Stari kralj, negdašnji ustaša u Bosni, doživeo je da se ostvari veliki san njegovog velikog dela, i krunisao je svoju poštenu rodoljubivu i ustavnu vladavinu triumfalnim ulaskom u Dušanovo Skoplje ... ono, što su na njemu nekada izgubili ".
(V. Corovic Vel. Srbija.)
 
Poslednja izmena od moderatora:
KRAJEM avgusta te 1903. godine u Nišu je otkrivena zavera protiv zaverenika, ako tako može da se kaže, koja je ekspresno ugušena.
Ni novom kralju, međutim, u izolovanoj zemlji nisu cvetale ruže, bar tih prvih godina, a onda će buknuti rat. Posle 45 leta vladavine Obrenovića, kralj Petar Prvi Karađorđević došao je u zemlju kao vremešan čovek, šezdesetogodišnjak. NJegov delikatan položaj komplikovalo je kraljeubistvo, koje je ozbiljno uzdrmalo nejaku monarhiju.
Srpske građanske političke stranke, ne baš zavidne demokratske tradicije, izabrale su u Skupštini novog kralja na način koji nije konvenirao novom vladaru. Prethodno, donošenjem ustava, parlament je limitirao ovlašćenja monarhu. Uzimajući u obzir i klimu, kralj Petar je mogao da shvati da je njegov izbor bio uslovnog karaktera.
Vraćajući se, posle pola veka, u sredinu u kojoj je bio zaboravljen, ustoličeni monarh je, u početku, računao na odanost onih koji su ga doveli na presto, dakle na oficire i prijatelje iz izbegličkih godina.
Kraljeva nomenklatura nije, međutim, bila po volji i meri deputata u Skupštini, pa ni vođa političkih stranaka. Nastali su konflikti i čika Pera, kako je bio prozvan u narodu, nije imao izbora nego da što pod pritiskom spolja, što unutra započne da se oslobađa **prvoboraca** iz redova urotnika.
Dve godine od prevrata, pojedini zaverenici, suočeni sa najavljenom smenom, javno prete Petru Prvom Karađorđeviću da će mu **smrsiti konce**. U delu **Crna ruka** Vasa Kazimirović navodi primer majora LJubomira Kostića, komandanta pešadije Kraljeve garde. Kad je Kostić saznao da je kralj odlučio da penzioniše grupu oficira zaverenika, a među čijim imenima je bilo i njegovo, major je pred grupom kolega doslovce kazao: **Aleksandra smo bacili s prvog, a Petra ćemo sa trećeg sprata**.
 
O poslednjoj, tragičnoj ličnosti te dinastije Slobodan Jovanović će u svom delu “Vlada Aleksandra Obrenovića” kazati da je Aleksandar za deset godina vladavine sproveo četiri državna udara, promenio tri ustava, imenovao i razrešio 12 vlada upravljajući čas kao apsolutista, a čas kao suveren veran ustavnim ovlašćenjima, vladalac koji je proizvodio samo protivnike. Kralj bez pristalica.
Zajedno sa novom dinastijom u liku Petra Prvog Karađorđevića pristizali su i visoki računi koje je iscrpljena Srbija morala da plaća.
 
A sada o Kralju Peri i njegovom rodoljublju i dokazanoj hrabrosti i poštovanju svojih boraca što se za nazovi maršala ne bi moglo reći.

Kralj među svojim vojnicima

Kralj Petar I dobio je bio najveće rusko odlikovanje, veliku lentu Svetog Andreje sa mačevima, orden koji je pre njega nosio jedino car Aleksandar I, pobedilac Napoleona.

Svuda u savezničkim zemljama izlazili su članci o herojskim borbama srpske vojske i svetloj ulozi kralja Petra I u tom otporu i teškoćama povlačenja.

Engleska revija "The IIIustrated London Nenjs" od 4. decembra 1915. donela je preko cele strane sliku kralja Petra sa sledećim tekstom:

"U istoriji dugog mučeništva Srbije nije bilo herojskije figure od kralja Petra. Patriot među patriotima, on se borio zajedno sa svojim vojnicima, sve dok nije pao u nesvest od proste iznemoglosti, u toku bitke kod Pirota, i inspirisao je trupe svojom hrabrošću..."

Ista revija od 25. decembra 1915. donela je sliku kralja Petra I na bojištu, preko dve strane, a ispod slike članak u kome, između ostalog, piše:

"Kroz celo vreme rata kralj Petar je pokazao divan patriotski duh i bio izvanredan primer svojim trupama. Uprkos svojoj starosti i slabosti - on ima sedamdeset i jednu godinu - kralj Petar se držao herojski i za vreme nedavnog povlačenja srpske vojske pred nadmoćnijim neprijateljskim snagama, on je ostao (sa njom) da bi svojim prisustvom jačao uporni otpor svojih Srba."

Pod naslovom "Kralj Heroj", francuska revija "Ilustrasion" od 6. marta 1915. godine, počinje dugi članak ovim rečima:

"Stari srpski kralj Petar I ima danas sedamdeset godina. Školovao se u San-Siru. Borio se u našim redovima 1870-te. Odlikovan je, za hrabrost, na bojnom poljukod Vilerseksela. Jedan od naših srpskih prijatelja je primio, od jednog tamošnjeg oficira, sledeće pismo. Iz njega se može videti kakvu je divnu ulogu igrao stari kralj.

U pismu se izlažu napori predsednika vlade Pašića da bi ubedio staroga kralja da radi svoje starosti i slaboga zdravlja odustane da prati svoje vojnike, preko albanskih gudura. Svi Pašićevi napori su ostali bez uspeha i kralj Petar je prešao sa vojskom albanske planine, u sred zime, prekrivene snegom, na jednim volovskim kolima, a gde su bile neprohodne bio je nošen od svojih vojnika, sve dok nisu stigli do albanske obale na Jadranu."
 
Poslednja izmena:
Sve ranije idejne razlike i političke struje još od vremena kralja Milana, Slobodan Jovanović svodi na tri gledišta:

"Dok je Udružena omladina (pod uticajem Platonove ideje o vladi intelektualne elite) radila na buđenju nacionalne svesti kod inteligencije, Svetozar Marković je smatrao da prvo treba poboljšati ekonomsko stanje da bi se ona probudila i kod širokih seljačkih masa. S druge strane, kralj Milan je nalazio da buđenje nacionalne svesti ne znači bez vojne snage ništa i da je stoga potrebno prvo narodnu vojsku, koja se u Prvom i Drugom turskom ratu pokazala nedovoljna, zameniti stajaćom vojskom."

I onda profesor Jovanović zaključuje:

"Kada su pod Kraljem Petrom Prvim nastali veliki nacionalni ratovi pokazalo se da su svi donekle, a neki potpuno, bili u pravu. Ratove je vodila stajaća vojska, ustanovljena Kraljem Milanom; na vladi je bila jedna stranka koja je bila zadobila seljačke mase, a kod inteligencije bio se probudio nacionalistički duh Ujedinjene omladine. Sve političke struje bile su se slile u jedno, za veliko delo narodnog oslobođenja i ujedinjenja."

"Deco moja, razrešavam vas zakletve prema meni, ali ne i prema Srbiji"
 
Pokazalo se još onda i kod nas da moderne unutra-šnje reforme i nove političke ideje mogu koristiti napretku jednog naroda samo ako se potčine nacionalnim i državnim interesima, a koriste jedino neprijateljskim i stranim uticajima ako se stave iznad njih, kao što je to bio slučaj sa ustavobraniteljima. Kralj Petar I uspeo je da sačuva tu ravnotežu u novom modernom uređenju Srbije i nasleđenom državotvorstvu Nemanjića. Od svih velikih srpskih vladara posle ustanka, on se najviše približio i Nemanjićima i narodu. Kad je stupio na presto svoju prvu posetu učinio je Hilandaru, a prva nastojanja posvetio unutrašnjim slobodama. Svoju vladavinu saobrazio je bio i staroj državnoj misli i novim potrebama i težnjama naroda za širokim samoupravama. Srbija je tada sa svojim najnaprednijim demokratskim ustanovama toga vremena stupila sa punim pravom u red civilizovanih evropskih država, a njena privlačnost postala neodoljiva za sve Srbe pod Turskom i Austro-Ugarskom i kao Srbija slobodnija i kao Pijemont Srpstva.
 
U toj istorijskoj misiji srpska vojska krenula je 1912. godine nemanjićkim putem, Vardarskom dolinom, kao prvoj etapi ka oslobođenju svih srpskih zemalja.

Posle pobedonosnih Balkanskih ratova, kralj Petar I, već u godinama, bolestan od kostobolje, koja ga je sve više mučila još od preplivavanja ledene Loare, predao je bio, pred Prvi svetski rat, vlast prestolonasledniku Aleksandru, ali je u toku tog dugog rata u najtežim momentima simbolično uzimao vođstvo. Kada su pred Suvoborsku bitku Austrijanci došli čak do Kolubare, otišao je sa oba sina u rov usred borbe i s puškom u ruci na grudobranu održao govor umornim i iscrpljenim vojnicima u neprekidnim borbama u povlačenju:

"Deco moja", rekao im je, "vi ste se zakleli da branite svoju otaybinu i svoga Kralja, ali vas ja razrešavam zakletve date meni, jer život i vaš i moj pripada samo Srbiji za koju moramo sada pobediti ili umreti i ja sam došao među vas da je sa onima, koji hoće da se bore za njenu slobodu, odbranimo ili poginemo."

Pozivajući se na slavnu prošlost i petvekovnu borbu srpskog naroda za oslobođenje, rekao im je na kraju:

"Sada je došlo vreme da mi branimo svoju zemlju, njive i ognjišta. Možda među vama ima i onih koji su posustali i zato svaki onaj koji ne može neka slobodno odloži oružje i neka se vrati kući, ja mu praštam."
 
Spontane i roditeljske reči staroga Kralja načinile su čudo. Oni isti klonuli ratnici, kao preporođeni, podigli su glave. "Napred", odjeknuli su njihovi gromki povici. Tako je počela nova srpska ofanziva i za dve nedelje, sem zarobljenika, nije više bilo nijednog neprijateljskog vojnika na teritoriji Srbije.

U povlačenju preko Albanije delio je sa svojom vojskom i izbeglim narodom sva stradanja i patnje od gladi i zime. Opisujući ih u Solunu američkom novinaru, Edvardu Maršalu, rekao mu je da je parče hleba, koje su mu tada nudili njegovi izgladneli vojnici, smatrao za isto takvu svetinju kao i pričešće u hramu.

Kao i Nemanja, ovaj bogougodni i smerni Kralj u starosti, bio je orao u mladosti. Doleteo je među prvima i pod imenom vojvode Petra Mrkonjića, borio se u Bosansko-hercegovačkom ustanku. Pre toga završio je bio čuvenu školu za oficire u San-Siru i učestvovao u francusko-pruskom ratu. Posle Sedana cela francuska vojska bila je opkoljena, ali je "lojtenand Kara" obavio pukovsku zastavu oko sebe i preplivao po zimi Loaru. Taj njegov podvig evocirala je francuska štampa kada je kao Kralj Srbije učinio zvaničnu posetu Francuskoj. Priređen mu je vrlo srdačan prijem a njegov kabinet za rad u palati Ke d Orsej, gde je odseo kao gost predsednika Republike, krasio je nameštaj koji se nalazio u salonu Tiljerija prilikom prijema Karađorđevog izaslanstva 1810. godine. Za vreme svoje posete video se i sa drugovima iz San-Sira, tada već u visokim činovima, i pozvao ih da ga posete. O tom sastanku u Beogradu postoji i vrlo lepa slika. On je još pre prvog svetskog rata uživao veliku popularnost u Francuskoj da bi posle Albanije Rostan ovekovečio i njegovu legendarnost.
 
Ето, сложисмо се опет: ПРАВДА ЈЕ ДОСТИЖНА, па ће се доказати да је матори сплеткарош урадио све да облати почивши Краљевски пар Обреновића!


Ако мислиша на учешће Петра Карађорђевића у атентату има појединих навода који указују да је Петар Карађорђевић знао шта се спрема.Поједини ученици завере на време су успоставили контак са Петром који је ишао преко његовог рођака др Јакова Ненадовића.Преко њега је Никола Хаџи Тома,тада једна од најбогатијих личности у Србији и Петров школски друг отишао у мисију придобијања Петра за страну завереника.Када је Петар чуо каква су сва звучна имена умешана у заверу и да су у њу уједно умешани малђи официри дао је свој пристанак што је умногоме охрабрило учеснике завере.
 
Ако мислиша на учешће Петра Карађорђевића у атентату има појединих навода који указују да је Петар Карађорђевић знао шта се спрема.Поједини ученици завере на време су успоставили контак са Петром који је ишао преко његовог рођака др Јакова Ненадовића.Преко њега је Никола Хаџи Тома,тада једна од најбогатијих личности у Србији и Петров школски друг отишао у мисију придобијања Петра за страну завереника.Када је Петар чуо каква су сва звучна имена умешана у заверу и да су у њу уједно умешани малђи официри дао је свој пристанак што је умногоме охрабрило учеснике завере.

Да, тачно. Само бих додао да је рекао да неће сести на престо Србије док год су живи Обреновићи.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Да, тачно. Само бих додао да је рекао да неће сести на престо Србије док год су живи Обреновићи.

Наводно је Петар Карађорђевић као услов да седне на престо навео да ће то учинити тек након што га Народна Скупштина једногласно изабере а сам избор признају стране државе.Сви услови испуњени су већ 2.Јуна 1903 само пар дана након атентата што указује да је све било унапред испланирано.
 
Poslednja izmena od moderatora:

Back
Top