Po ceo dan, pa i noću (i to celog života) skupljamo utiske u kući, sa ulice, sa TV, sa putovanja... a u zadnje vreme is a Interneta... Oni svi se skupljaju negde u nama, znali mi to ili ne. Dakle, naš um je kao neka kanta za otpatke.
U kući je kanta za otpatke jako važna stvar i mi je svi koristimo - ali ne živimo u njoj.
Tako isto treba koristiti um, ali ne živeti u njemu. Kako?
Pa, distancirajte se od tih misli i emocija koje ih prate. Ne verujte im. Znajte da to niste vi. Posmatrajte ih kako teku kao na nekom monitoru i ne kačite se na njih.
Ja tako posmatram um i samo mu povremeno kažem u sebi: “Bože, kako lupaš gluposti.”
Ha ha ha.
Ono o čemu ti govoriš jeste memorija Razuma. U memoriji razuma sakupljene su sve proživljene informacije. Kada kažem sve proživljene informacije ne mislim samo na one informacije koje smo mi, kao jedinke, proživjeli u jednom životnom iskustvu, već mislim na informacije 'Drveta Života', dakle sve proživljene informacije naših predaka. Pod uticajem memorije mi živimo u vremenu. Jedino posmatranjem niza doživljaja (a koje je moguće izvesti jedino pogledom na sačuvane proživljene informacije u memoriji razuma) mi logikom svog razuma stvaramo zamisao-zaključak o tome da i u ovom momentu, takođe, živimo u nekakvom vremenskom 'nizu'. To je iluzija. Vremenski niz postoji samo u memoriji razuma i nigdje drugdje. Istina o postojanju je u SADA. Sve se dešava u SADA pa čak i prelistavanje memorije ili kako bi to neki nazvali 'povratak u prošlost'. Dakle, sve je u SADA, i memorija i razum i ovaj doživljaj sjećanja na prošle doživljaje. Samo sjećanje nas ne vodi 'U prošlost' već je to djelatnost duha u SADA, djelatnost prelistavanja memorije.
Stoga, kada govorimo o 'čovjeku' mi govorimo o sklopu duše, razuma i tijela. Ali ovaj sklop nema svrhu sam za sebe i sam po sebi. Istinska svrha projekcije duše-razum-tijela jeste ISKUSTVO SEBE-DUHA. Dakle, duh je onaj koji Sebe doživljava 'čovjekom'. Zato i jeste moguće da se duh pokreće iz dimenzije u dimenziju dok pri tome ne prestaje da se sjeća Sebe u tijelu čovjeka recimo. U memoriji razuma treće dimenzije duh čuva Znanje-o-sebi-čovjeku te se svaki put kada se probudi iz dodatne dimezije recimo, dimenzije sna, vraća u tijelo 'čovjeka' i nastavlja da živi kontinium 3D realnosti i posle tog sna.
Živjeti u UM-u...?
Život je apsolut. Apsolut je BIT ili esencija, suština koja jeste. Odraz Sebe-Života ili postojanja, dakle apsoluta, jeste DUH. Ovaj odraz postojanja jeste odraz harmonije te su ga mnigi i nazvali 'Svetim'. Duh, stoga, kada je odraz apsoluta ZNA Sebe-apsolut i ima potpuno Znanje-o-sebi-apsolutu. To Znanje-o-Sebi-apsolutu s pravom možemo nazvati SVIJEST. SVIJEST ili SVEST objašnjava ono što apsolut uistinu jest; Jastvo u jednom Ja, tačnije: Jastvo u svakom Jednom Ja. Svako Jedno Ja iz Jastva apsoluta podjednako jeste apsolut.
Kada kažemo 'živjeti'...šta to uistinu znači?
Za razliku od riječi-pojma 'ŽIVOT' koja-i objašnjava postojanje u JEDNOM, dakle ono što jeste, riječ 'živjeti' ukazuje na akciju, na doživljaj, na djelovanje. 'Živjeti' je riječ koja objašnjava nesvršen čin-radnju. Šta je onda razlika između Života i radnje življenja? Život je nestvoren, nerođen, nema početak ni kraj, dakle nema trajanje. Život jednostavno JESTE. Živjeti je radnja koja se odvija tokom nekakvog procesa. Kakav je to proces koji nam nagovještava da mi uistinu 'živimo'? To je proces projekcije.
Šta je to projekcija i šta se projektuje? Projekcija je proces emitovanja Znanja-o-sebi iz Sebe-Svijesti, dakle iz JEDNOG-koji-jeste u individualne odnose odvojenih Znanja-o-sebi (Ja) u svrhu kreacije mogućih realnosti van realnosti nepromjenjivog JEDNOG. Pri tome apsolut, dakle bit (ono što jeste) ostaje nedirnut dok Znanje-o-tome što jeste biva multiplicirano i postavljeno u različite odnose izvan Sebe-Svijesti. To jasno ukazuje da sama SVIJEST, takođe, uvijek jeste, jer Svijest je, kako rekoh, ODRAZ postojanja-apsoluta.
Kako je onda moguće da duh koji uistinu jeste Svijest-o-sebi-apsolutu, može da izgubi svojstvo sveznanja???
Duh je JEDAN, kao što i samo postojanje uvijek jeste JEDAN. Ali za razliku od samog apsoluta koji ničim ne može da bude izmijenjen, duh je ODRAZ apsoluta koji postojanje doživljava 'SOBOM' ali to što doživljava doživljava jedino Znanjem-o-sebi, te
u zavisnosti od toga koja Znanja-o-sebi su prisutna u tom odrazu, to određuje i duhovno stanje tog odraza. Dakle, sada vidimo da postoji duh i duhovna stanja. Pošto je
kreacija uistinu stanje a ne postojanje, centrirajući pažnju u stanju i sam duh doživljava Sebe kao odraz tog stanja. Odraz stanja, naravno, više nije Svijest ili Znanje-o-svemu-što-jeste već je odraz (kao i sam doživljaj stanja) Znanje-o-tom-stanju.
Znanje o tom stanju jeste SVJESNOST. Dakle, duh koji je u svom apsolutnom odrazu znao Sebe kao sve-što-jeste, sada, u
stanju projekcije zna Sebe kao odraz te projekcije. U takvom aspektu Sebe duh je koncentrisan na izvještaje iz projekcije te je svojom zaokupljenošću 'življenjem' tog projektovanog sklopa nemoćan da svoju pažnju vrati na Sebe-koji-jeste. U toj nemoći stvaraju se relativne istine o sebi ili iskrivljenja istine. Zato i nije čudo da sam 'čovjek' kao odraz projektovanog sklopa (dakle duh koji doživljava Sebe isključivo kroz izvještaj o projekciji) ne može da shvati da postoji ŽIVOT izvan njegovog 'življenja'.
Da bi duh mogao da doživi sebe 'čovjekom' recimo, duh mora da uposli UM. Tačnije, da bi duh sebe mogao doživjeti 'čovjekom' duh mora da uposli samo jedan mali dio UM-a stvarajući tako prividno individualni RAZ-UM. Kada duh iz RAZ-UM-a 'čovjeka' pomjeri svoju pažnju na UM njemu (duhu) se otvaraju Znanja univerzuma ili univerzalna Znanja koja, vraćajući svoju pažnju na Sebe-'čovjeka', duh ne može u njihovoj cjelovitosti da unese u Svjesnost Sebe-'čovjeka' ali on-duh, Sebi otvara i portale kroz koje može po želji i po sopstvenom odobrenju da prima željena Znanja univerzuma u spoznajnoj formi razuma treće dimenzije. Samim tim razum treće dimenzije biva proširen a tim proširenjem se i Svjesnost duha-'čovjeka' uzdiže na više nivoe. Uzdizanjem Svjesnosti dosežemo do viših dimezija tako da u jednom momentu budemo zateknuti u tijelu treće dimenzije posmatrani od samih sebe iz pozicije četvrte, pete, šeste, sedme... dimenzije. Neki od nas čak možemo da posmatramo sebe iz pozicije univerzuma ili pak samog apsoluta-ili SVIJESTI. To uveliko mijenja kvalitet 'življenja' ali ničim ne utiče na sam ŽIVOT. Život uvijek jeste.
Život jeste ali 'živjeti' se, dakle, ne može bez UM-a. 'Živjeti' znači stvarati, kreirati doživljaje kroz životna iskustva. To je moguće jedino kroz projekciju UM-a. Realnost kreacije je bazirana na kretanju. Prvi oblik kretanja jeste vibracija, vibracija svakog jednog postojećeg Ja sa inicijalnim-medialnim Ja ili UM-om. Um je dakle medium, jedno Ja (Znanje-o-sebi) koje omogućava razmjenu svih drugih individualnh Znanja-o-sebi posredstvom. Neposredna razmjena Znanja-o-sebi je moguća i jeste samo u apsolutu gdje svako jedno Ja iz Jastva apsoluta jeste sadržilac svih drugih Ja iz Jastva apsoluta, stoga i samo jeste apsolut.
'Čovjek' ne može da postoji bez UM-a. TAČKA.
Duh, za razliku od 'čovjeka' može da postoji kao odraz apsoluta, dakle bez UM-a. Iako bez UM-a, apsolut u sebi sadrži Znanje-o-sebi koje kaže "JA JESAM UM". A pošto je svako jedno Ja u Jastvu apsoluta apsolut, onda i svako jedno Ja ZNA da ono takođe jeste i sam UM. Projekcijom izvan Jednine Jastva apsoluta svako jedno Ja postaje jedan UM, univerzalni UM ili univerzum. Univerzalno Ja ili UM tada omogućava svim drugim Ja (Znanjima-o-sebi) da postaju autentična iskustva Sebe u okviru njegovog domena, dakle, unutar tog Jednog UM-a. Samim tim i to Jedno Ja ili UM nadgrađuje i doživljava Sebe. Stoga, nije ni čudo da univerzum zna svaku misao koja se u njemu pokrene, bez obzira na kojem nivou iskustva se to dešava. U ovom univerzumu svi dijelimo Jedan UM.
