SLOVO O MOLITVI UMA, SRCA I DUŠE
Onome koji se nepokolebivo i sa strahopoštovanjem zanima pažljivom molitvom, i - izgovarajući njene reči glasno ili šapatom, u zavisnosti od potrebe - pri tome zaključava um u njene reči, onome koji pri molitvenom podvigu neprestano odbacuje sve pomisli i maštanja, ne samo grešna i sujetna nego i naizgled dobra - tome milostivi Gospod, u svoje vreme, daruje molitvu uma, srca i duše.
Brate! Nije ti na korist da preuranjeno dobiješ blagodatnu molitvu srca! Nije ti na korist da preuranjeno osećaš duhovnu sladost! Ako ih dobiješ preuranjeno, a nisi stekao prethodna znanja o tome sa kakvom pobožnošću i sa kakvim oprezom moraš da čuvaš dar Božije blagodati, onda možeš taj dar da upotrebiš na zlo, na štetu i propast svoje duše.[1] Pored toga, blagodatnu molitvu uma i srca ne možemo otkriti u sebi sopstvenim naporima, budući da sjedinjenje uma, srca i duše, razdvojenih zbog pada, pripada samom Bogu. Ako budemo nerazumno primoravali sebe i tražili da isključivo sopstvenim naporom otkrijemo one darove koje šalje jedino Bog, ponećemo uzaludne trudove. Bilo bi još i dobro kada bi se šteta ograničila na gubitak truda i vremena! Često se gordi tražitelji stanja svojstvenih obnovljenoj čovečijoj prirodi izlažu najvećoj duhovnoj nesreći, koju sveti oci nazivaju prelešću. To je logično, zato što je njihova najvažnija tačka, od koje počinju da deluju, lažna. Kako da od lažnog polazišta i posledica ne bude lažna? Takve posledice, zvane prelest, imaju različite forme i stepene. Prelest je najčešće prikrivena, a ponekad i očigledna; često dovodi čoveka u rastrojeno stanje, u isti mah smešno i najžalosnije, često dovodi do samoubistva i potpune propasti duše.[2] Prelest mnogi shvate tek kada vide njene očigledne posledice, no mi je moramo pažljivo izučavati i shvatiti u samom njenom početku: u lažnoj pomisli, toj osnovi svih zabluda i jadnih duševnih stanja. U lažnoj pomisli uma već postoji celokupno zdanje prelesti, kao što u zrnu postoji biljka koja mora da iznikne iz njega kada ga poseju u zemlju. Sveti Isak Sirijski je rekao: "Pismo govori: Carstvo Božije ne dolazi na vidljiv način.[3] Oni koji su se podvizavali očekujući da će Carstvo Božije doći na vidljiv način izložili su se gordosti i padu. No mi ćemo utvrditi srce u delima pokajanja i u životu blagougodnom Bogu. A darovi Gospodnji dolaze sami po sebi, ako hram srca bude čist, a ne oskrnavljen. Traženje visokih Božijih darova na vidljiv način Božija Crkva je odbacila. Oni koji su to preduzeli izložili su se gordosti i padu. To nije znak da neko voli Boga: to je bolest duše. I kako da se domognemo visokih Božijih darova kada se sveti Pavle hvali nevoljama i smatra najvišim Božijim darom zajedničarenje u Hristovim stradanjima!"[4]
Osloni se u svom molitvenom podvigu potpuno na Boga, jer bez Njega nije moguće ni najmanje napredovanje. Svaki korak prema uspehu u tom podvigu je dar Božiji. Odbaci sebe, i predaj se Bogu da čini sa tobom šta hoće. A On, Sveblagi, hoće da ti daruje ono što ni u naš um ni u naše srce ne dođe[5] hoće da ti daruje takva blaga kakva naš um i srce u svom palom stanju ne mogu čak ni da zamisle. Onaj koji nije stekao čistotu, taj nikada ne može, ni u kom slučaju ne može da dobije ni najmanju predstavu o Božijim duhovnim darovima ni posredstvom mašte, ni posredstvom upoređivanja sa svim čoveku poznatim najprijatnijim duševnim osećanjima! Prostodušno i sa verom položi svoje brige na Boga. Nemoj poslušati predloge lukavog, koji je još u raju govorio našim praocima: Postaćete kao bogovi.[6] Sada ti lukavi predlaže da preuranjeno i gordo težiš da dobiješ duhovne darove molitve srca, a oni su, ponavljam, poznati jedino Bogu, i biće dati u pravo vreme i na pravom mestu. To mesto je celokupni sasud, duševni i telesni, očišćen od strasti.
Pobrinimo se da očistimo hram - dušu i telo - od idola, od prinošenja žrtava idolima, od žrtava idolskih, od svega što spada pod služenje kumirima. Kao što je sveti prorok Ilija odveo na potok Kison sve Valove sveštenike i proroke i tu ih pobio, tako se i mi pogruzimo u plač pokajanja, i na tom blaženom potoku umrtvimo sve početke koji primoravaju naše srce da prinosi žrtve grehu, sva opravdanja kojima se takvo prinošenje žrtava opravdava, izvinjava. Umijmo oltar i sve što je oko njega suzama; udvojimo, utrojimo umivanje, zato što su za umivanje duševne nečistote potrebne obilne suze. Neka oltar bude podignut od kamena u ime Gospodnje - od osećanja uzetih jedino iz Jevanđelja; neka tu ne bude mesta za osećanja starog čoveka, koliko god ona izgledala nevina i divna.[7] Tada će veliki Bog spustiti svoj svesveti oganj u naša srca i učiniti naša srca hramom blagodatne molitve, kako je i rekao svojim božanskim ustima: Dom moj dom molitve neka se zove.[8]
Najpre obratimo pažnju na telesne strasti, na uzimanje hrane i na naša bludna stremljenja, jer njih u najvećoj meri izaziva upravo prekomerno uzimanje hrane. Postarajmo se da mudro uredimo stanje svog tela tako što ćemo mu davati onoliko hrane i sna koliko mu treba da ne malaksa previše i da ostane sposobno za podvige, a ujedno toliko malo da u sebi nosi umrtvljenost i da ne oživljava za grešne pokrete. Sveti oci su opominjali da po pitanju uzimanja hrane i sna mnogo znači stečena navika: veoma je korisno da se blagovremeno naučimo da uzimamo umerene količine hrane i da imamo kratak san.[9] Sveti Isak Sirijski se ovako izrazioo postu i bdenju: "Ko je zavoleo da zajedničari sa tim dvema vrlinama tokom celog svog života, taj će postati miljenik celomudrenosti. Početak svih zala je zadovoljavanje stomaka i slabljenje sebe snom: to dvoje raspaljuju strast prema bludu. Suprotno ovome, sveti Božiji put i osnova svih vrlina su post, i bdenje, i paženje u Božijoj službi, uz celonoćno raspinjanje tela oduzimanjem sladosti sna. Post je ograda svake vrline, osnov podviga, kruna isposnika, krasota devstvenosti i blagoslovenosti, svetlost celomudrenosti, početak hrišćanskog puta, majka molitve, izvor celomudrenosti i znanja, učitelj tihovanja. On prethodi svim dobrim delima.Kao što zdrave oči žele svetlost, tako razuman post želi molitvu. Kada neko počne da posti, tada post stvara u njemu želju da u svom umu razgovora sa Bogom. Telo onoga koji posti ne podnosi da provede celu noć na postelji. Kada je pečat posta stavljen na čovekova usta, tada se njegova pomisao poučava u umiljenju, njegovo srce izliva molitvu, tada žalost obavija njegovo lice, daleko su udaljene od njega njegove stidne pomisli. Ne vidi se veselje u njegovim očima; on je neprijatelj ćudljivih prohteva i jalovih razgovora. Nikada zle želje nisu porobile onoga koji razborito posti. Razboriti post je veliki hram svih vrlina. Ko ne haje za njega, taj ne ostavlja nepotresenom nijednu vrlinu. Post je zapovest odiskona data našoj prirodi da bi je čuvala pri uzimanju hrane; zbog narušavanja posta pao je stvoreni početak našeg života. Odatle, od tog početka propasti, ali u suprotnom smeru, podvižnici počinju da hode prema strahu Božijem onda kada počnu da se drže zakona Božijeg."[10] Čim se čovek predaje prekomernom snu i prekomerno ugađa stomaku, njega neizbežno pogane sladostrasne kretnje. Dokle te kretnje uzbuđuju dušu i telo, dokle telesne pomisli naslađuju um, dotle je čovek nesposoban za nove i njemu nepoznate pokrete koje će u njemu izazivati Sveti Duh onog trena kada ga oseni.
....
SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV
ASKETSKI OGLEDI