Korisne duhovne pouke II

  • Začetnik teme Začetnik teme Jasna
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Ne kradi državu, jer je skupo plaćena. Braća tvoja izginula su u ratovima braneći državu. Oni su položili živote svoje za državu - kako se ti usuđuješ krasti i potkradati tu preskupu tekovinu? Ova je država i njihova koliko i tvoja, i više je njihova, jer su je platili više od tebe; više su uložili u nju nego ti. Ja kažem: država je svojina i onih koji leže u grobovima koliko i onih koji igraju po salonima, i još više. Ko dakle krade državu, maroder je isto kao i onaj ko pljačka mrtve. Jer i jedan i drugi udaraju na svojinu mrtvih.

Tvoji đedovi i prađedovi i čukunđedovi borili su se za ovu državu, mučili se za nju, uzdisali, plakali, znojili se, krvavili se, umirali. Bezumniče! Koga kradeš? Kradeš svoju najbližu svojtu, koja te iz grobova proklinje. Odsecaš se od nje i ona od tebe. Tvoji preci ne priznaju ti pravo građanstva u ovoj njihovoj državi; oni te se otresaju pred Bogom i ubrajaju te u rod pacova. Kad kradeš državu, kradeš otadžbinu svoju, zemlju otaca svojih; i kradeš braću svoju, sinove i kćeri otaca tvojih. Zamisli, da svi pođu za tvojim primerom; da svi počnu krasti državu svoju - šta bi bilo? Zemlja vitezova i mučenika pretvorila bi se u jamu pacova! I Bog pravedni, koji gleda po zemlji i traži ljude, oduzeće zemlju od pacova i dati je ljudima, strancima iz bliza ili izdaleka.

Gle, još plaču ratne udovice. Još se muče neodrasli siročići, pitajući majku, gde im je otac. A majka im odgovara:
Poginuo je za ovu državu. Potonuo je u more, i ribe su ga pojele.
Ovo nije razgovor jedne majke sa svojim sirotanima, nego mnogih i mnogih hiljada majki udovica sa decom svojom.

Zar tebe ne hvata jeza od ovakvih razgovora, koji ispunjavaju vazduh koji ti dišeš od Velikog rata do danas? Kako da se drzneš pružiti ruku u haznu državnu, da ukradeš, da zagrabiš? U toj hazni je i krv poginulih ratnika, i porez njihovih udovica i siročića. Krv i suze kradeš kad državu kradeš. To ćeš dati svojoj deci da jedu - tu krv i te suze. Otrov ćeš im dati, i potrovaćeš ih. Tako ćeš dostojanstvo roditelja pretvoriti u podlost ubice.

Ovo ti ne znaš, i ne veruješ. Jer ne veruješ u živoga i svevidećega Boga, strašnog revnitelja pravde.
No doći će čas kad ćeš saznati i poverovati, ali taj čas može biti trinaesti.

Vladika Nikolaj Velimirović
 
Svaki koji krade istrijebiće se, rekao je Svevišnji preko proroka svoga (Zah. 5, 3). Tako i onaj ko se krivo kune. Jer je, kaže, i jedno i drugo prokletstvo.
Ne kradi uopšte; no naročito ne kradi državu svoju: ni državni novac, ni državnu zemlju, ni državnu šumu, ni državni materijal, niti ma kakvu državnu imovinu. Jer ako kradeš, navlačiš prokletstvo na sebe, na dom svoj, i na samu državu. Gde je krađa, tu nema blagoslova, tu je prokletstvo. To nam svedoči Sveto Pismo, u kome je na prvim stranama zapisana zapovest Božja: Ne ukradi, Sveto Pismo kao osnovna istina naše vere i zakona Božjega ne objavljuje samo gole zapovesti nego navodi i primere i događaje iz života koji svedoče kakve posledice neminovno nastupaju kada ljudi gaze zapovesti Gospodnje. Da navedemo ovde jedan strašan primer:

Kada Isus Navin prevede narod Izrailjski preko Jordana i uvede ga u zemlju obećanu, on poče da zauzima tu zemlju, selo po selo, grad po grad. Tako zauze dolinu Jordansku, pa onda i grad Jerihon. Prilikom zauzimanja Jerihona, Navin izdade zapovest, da sve stvari i posuđe što se zapleni u Jerihonu od srebra i zlata, bronze i gvožđa, sve to da se sabere na gomilu i kao opšte dobro da uđe u riznicu Gospodnju, a da se niko ne drzne ma šta uzeti za sebe, da ne bi navukao na sebe prokletstvo. Tako je sav narod postupio osim jednog jedinog čoveka kradljivca. Taj čovek se zvao Ahan sin Hermijin. On ukrade od onih zaplenjenih stvari nešto srebra i zlata i zakopa u svoj šator. I razgnevi se Bog zbog te krađe na ceo narod Izrailjev. I ceo narod bi udaren zbog greha jednog lopova. Jer odmah zatim posla Navin 3000 vojnika na maleni grad Gaj, u kome beše slaba neprijateljska odbrana. Ali se dogodi da Gajini odbiše Izrailjce, i pobiše svih 3000 Izrailjaca. I ožalosti se teško sav narod Izrailjski, a vođ narodni pade licem u prašinu pred Gospodom vapijući i tražeći objašnjenja ove propasti. I dođe mu odgovor, da je to zbog krađe onih stvari. Zato, neću diše biti s vama, reče Gospod, ako ne istrijebite između se 5 e prokletinje. Čuvši ovo pođe Isus Navin da traži krivca, i nađe ga u licu Ahana sina Harmijina. Zbog toga bi zasut kamenjem od celog naroda i taj Ahan i sav porod njegov i sva imovina njegova (Iz. Navina 6, 7).

Ne kradi, dakle, ništa što je državno, i ne navlači zlo na sebe, na decu svoju i na narod svoj. Jer ko krađom taj otrovom hrani decu svoju, hrani ih strihninom.

Vladika Nikolaj Velimirović
 
Veza između radosti i zdravlja

U molitvama posle pričešća se kaže – Tvoje sveto Telo, Gospode Isuse Hriste Bože naš, neka mi bude na život večni, i prečasna Krv Tvoja na otpuštenje grehova. Ovo Pričešće neka mi bude na radost, zdravlje i veselje;. Kakve lepe reči, ali sada kada ih izgovorim, shvatam da ih ni mi ne razumemo, kao ni oni koji ih čitaju, jer ih izgovaramo na brzinu, a to su važne reči. Tražite od Boga zdravlje, mir u duši, da imate mir – to nam Crkva daje i teši nas duševno i telesno. Mir svima! – stalno govori sveštenik, smiruje nas, govori da ostavimo misli koje nas zamaraju, da nestane ovaj oblak koji nas izluđuje - sve će biti u redu.

Da se ne biste razboleli, pokušajte da živite ono za šta ste rođeni – uživajte i radite. To jest, svako od vas ima neku želju, ova želja, ako je u srži vaše duše, u dubini, od Boga je. Nije moguće da ono što duboko želite nije od Boga. Ako ono što radite - ne volite, nije vaša radost i želja, razbolećete se. Jer ako ste ovde, a pamet vam je negde drugde, ili ako vam se ne sviđa vaša profesija - to je bolest. Neko mi je rekao – da li znaš kako je provesti osam sati radeći nešto što ne voliš? Radite ono za šta ste stvoreni s ljubavlju. Inače, život je mučenje. I ako čak tu torturu podnosite samo dan-dva, bićete bolesni do kraja života. Jedna rođaka mi je pričala – moj san, oče, je da postanem frizer ! Šta pričaš, dete moje! Ne smej se! Ako ovo ne uradim, umreću! Ona nema mnogo veze sa Hristom, ali je našla ono što želi da uradi sa svojim životom. Ovo je od velike važnosti za naše zdravlje. Mnogi se fizički razbole jer u životu rade stvari koje ne žele. Na primer, izmučene, potlačene žene kod kuće. Ne pričaju, ne dele svoju ,,tugu", ne pričaju svoje snove, ne žive šta hoće.

Brige ovog tipa čine čoveka bolesnim. To sam osetio u čudu Hristovom sa ženom koja je bolovala od krvotočenja, koja je bila bolesna punih dvanaest godina – i svi su je smatrali nečistom. Drugim rečima, dvanaest godina ova žena nije mogla da živi normalnim, srećnim životom, nije mogla da stvori porodicu, nije mogla da rodi dete. A Hristos je nije izlečio, samo da bi zaustavio krvarenje, već da bi joj pomogao da ostvari želju svog srca - zar ova žena nije sanjala? – da voli i da bude voljena, da uzme svoje dete u naručje, da živi, a ne da svako kaže – vidi je, ovu nečistu, bolesnu, prljavu itd, kako su tada govorili. A šta kaže Hristos – hoću da joj pomognem da živi ono za šta je stvorena, stvorena je da voli, da daje i da prima. Gospod želi da živite ono što želite duboko u sebi.

Pitam čoveka – zašto si zabrinut? Želim nešto, ali još nisam našao - kaže. Pronađite to što želite! Hajde da se ne opravdavamo. Kriza je, ali ne znači da ćemo umreti. Sreo sam ljude koje kriza aktivira da ožive sve svoje moći. Naći ću rešenje, neću umreti. Naći ću rešenje da živim svoj život. Neću gubiti mladost, ni zdravlje, ni pamet jer društvo ne ide dobro. Naći ću neko rešenje. I drugi ljudi nešto rade, preživljavaju i daju smisao svom životu. Velika je stvar imati smisao, a ne probuditi se i reći – šta ćemo danas? Pa, ono što smo uradili i juče. Isto – kuvamo, čistimo, peglamo, čovek ide na posao, donosi pare. Ali mnogi kažu - ovo nije život - veoma je zamoran. Zato svi gledaju turske serije i takve stvari, jer im nešto daju – da vidimo šta će biti, da vidimo šta su uradili ! Odnosno, nudi im se neki smisao, da se bave radošću i neuspehom drugih. A zašto ga ne doživljavaju sopstvenim iskustvima? Čemu radost koju vidite tamo – Vau, konačno preživeo! Konačno su se zaljubili! Konačno! - ako se ne radujete svojoj deci, svom životu, svom mužu, svojoj ženi? Zato što ovo nismo naučili. Moramo da imamo zdrave međusobne odnose - u istoj kući su dve osobe i gledaju televiziju, umesto da se međusobno gledaju. Uvek gledamo u nešto drugo a Hristos kaže – pogledaj u sebe da postaneš srećan!

Skuvaj šolju čaja, kao što je radila mati Gavrilija kada je neko bio u nevolji, da ga duševno izleči, a ne samo da mu govori. Kada je videla nekoga u ćorsokaku, rekla je – sedi, da ti skuvam čaj, da zajedno popijemo čaj, da se malo družimo! Jedna kafa, jedan čaj - to je lekovito. Zašto? Jer ljubav izvire kroz jedan čaj koji ćete piti sa drugim, duše se greju, osećate ljubav, pričate, smirujete se.

Vi koji se pričešćujete, molite Hrista, čim uđe u vas, da vam podari zdravlje duše i tela. Kao i Sveti Jovan Kronštatski, koji je svetim Pričešćem iscelio mnoge ljude. Moglo bi se desiti čudo kada se pričestimo, ali moramo hodati sa ovom verom, tražiti je.

Rekao sam jednoj ženi:

– Zašto ne odeš kod doktora?
- Izlečićeš me, oče!
- Pa izvini, ako slomiš nogu, hoćeš li doći kod mene da ti stavim gips?
– Ne, ali ovo. . .

Ne, postoje stvari zbog kojih ćeš ići kod doktora. Odnosno, što se zdravlja tiče, idemo kod lekara; sveštenik će se moliti, ali ćemo zdravstvene probleme neurološke prirode prepustiti lekarima. Bog je dao doktore. Plašimo se i stižu bolesti koje, da smo sprečili, ne bismo imali.

Duhovno zdravlje je na prvom mestu, ali da biste uživali u duhovnom zdravlju, vaše telo mora biti zdravo da izdrži. Zdravlje je veliki blagoslov. Jedno je ako Bog dozvoli da se nešto pojavi u tvom telu, a drugo je kada ti to učiniš zbog svojih grešaka. Jedno je da se razboliš jer imaš nešto nasledno, a drugo da ne paziš šta jedeš, kako živiš, kako spavaš, odnosno kako vodiš svoj život. Moramo da vodimo računa o svom zdravlju jer, zašto ne živeti dugo? Zašto otići sa 70, a ne sa 96?

Kada se molite, znak je zdravlja ako molitva privodi um srcu, duši i osećate Boga blizu sebe.

Želim vam dobro fizičko i psihičko zdravlje. Neka nam Bog podari strpljenje i da naučimo lekciju duhovne koristi kroz bolest. Budite primer drugima kada vas nešto boli. Ne budite kao starac Porfirije, koji se razboleo od raka i trčao u šumu i vikao - hvala Ti Bože što imam rak ! Ja to ne mogu da razumem, ali on jeste. Hajde da se volimo, družimo, izmirimo. Video sam ljude koji su se voleli kroz bolest. Shvatili su da je život kratak, da se svađamo oko gluposti, ludila i da za nekoliko godina, ništa od onoga oko čega smo se svađali, neće postojati. . .

arh Andrej Konanos
 
Pojam svetlosti ima važnu ulogu u hrišćanstvu od samog početka. Hristos je svetlost sveta i On šalje svoje učenike da i oni budu svetlost tom svetu.

Jevanđelje po Jovanu 1, 4-9: „U Njemu beše život i život beše svetlost ljudima. I svetlost svetli u tami i tama je ne obuze. Bi čovek, poslan od Boga, po imenu Jovan. Ovaj dođe za svedočanstvo, da svedoči o svetlosti, da svi veruju kroz njega. On ne beše svetlost, nego da svedoči o svetlosti. Beše svetlost istinita koja obasjava svakog čoveka koji dolazi na svet.“

Jevanđelje po Jovanu 8, 12: „Isus im opet reče govoreći: Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svetlost života.“

Jevanđelje po Jovanu 12, 35: „A Isus im reče. Još je malo vremena svetlost sa vama; idite dok svetlost imate, da vas tama ne obuzme; a ko ide po tami, ne zna kud ide.“

Ovi odlomci, uzeti zajedno, rešavaju veliku enigmu. Prošlo je vreme kada je sve bilo tajna: iza astronomije beše tajna; iza fizike – tajna; iza hemije – opet tajna; iza svega – tajna. Ali sada znamo ime tajne: Isus Hristos! U Njemu i kroz Njega sve su stvari postale. U Njemu i kroz Njega sve stvari se spajaju i sjedinjuju. U Njemu se otkriva sva istina. U Njemu tama odstupa. Jer On je svetlost sveta!

U našem krštenju svetlost smenjuje tamu. Tokom krštenja kum se okreće ka zapadu, mestu zalaska sunca. Zapad simbolizuje tamu, a ona je simbol zla, smrti i đavola. Okrećući se zapadu, kum se tri puta odriče gospodara tame i njegovih zlodela. Zatim se kum okreće na drugu stranu. Okrenuvši se licem ka istoku gde sunce izlazi, sveštenik pita kuma, pošto se već odrekao tame, da li se sjedinjuje sa Hristom, svetlošću sveta. Kum daje potvrdan odgovor. Odrekavši se tame okretanjem od zapada ka istoku, „onaj koji se odriče đavola“, kaže Sveti Amvrosije, „okreće se Hristu i gleda ga licem u lice.“ Molitve krštenja pozivaju Boga da onog ko se krštava učini „detetom svetlosti.“

Pouka iz Jevanđelja koja se čita na krštenju nalaže novokrštenoj osobi da ispunjava Veliku dužnost: „Idite, dakle, i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovedio i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka veka. Amin“ (Jevanđelje po Mateju 28, 19-20).
 
Ко сведочи да Бог постоји? И ти си у чуду, шта да му одговориш. Прво се помоли Богу за њега, па онда му одговори ово:

Сведочи трава. Тражиш ли, брате, сведока под ногама својим – сведочи ти трава зелена, чији се родослов спушта чак до онога дана и часа када се чу реч Створитеља: нека пусти земља из себе траву, биље што носи сјеме и дрво родно које рађа род по врстама својим (Читај први лист Књиге Постања).
Сведочи сунце, месец и звезде. Тражиш ли, брате, сведоке изнад главе своје, сведочи ти јарко сунце, чудни месец и јато звезда. Иди докле хоћеш за њиховим родословом, нећеш наћи крај докле не дођеш до онога дана и часа, у који над тамом и хаосом јекну реч Божија: нека буде видјела на своду небеском… два видјела велика и звијезде!

Сведочи море и сведочи ваздух. Тражиш ли, брате, сведока око себе у дужину и у ширину и у дубину, сведочи ти море и ваздух, и гора и дубрава, хумке мравиње и саће пчелиње, и све што живи у мору и у ваздуху, и по горама и по ду-бравама, и унутра у хумкама и у ћелијама. Иди за родословом њиховим, не кривај ни лево ни десно – но не питај свакога за пут – и мораћеш доћи до онога свечанога часа, у који заструји с неба глас љубави: нека буде, нека буде, нека буде! И би тако.
Сведочи во и магарац, по речи пророка који виче: во познаје господара својега магарац јасле господара својега, а Израиљ не познаје, народ мој не разумије (Иса. 1, 3).

Реци ми, брате, која твар под небесима не сведочи о Богу. Дајем ти сто година времена, да мучиш ову узалудну муку и тражиш ма и једну једину травку, која не сведочи о величанственом бићу Створитеља свога. Но да ти скратим тај рок и да ти помогнем пронаћи ко не сведочи о Богу; само и једино у васцелој васиони, само и једино – изопачени људи.
Сведочи ред и мера и број и божанствена хармонија свега створенога света. Сведочи разум и савест свих светих и праведних душа. Но, изнад свију и свега сведочи Господ и Спаситељ наш Исус Христос, у коме се велики и вечни Бог јавио у телу као човек, посетио род људски, објавио тајне, показао пут, отворио Рај. Ако неко жели да и очима види Бога и ушима Га чује – заиста и ту жељу испунио је Створитељ људима – нека погледа у Исуса Христа. И видеће и чуће, и оживеће новим животом.

Мисионарска писма св. владике Николаја
 
Starac Kleopa

- Oče Kleopa, da li može blagočestivi hrišćanin da spase svoju porodicu i svoje selo svojim bogougodnim životom?

- Kako da ne! Što više vrlinskih hrišćana u svetu, u državi, u nekom mestu, utoliko pre će ta država i to mesto biti sačuvano od opasnosti, ratova, gladi, suše i svih vrsta zala. U suprotnom, što je manje izabranika Božijih u nekom mestu, to će Božiji gnev tamo biti veći. Jednom je čovek neki pitao nekog svetitelja: „Može li jedan čovek spasiti grad? „Može“, odgovorio je svetitelj. Primer je prorok, car David. Slušaj šta je Bog rekao: „Radi Davida, raba mojega, neću satrti grad Jerusalim“.
 
U Pravoslavnoj Crkvi postoji jako osećanje zajedništva. Pravoslavni hrišćani nikada se ne mole sami. Molimo se zajedno sa svim svecima koji su umrli.
Ne molimo se kao pojedinci već kao članovi Hristovog Tela, tj. Crkve.

Molimo se sa svim apostolima, anđelima, mučenicima i svetcima. Oni su prisutni na svakoj liturgiji kao što opisuje ikonografija naše Crkve. Oko lika Hristovog u kupoli okupljeni su anđeli, apostoli, svetci i mučenici na zidovima. Svi oni čine Pobedonosnu Crkvu na nebu. Zatim mi, zajednica, na podu crkve predstavljamo vojsku Crkve na zemlji. Tako se oko Hrista u kupoli okuplja za svaku Liturgiju čitava Crkva, ona nebeska i ona na zemlji.

Pravoslavna Crkva nas podseća da mi, pravoslavni hrišćani, nismo sami. Iza nas stoji oblak svedoka. Na primer, iza nas su 318 crkvenih otaca koji su prisustvovali Prvom vaseljenskom Saboru. Oni su došli, noseći ožiljke mučeništva, neki sa jednim okom, neki sa jednom rukom. Došli su iz celog carstva da posvedoče istinu u koju su verovali: da je Isus Hristos Gospod.

Ti mučenici stoje iza nas. A iza njih stoje drugi: Petar, Atanasije, Ignjatije, Polikarp, Pavle, Jovan Zlatousti – čitava vojska plemenitih mučenika koji su se radovali, jer su se ubrajali u vredne patnje za ime Hrista.

Kao hrišćani, svi mi smo “bakljonoše”. Primili smo svetlost života iz njenog izvora, Boga. Baklju nam je predao dugi niz vernika, koji se proteže unazad do samog Hrista – apostoli, mučenici, sveci. Naša je privilegija i dužnost da je prenesemo drugima.
 
Budimo bodri i stalno razbuktavajmo dobru revnost u domu uma svoga, da nas ne nazovu nemarnima i lenjima.
Strasti nikada neće zavladati nad revnosnim i bodrim (čovekom). Ako on ponekad i porne zbog zamka kušačeve, revnost i bodrost će ga odmah podići.

Prepodobni Antonije Veliki
 
Za sve nas, Veliki post treba da bude vreme okretanja ka Izvoru moći i novog Života kroz svakodnevne molitve, dobra dela, čitanje duhovnog štiva, a pre svega kroz učestvovanje u Svetoj Liturgiji i svetim tajnama. Trud i podvižništvo su neophodni preduslovi za sve hrišćane koji tragaju za svetlošću Vaskrsenja i koji žele da ih ta svetlost obasja. Da bismo doživeli veliku radost, Hristovu pobedu nad smrću, neophodno je da prođemo kroz jedan period uzdržavanja i samosmirivanja.

Crkvena službena knjiga za Veliki post (Posni Triod) naziva ovaj period duhovnim prolećem koje cveta plodovima Duha, a to su …ljubav, radost, mir, dugotrpljenje, čestitost, dobrota, vera, krotost, uzdržljivost (Galatima 5, 22).
Zato je potrebno da i mi, u skladu sa svojim snagama i blagoslovom Crkve, uzmemo učešća u velikoposnom životu.

– Velikoposna molitva svetog Jefrema Sirina –

Gospode i vladaru života moga, duh lenjosti, mrzovolje, vlastoljublja i praznoslovlja ne daj mi.
Duh celomudrenosti, smirenoumlja, trpljenja i ljubavi, daruj meni, sluzi tvome.
O, Gospode Care, daruj mi da sagledam svoje grehove, i da ne osuđujem brata svoga, jer si blagosloven u vekove vekova.
Amin.
 
"Kako ćemo znati da li u nama obitava Sveti Duh ?

Ako si radostan u duši u svim svojim delima, naročito ako moleći se Gospodu Bogu imaš nastrojenje srca kojim osećaš u sebi Oca svoga, i u sebi samome Sina NJegovog, to je plod Duha Svetog koji u sebi nosiš.
Ako je savest tvoja spokojna i ne opominje te ni u čemu, ako sagrešiš ali pokajanjem i dobrim delima to popraviš, i to je plod Duha Svetog u tebi.
Ako na ovom svetu pretrpiš mnoge nevolje, stradanja, iskušenja, strpljivo i trpeljivo, ne sveteći se nikome, ne ljuteći se ni na koga, i to je plod Duha Svetoga koji u tebi obitava."

Otac Stefan Karuljski
 
Čitanje Jevandjelja

U vrijeme ono, učaše Isus u jednoj sinagogi subotom. I gle, bješe ondje žena koja imađaše duha nemoći osamnaest godina, i bješe zgrčena, i ne mogaše se nikako uspraviti. A kad je vidje Isus, prizva je i reče joj: Ženo, oslobođena si od nemoći svoje. I stavi na nju ruke, i odmah se uspravi i slavljaše Boga. A starješina sinagoge, negodujući što je Isus iscijeli u subotu, odgovorivši reče narodu: Šest je dana u koje treba raditi; u ove, dakle, dolazite te se liječite, a ne u dan subotni. A Gospod mu odgovori i reče: Licemjere, svaki od vas ne odrješuje li u subotu svojega vola ili magarca od jasala i vodi da napoji? A ovu, kćer Avraamovu, koju sveza satana evo osamnaest godina, ne trebaše li odriješiti od ove sveze u dan subotni? I dok on ovo govoraše stiđahu se svi koji mu se protivljahu; a sav narod radovaše se za sva slavna djela što ih on činjaše. (Lk. 13:10-17)
 
Poslanica Svetog Apostola Pavla Efescima, začalo 233 (6,10-17)
10. A dalje, braćo moja jačajte u Gospodu, i u sili moći njegove. 11. Obucite se u sveoružje Božije, da biste se mogli održati protiv lukavstva đavolskoga. 12. Jer ne ratujemo protiv krvi i tela, nego protiv poglavarstva, i vlasti, i gospodara tame ovoga sveta, protiv duhova zlobe u podnebesju. 13. Zato uzmite sveoružje Božije, da biste se mogli odupreti u zli dan, i odolevši svemu, održati se. 14. Stojte, dakle, opasavši bedra svoja istinom i obukavši se u oklop pravde, 15. i obuvši noge u pripravnost za jevanđelje mira; 16. a iznad svega uzmite štit vere, o koji ćete moći pogasiti sve ognjene strele nečastivoga; 17. i kacigu spasenja uzmite, i mač Duha, koji je reč Božija.
Jevanđelje Luka, začalo 71. (13,10-17)
10. A učaše u jednoj sinagogi subotom. 11. I gle, beše onde žena koja imađaše duha nemoći osamnaest godina, i beše zgrčena, i ne mogaše se nikako uspraviti. 12. A kad je vide Isus, prizva je i reče joj: „Ženo, oslobođena si od nemoći svoje.” 13. I stavi na nju ruke, i odmah se uspravi i slavljaše Boga. 14. A starešina sinagoge, negodujući što je Isus isceli u subotu, odgovorivši reče narodu: „Šest je dana u koje treba raditi; u ove, dakle, dolazite te se lečite, a ne u dan subotni.” 15. A Gospod mu odgovori i reče: „Licemere, svaki od vas ne odrešuje li u subotu svog vola ili magarca od jasala i vodi da napoji? 16. A ovu, kćer Avraamovu, koju sveza satana evo osamnaest godina, ne trebaše li odrešiti od ove sveze u dan subotni?” 17. I dok on ovo govoraše stiđahu se svi koji mu se protivljahu; a sav narod radovaše se za sva slavna dela što ih on činjaše.
 
EgAzyGwXgAEj6th (1).jpg
 
Kako đavo obmanjije čoveka

Beše neki monah pustinjak, veliki podvižnik u pustinji u predelu Aleksandrije, imenom Ilarion, veliki isihasta. Imao je skoro sto godina.

Molio se Bogu nekoliko godina: „Pokaži mi, Gospode, koje je lukavstvo đavola kojim oni zadobijaju najveći broj duša za carstvo pakla! Koja im je majstorija i metod da odvrate ljude od dobroga puta, da bi ih učinili robovima greha i odveli u pakao. Kako oni zadobijaju više duša za pakao nego li anđeli čuvari za Carstvo nebesko?“ Molio se otac godinu dana, dve, tri i nije mu Bog odgovorio.

Jedne noći, kada je bio na molitvi, a beše duboko u noć, napolju beše mesečina kao dan, čuje neki glas: – Avo Ilarione!

– Molim, gospode?

– Uzmi sveti krst u ruku, uzmi svoj štap, oseni se znakom svetog krsta, iziđi iz kelije i idi do obližnjega proplanka, i kada budeš stigao na proplanak, stani tamo pored kojeg drveta. Ali se ne boj onoga što ćeš videti! Stoj tamo i gledaj na sredinu proplanka, dok ne budem došao.

Kada je on čuo da ga je učio da se naoruža znakom svetog krsta, poznao je da je poziv od Boga. Otišao je starac, kazujući molitve u umu, i stigao je na proplanak. Beše velika tišina; ne duvaše vetar te noći. Video se samo mesec i zvezde. Otišao je stari monah pored nekog drveta i stojaše pazeći.

Odjednom, vide da se nasred proplanka pojavljuje presto, carski tron. Kao da beše od munja, kao plamen ognjeni. Najpre se pojavio presto, i začudi se. Zatim vide da dolazi satana i seda na presto. Ramena mu behu kao nakovanj. Koža mu beše kao mastilo, sa dlakom kao što je medveđa, sa snažnim kandžama. Imao je krunu sačinjenu svu od zmija i držao je u ruci štap u vidu aždaje.

Kada ga je video, osenio se znakom Svetog krsta. Satana je seo na onaj presto i triput pljesnuo dlanom o dlan. Kada je pljesnuo, ispunio se vazduh đavolskim četama. Pukovi đavola, hiljade i milioni. Jedni, koji su izgledali da su od najvećih, velmože pakla, stojahu blizu njega. Drugi – nad šumom i drugi – po vazduhu; koliko pogled obuhvati – samo đavolske čete.

Kada je monah video tamo toliko likova pakla i toliko đavola, setio se reči iz kelije, koja mu beše rečena: „Ne boj se“, naoružao se znakom Svetog krsta i stojao pažljivo.

Tada, nakon što su se sabrali kao pesak morski, na svim stranama su se videle samo čete đavola, ustao je satana na noge i rekao: – Sakupio sam vas ove noći, u ponoć, ovde, jer hoću s vama da obavim ispit. Treba da položite težak ispit. Znate li vi zbog čega sam vas pozvao?

I reče jedan: – Gospodaru, ne znamo!

– Evo zbog čega sam vas pozvao ovamo. Da izađe na raport svaki od vas koji zna najbolju majstoriju da obmanjuje ljude i da ih dovodi u moje carstvo. I da mi pokaže kako on obmanjuje svet i kako zaglupljuje čoveka i obmane ga, te ga dovede u večnu muku i u naše carstvo. Koji je metod, koja je vaša majstorija, jer u celom svetu to vam je posao: da obmanjujete ljudske duše. Da vas vidim koliko ste iskusni u obmanjivanju ljudskih duša! Koji mi bude pogodio misao, ako mi bude kazao savet kako obmanjuje svet onako kako ja mislim, evo daću mu da upravlja paklom tri minuta, postaviću ga za cara umesto mene na tri minuta, i učiniću ga velikim generalom nad ostalima.

Tada je izašao jedan iz mnoštva i rekao: – Živ bio, tvoja mračnosti! Došao sam da podnesem raport kako ja obmanjujem ljude!

– No da vidimo!

– Ja – veli on – kažem čoveku ovako: „More čoveče, idi ti i u crkvu, i posti, i moli se, i čini čak i milostinju, i druga dobra dela. More, ali ni sa đavolom nemoj kvariti odnose! Idi i u restoran, idi i u krčmu, na igranke, na provode, na igre na sreću, da bi se i s ovim svetom proveselio!“.

Tim metodom sam obmanuo vrlo mnoge. Ubacujem im pomisao, jer drugu silu nemam! Druga nam se sila nije dala iz pakla. Rajski anđeli imaju od boga silu samo da ubacuju čoveku misao da čini dobro. Mi imamo silu samo da ubacujemo čoveku pomisao da čini zlo. Ali da ga prisilimo ne možemo, jer čovek ima samovlasnost koju mu je bog dao. Ne možemo da ga prinudimo da zgreši; samo ako je glup i sluša misao koju mu ubacujemo.

I tako sam obmanuo vrlo mnoge. Kada izađu iz crkve, neki se zaustave u krčmi. Tamo se svaki sretne s rodbinom, s prijateljima. Uzme po rakiju, popije po čašu; poneki uzme i cigaru, dođe i koji svirač da mu svira. Iz tog razloga čovek se spotakao, nije mu više ništa koristilo što je ujutru bio u crkvi, jer se uveče vratio iz naše službe. I tako postupam sa svakim.

I upitao je satana: – Jesi li moge obmanuo?

– Živ bio, tvoja mračnosti, mnoge!
– Obmanuo si gluplje od sebe, ali nisi učinio ništa naročito.
– Zbog čega, tvoja mračnosti?

– Ti kažeš čoveku da ide i u crkvu, da ide i u krčmu, da ide i na zabave, da ide i na Sveta mesta, da i čita, da se i moli, zatim da ide na nedozvoljene provode, ali Hristos mu kaže u Jevanđelju: Niko ne može dva gospodara služiti! (up. Sa Mt 6, 24), to jest i meni i NJemu. Ti si ga podstakao, možda čovek nije bio duševno pripremljen i odlazi nekoliko puta, ali nakon izvesnog vremena dolazi anđeo i ubacuje mu misao: „More čoveče, ne možeš hoditi dvema stazama; ili s đavolom ili s Bogom“. I čovek, budući ukoren strahom Božijim, to napušta. „More, držim se jedne, jer nema spasenja u hodu po dvema stazama?“ – Jesi li postradao tako? – Postradao sam i tako!

– Vidiš! Rekao sam ti ja da si obmanuo gluplje od sebe. Dakle, znaj da nisi odgovorio dobro.

I pozvao je jednog komandant, od onih velikih, jednog kapetana, i rekao mu:
– Uzmi ga na leđa, odnesi ga u zbor i udari mu deset batina po leđima i pošlji ga na dno pakla, jer je glup!

Izbio ga je, umesto da mu zahvali! Nije mu se dopao njegov savet. Tražio je drugi bolji.
Izađe drugi na raport.

– Živ bio, tvoja mračnosti! Ako te ja ne zadovoljim, drugi te neće zadovoljiti.
– Da te vidim, junače! Kako se zoveš?
– Hromi Daba se zovem.
– Kako ti obmanjuješ ljude?

– Evo kako, veličanstvo. Ja kažem čoveku ovako: More čoveče, nema Boga, nema đavola, nema anđela, nema pakla, nema raja, nema večne muke, nema večne slave, sve je ovde, na ovom svetu! Ako imaš šta da jedeš i šta da piješ i imaš žena i novca mnogo, ako imaš poštovanje od ljudi, kuću i mnoga bogatstva, ovde je raj. I ako nemaš, ovde je pakao. Dakle, toliko je, koliko je čovek na ovom svetu.

– I jesi li obmanuo mnoge?
– Mnoge sam obmanuo!
– I ti si obmanuo gluplje od sebe. Znam da si obmanuo, ali glupe, jer one koji poznaju Sveto Pismo ne možeš obmanuti. Jer Sveto Pismo kaže čoveku da ima Boga, da ima đavola, da ima anđela, ima pakla, ima raja, ima večne muke, ima večne slave, ima kazne za greh, ima na nebu nagrade za dobro delo. Sveto Pismo je puno takvih učenja, i koji ga čitaju ne veruju tebi. Čak i više od toga. Bog, kada je sazdao čoveka, stavio mu je u dušu i u telo osećanje Boga. Ma koliko bio kogod paganin, oseća da postoji nevidljiva sila u njegovoj duši, a to je savest. Savest ga grize kada čini zlo i raduje kada čini dobro. I glas savesti ne može biti odraz materije, nešto materijalno, jer je nevidljive prirode. Savest je glas boga u čoveku, i žim je zgrešio, grize ga: „Zašto si tako učinio?“ Može niko da ga ne kori. Može da ga ne vidi niko kada čini greh. Kad god zgreši, taj zakon, koji je Bog usadio Adamu prvo, nazvan i zakonom prirode ili savesti, odmah ga grize. Ponekad ga grize tako jako, ako je greh velik, da ga dovodi blizu očaja. Ispunjava se onda reč koja kaže u psalmima: Karanjima zbog bezakonja pokarao si čoveka, i istanjio si kao paučinu dušu njegovu (Ps 38, 14-15). To jest istanji se nada kao paučina i, od mnoge griže savesti, skoro da izgubi nadu.

Ako se savest uprlja sa mnogo grehova, ponekada tako jako grize čoveka, da mu ta griža (to prekorevanje, prim.izd.) savesti postaje muka nad mukama. Zbog savesti ne može ni da jede dobro, ne može više ni da spava, ni mira više nema, ni moliti se ne može. Savest grize, grize kao crv u drvetu. „Zašto se učinio i zašto se razgnevio Boga takvim gresima?“

Dakle, uzalud mu ti kazuješ da nema Boga, jer mu savest kazuje, i – posle savesti – kazuje mu i Sveto Pismo. Ti veliš da učiš čoveka da nema Boga, da nema đavola, da nema anđela, da nama pakla, na nema raja, ali mu savest kazuje da ima, i Sveto Pismo je puno svedočenja po kojima se dokazuje da postoji Bog, da ima anđela, ima večne muke, ima večne slave. Dakle, i ti si – rekao je satana onome s raportom, koji se hvalisaše da ovim savetom obmanjuje mnogo sveta – glup i ne donosiš veliki doprinos carstvu pakla; ne donosiš veliku korist!

Tako je postradao i taj đavo koji je došao s drugim raportom pred satanu, kao što je postradao i prvi, koji se hvalio da je učinio nešto naročito. To jest, umesto da ga pohvali, da ga učini velikim nad mnogim đavolskim četama, izbio ga je i pod sramotom poslao na dno pakla, što je glup i ne ume da obmanjuje ljude.

Obmanjivao je, ali je obmanuo suviše malo i suviše je malo duša odveo u pakao! Postradao je i ovaj đavo kao i prvi koji je učio čoveka da ide i u crkvu i u krčmu i da čini i Božije i satanino. Dakle, i taj se zlo proveo.

I sada od đavolskih četa koje su bile prisutne pozvao je drugog na raport. I beše ćutanje među đavolskim pukovima, jer behu milioni demona oko šume i onoga proplanka, i ne izlazaše nijedan, jer se bojahu da će postradati kao što su postradali ostali, da će ih, umesto hvale, izbiti i poslati na dno pakla.

Satana je sedeo na prestolu i čekao da izađe još koji na raport, govoreći:

– Ako mi treći koji izađe pogodi misao, to jest izloži mi plan za zadobijanje duša za carstvo pakla, bolji nego one dvojice koji su mi pre podneli raport, onda ću ja toga učiniti generalom nad mnogim đavolskim vojskama i postaviću ga da sedi na mom carskom prestolu tri minuta.

Nakon što je satana tako rekao, iz onih nebrojenih đavolskih pukova nije neko više hteo da izađe, zato što se bojahu da ne postradaju kao što su postradala druga dvojica, koja su pre podnela raport i njemu se nije dopalo.
 
Ipak, posle nekog vremena izađe jedan grbavi, sa četiri reda rogova, jedna mu noga pačija, jedna beše konjska. Imao je znake pakla na svom čelu, rep beše dugačak, od ne znam koliko metara pozadi. I kada je izašao, otišao je pred stanu, kako on seđaše na prestolu tamo nasred proplanka, i rekao mu: – Živ bio, tvoja mračnosti!

Satana ga pita: – Kako se zoveš?

– Kusi se zovem!

– Ehe, vidim te starog i grbavog. Čini mi se da ti znaš razne majstorije da obmanjuješ duše, da ih dovodiš u moje carstvo.

Kusi je rekao: – Ni tvoja mračnost ne zna šta znam ja!

– Da te vidim! Čini mi se da si velik majstor da zadobijaš duše.

– Ni ti ne znaš šta znam ja! Imam majstoriju, jer sam omatorio u borbi sa ljudskim dušama toliko hiljada godina, i njom mnoge duše odvodim u pakao. Kao što u zimu padaju pahulje snega, tako ja spuštam u pakao duše svakoga dana.

– I kako si uspeo da dovedeš toliko duša u moje carstvo?

– Ja neću reći kao prvi đavo koji je izašao na raport. Čovek zna da ne može služiti dva gospodara i lako ga zadobije anđeo za svoju stranu. Ali neću reći čoveku ni kao onaj drugi glupan, da nema Boga, nema đavola, nema anđela, nama pakla, nema raja. Ne! Jer Sveto Pismo kaže da ima i Boga i đavola i anđela i pakla.

Ja toliko kažem čoveku: „More čoveče, ima Boga, ima đavola, ima anđela, ima večne muke za greh i večne slave za dobro delo, ali imaš još vremena! Zar si glup? Baš od danas da započinješ dobro delo?“

Ako je dete, kažem mu: „More dete, ti od sada imaš da živiš! Dolazi mladost, treba da se oženiš, treba da se provodiš na svetu! Nemoj da izgubiš mladost tako uzaludno, jer život treba proživeti!“

A ako je mladić, kažem mu: „Nakon što se budeš oženio i zasnovao domaćinstvo, posle toga ćeš otpočeti dobro delo. Sada jedi, pij, provodi se, čini sva zla, ta mlad si. Oprostiće ti Bog, jer on poznaje čovekovu nemoć. Pokajanje ostavi za sutra, ostavi za preksutra, ostavi za dogodine, za kasnije“.

Učim čoveka da odlaže pokajanje od danas za sutra, od sutra za preksutra! „Kakvu milostinju hoćeš sada da činiš? Ne žuri! Pokajaćeš se pred smrt! Sada hoćeš da postiš, da istrošiš zdravlje tela? Neka u starosti, jer post je za stare! Hoćeš da se moliš? Da izgubiš toliko sati moleći se Bogu? Pa sada imaš posla. Eto, imaš da gajiš decu, imaš da stičeš kuću i miraz ćerkama, imaš da ženiš i udaješ. Imaš toliko!“

I zabunim ga sa životnim brigama i stalno mu kazujem: „Ostavi za drugi put“. Kada dođe anđeo i kaže mu: „More čoveče, daj podušje za mrtve!“, ja mu kažem: „Zar si glup? Sada imaš da odevaš decu, imaš da praviš svadbu, imaš da činiš to i to!“ Anđeo dolazi i kaže mu: „More čoveče, hajde otpočni postiti postove, tokom godine, sredom i petkom!“ Ja mu kažem: „Nemoj postiti, jer ćeš izgubiti zdravlje! Ti treba da radiš, da skupiš imanja, imaš da gajiš decu!“

Ili dolazi anđeo i kaže mu: „More čoveče, ispovedaj se i ostavi greh, ostavi razvrat, ostavi pijanstvo, ostavi duvan, ostavi psovke!“. „Eh, zar još od sada? Kasnije, pred smrt, ispovediću se svešteniku, razdrešiće me i gotovo. Pa knjiga kaže da te zatekne dobra končina, a dotle se možeš provoditi ovako!“

S tim me svi slušaju – kaže đavo – i stalno odlažu dobro delo od danas do sutra.

Sveto Pismo kaže drukčije. Duh Sveti budi ljude, govoreći: Danas, ako glas NJegov čujete, nemojte da budu tvrdokorna srca vaša (Jev 3, 7-8). I kao što sam kazao, glas Božiji u čoveku je savest, koja ga grize zbog greha i kaže mu: „Čoveče, napusti greh! Ostavi se krađe, ostavi se bludničenja, ostavi se psovanja, ostavi se pijanstva, ostavi se pušenja, ostavi se zlih stvari, zavisti, zlobe, svađe“. Bog mu zapoveda danas, a mi mu kažemo: „Ne danas, nego sutra, preksutra, u starosti!“

I kazujemo mu ovako: „Daj meni današnji dan i ti uzmi sutrašnji!“ I tako je – veli – greh u čoveku, kao kad bi uzeo velik ekser i bradvom počeo da ga ukivaš u suvo hrastovo drvo. Ako ga udariš čekićem jedanput, dvaput, triput, lako možeš izvaditi ekser. Ako ga ukuješ do polovine, teže je, a ako ga sasvim ukuješ, treba da rascepiš drvo!

Takav je i greh! Ukiva se u prirodu navikom. I ako čovek ne ostavi danas greh, kada je svež, što više stari, tim ga se teže može odvići.

Jesi li video u bakru zelenu rđu? Da si bakar čistio svakodnevno, sjajio bi kao sunce! Ali ako je ostavljen godinama, uhvatio je zelenu rđu, ne možeš ga više ničim na svetu oprati, samo ako ga istopiš. Takva je duša kada ostari u grehu. Ako nije danas ostavila greh, neka ne misli da će ga sutra ili preksutra ostaviti lakše. Jer po meri proticanja vremena, greh stari, ukiva se u prirodu, i uobičajavanje postaje druga priroda; navika postaje druga priroda, i čovek čini greh hteo-ne hteo, i s velikom se mukom čovek oslobađa greha, nakon što je ovaj ostareo u njemu!

Navika, po kanonskim zakonima Crkve, jeste deseti stepen greha, jer dalje sledi očaj, pretposlednji stepen. I kada sam video čoveka da se navikao na greh godinu dana, dve, deset, ne znam koliko, moj je zauvek! I tako ja uspevam da ih obmanem, jer hiljade i milioni ljudi odlažu pokajanje od danas do sutra, i svi postaju robovi grehu; jer koji greh nije ostavljen danas, sutra-prekosutra sve više hvata korene i sve je teži. A kada čovek hoće da ostavi greh, greh se diže na njega s velikom silom: „Zar si glup, more? Sa mnom si živeo! kako da se maneš mena? Šta još preostaje? Da živiš kako te ja učim i kako si navikao na mene!“

Tako sam, kao što sam ti pređe kazao, naučio i obmanuo toliko duša, da one padaju u pakao kao što padaju pahulje kada veje, s jednim jedinim savetom: „Dobri ljudi, ima još vremena za dobro delo; ne budite glupi da ga otpočnete baš od danas ili baš od ovoga časa!“

Dakle, kažem vam, vaša mračnosti, to je moj savet i moja majstorija, i imam u paklu četu od hiljade i stotine hiljada mojih učenika, koje sam tako naučio, i šaljem ih po celoj zemlji da šapću čoveku na uho: „Čoveče, za dobro delo ima još vremena. Sutra, preksutra, za godinu dana, za dve, u starosti“. I uspeo sam i uspevam. Idi i vidi u paklu kolike sam gurnuo i guram ovim savetom!

Tada je satana rekao: – Bravo! Najbolji savet – da učiš čoveka da odlaže pokajanje od danas do sutra: „Baš danas hoćeš da se ispovediš? Baš danas hoćeš da se pričestiš? Baš danas hoćeš da tvoriš milostinju? Zar ne vidiš da nemaš vremena? Ostavi za sutra!“

Sada pošto si mi pogodio misao, daću ti svoju krunu i štap da tri minuta vladaš paklom, i svi da naučite od njega to lukavstvo, da biste doveli što više duša u moje carstvo, da bi se sa nama mučile u vekove vekova.

***

Nakon što je video i čuo sve to, monah je video satanu da je pljesnuo triput dlanom o dlan i kao varnica se ugasio u vazduhu, i nije više video ništa i nije se više čulo ništa. I on je ostao začuđen onim što beše čuo, kako satana obučava svoje učenike i bezbrojne đavole iz pakla, da uče ljude da odlažu pokajanje.

Tada je došao anđeo Gospodnji i rekao mu: – Avo Ilarione!

– Molim, Gospode?

– Tri godine se moliš Bogu da ti pokaže kako đavoli obmanjuju ljude i kako ih odvode u carstvo pakla! Eto video si svojim očima i čuo svojim ušima kako!

Idi u svoju keliju, uzmi svesku, dohvati pero i napiši sve što si video, sve što si čuo svojim ušima, da ostane za naraštaje koji će doći, za poslednje, ova satanina majstorija. Jer ceo svet treba da zna, da najbolji savet đavola da bi zadobili duše za carstvo pakla, jeste da uče čoveka da odlaže dobro delo od danas do sutra, od sutra do preksutra, od mladosti do starosti, do smrtne postelje, i tako da ih sve odvedu u pakao!

Amin.
 
Kako pčele slave Boga

Poučna priča iz Ruskog pravoslavlja o tome kako i pčele, kao božja stvorenja, slave i poštuju Tvorca svakog živog bića na planeti.
Neki sektaš, po profesiji pčelar, pripoveda Sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi „O pokajanju“, pričestio se u pravoslavnom hramu.
Međutim, Svete Darove nije progutao nego ih je izvadio iz usta i zamotao u maramu.

Došavši kući, stavio ih je u košnicu. Zašto je sektaš to učinio nije poznato, ali ono što se, zatim, dogodilo razglašeno je nadaleko.
Čim se častica Svetih Tajni našla u košnici, pčele su prekinule sa pravljenjem saća i brzo počele da prave mesto za čuvanje Tela Gospodnjeg.
Najpre su podigle maleni presto, zatim diskos, a potom su nad njima sagradile svod sličan oltaru.
Položivši svetu časticu na diskos, one su se, pravilno raspoređene, razmestile okolo i tihim zujanjem počele da uznose hvalu Bogu. Videvši to, pčelar se užasnuo i zapovedio ukućanima da što pre dovedu sveštenika. Pod utiskom čuda prineo je pokajanje i vratio se u naručje Majke Crkve.
Mnogi ljudi imaju čemu da se nauče od ovih pčela. Beslovesna stvorenja Božija, iako nemaju talante kojima je obdaren čovek, po meri svojih mogućnosti sa strahom Božijim poštuju svog Tvorca.
 
Briga o Božjem carstvu treba da nas zanima kroz život, a ne trivijalne brige koje more savremenog čoveka.

U našem životu mi obično postavljamo drugostepene brige na prvo mesto, pa kao i mnogobošci brinemo se šta ćemo jesti, šta ćemo piti, u šta ćemo se obući. I tek na kraju, ako imamo vremena nešto odvajamo za to što je briga o našoj duši i carstvu Božjem.

Stoga su naše brige mnogobrojne i umesto da se smanjuju, one se povećavaju. Najviše briga mi ulažemo da uvećamo imanje i umnožimo bogatstvo svoje. I siromašni i bogati nadmeću se ko će više steći, ne birajući sredstva. Mnogo briga ulažemo za telesno zdravlje i lepotu. Brige žena da prate najnoviju modu u odevanju, šminkanju i raznim ukrasima, većini od njih oduzima polovinu raspoloživog vremena.

Zaokupljeni tim i takvim brigama, Božjeg carstva se sećamo samo u crkvi, ukoliko i tamo ne usredsredimo svoju pažnju na odeću i držanje svojih poznanika.
Gospod Isus Hrist nas je opomenu da sve ovo mnogobošci ištu: „Zna i Otac vaš nebeski šta vama treba“.

Čim Bog hrani ptice nebeske i odeva poljsko cveće u odelo raskošnije od Solomonova, to će se On neizostavno pobrinuti i o nama da budemo nahranjeni i odeveni. Da je čovek određen da samo na zemlji živi, to bi ga Bog najbolje hranio i najlepše ga spolja ukrasio, jer je čovek najsavršenije stvorenje Njegovo. Mi ne treba da ištemo od Boga samo ono što On daje ništavnim tvarima, koje su samo za zemlju određene.

Bog je car nebeski, a mi smo sinovi Njegovi. Nije ugodno da ištemo samo jedan konac od Onoga, Koji može da nam da carsku odeću. Ne treba da se kao Božji sinovi unižavamo da tražimo kao prosjaci samo parče hleba od Onoga, Koji nas poziva za trpezu u carstvu nebeskom. Kao Božji sinovi treba da tražimo ono što je dostojno nas da postanemo učesnici u Njegovom carstvu i naslednici Hristovi. Ako od Boga ovo ištemo, On će nam ga dati. A sve naše druge brige On će nam zadovoljiti bez naše naročite molbe.
 

Back
Top