Svadbeni obicaji
Svadbeni obicaji su se, kao i sve drugo mjenjali prema prilikama i uslovima zivota. Kod Srba na Kordunu, oni su se izmedju dva rata izmjenili samo utoliko sto se do kraja 19. vjeka svatovi isli po djevojku jasuci na konjima i vodeci sedlenika za mladu, a onda se postepeno prelazilo na prevoz kolima. Najduze se zadrzalo da su jahala dva barjaktara i mustulgdzije, pa je i to nestalo. Svatovi nisu nikada isli pjesice, ni kad je bilo sasvim blizu. A blizu je rijtko bilo, jer kod Srba vazio je prastari obicaj da se momak ne zeni iz blizine. Bolje je da se krv mijesa, govorili su stari seljaci. A bila su za to jos dva razloga. Prvo, nije dobro da djevojcina majka ako je u novoj druzini cerku neko krivo pogledao. Drugo, granicar, vjeciti vojnik, cesto se zagledao u djevojku negdje na granici gdje je bio na sluzbi, a to je najcesce bilo daleko.
Na Kordunu je davno iscezao obicaj da roditelji traze momku djevojku i da ga zene po svom nahodjenju. I toga je bilo, ali samo kao zanemarljiv izuzetak. Dakle, kad bi momak dao roditeljima na znanje da je begenisao djevojku, da i ona njega voli i pristaje, rodbina je obicno nasla nacina da se raspita o njoj i da je vidi. Raspitivalo se za sve, osim djevojacke ljepote, sto je bilo stvar mladozenjinog ukusa: kakva joj je druzina, majka i tetke, kako su dojile djecu, jesu li umjesne u polju, tkanju i vezenju, jesu li se u kuci radjali bogalji i sl. Miraz se nije pominjao, niti je mnogo znacio, jer je u kucnim zadrugama bilo najvaznije vrjednoca i sloga. Odatle i poslovica Ne uzmi vraga, radi blaga. Miraz je zanimao samo trgovce, birtase i bogate samovlasnike. Posto u Krajini sve do 1960. godine nije bilo samovlasnika u selu, za mirazom su trcali samo trgovci.
Kudjenje valjane djevojke smatralo se smrtnim grijehom isto kao i kriva prisega kod suda, jer postojao je strah od osvete. Vjerovalo se da ce u kuci da se radjaju bogalji, da marva skapava i sl. Dakle, ako je djevojku pratio dobar glas u selu, momak je dobivao blagoslov roditelja. Ako je rodbina nesto sa cim nije bila zadovoljna rekla, dolazilo je do ozbiljnih razgovora sa momkom. Kaze mu sta se sve culo i nastoje da uticu na njega. Nekad porodica uspije da ga odgovori od takve djevojke, a nekada ne i u takvom slucaju momak sam snosi odgovornost, ali mu ne zabranjuju da se ozeni onom koju je izabrao.
Kad se dogodi da se djevojcini roditelji ne slazu, to se rjesava lakse. Ako djevojka voli momka, iskrade se iz kuce i on je dovede bez svadbe koja se kasnije obavi. Za djevojku je to velik rizik, ali nije sramota jer se smatralo grijehom rastavljati milo i drago. To su bila pravila, a sve drugi izuzetci.
Prosnja
U prosnju ide momak, otac mu ili majka (ako nema oca) i najvise trojica kumova ili prijatelja. Dolazak prosaca je ugovoren, pa sve ceka spremno. Momak i djevojka izjavljuju pred svima da se vole. Tada se skida ikona krsne slave sa zida i nad njom mladenci dobivaju blagoslov, poljube ikonu i roditelje u ruke i momak djevojci daje jabuku u koju je utisnut dukat. Momkov joj roditelj tad daje odredjenu sumu novca za pripremu darova. Tada se kaze: primila je djevojka jabuku i novce, i prosnja je obavljena. Tada neko od prosaca otvara prozor i ispaljuje pusku. Za selo je to bio znak da je djevojka isprosena.
Sofra po obicaju docekuje prosce prekrivena stoljnjakom, ali prazna, i tek kad se obavi prosnja, dolazi na sto kao prvo posluzenje rakija i zdjela jabuka i orasa. Uzgred se ugovara i vrijeme svadbe. Kad se zavrsi dogovor, prosci jos bivaju pocasceni sirom i kajganom i odlaze. Prosnja obicno traje od veceri do pred ponoc i nema nikakvog slavlja.
Prestenovanje
Poslije obavljene prosnje to se odmah javlja svestenicima cijoj parohiji mladenci pripadaju. Uzastopce tri nedjelje s oltara svestenici najavljuju zenidbu po imenu i prezimenu, trazeci da mu se javi ako postoji kakva zapreka kao sto je srodstvo do petog koljena, kumstvo i sl. Cetvrte nedjelje je prstenovanje, koje se obavlja kod djevojcine crkve. Tada dolaze mladenci, njihovi ocevi, po koji od djevera i kum. Po zavrsetku liturgije kum pruzi svesteniku prstenje i ovaj ih stavlja mladencima na prste, blagoslovi ih i govori im o znacaju bracne veze. Oni mu poljube ruku i time se zavrsava ovaj obred. Mladenci dobijaju zadatak da pred dan vjencanja poste bar srijedu i petak da bi se mogli ispovjediti i pricestiti.
Poslje prstenovanja ide se djevojcinoj kuci na rucak, ali nije obavezno, vec ucine kako se dogovore. Dar svesteniku nije obavezan, ali mu se obicno daje.
Izmedju prosnje i svadbe momak odlazi djevojci u posjetu uglavnom uvece kad se u njonoj kuci i zene koje spremaju darove, te se do dugo u noc igra, pjeva i radi.
Kicenje i otpremanje ruva
Dan prije svadbe dolaze djevojcinoj kuci djuvegija, kum, djever i to ujutro, jer se ruvo vozi samo danju. Na kola se najprije natovari skrinja, a kod imucnijih i dvije i ormar, a vec dvadesetih godina ovoga vijeka i sivaca masina. Sve se to okiti tako da se skrinje i ne vide. Najprije se sve pokrije kopertama (bjelim prekrivacima za krevet) preko kojih se stavljaju biljci, cilimi, sarenice, torbe, peskiri, bisage, zenske rucne torbice i muski torbaci, a onda kljecane konjozobice. To se sve dobro poveze uzadima.
Konjima se na ormu prikace peskiri, a pretiocima oko vrata. Tada djuvegija obavezno sjeda na vrh toga tovara dok kum ili djever upravljau konjima. Prije polaska kocijas napravi znak krsta kandzilukom, prekrsti se i onda neko izmetne pusku za srecna puta i tada se krece. Prolazak djevojcinog ruva kroz sela pobudjuje veliku paznju, posebno kod zenskog svijeta, i obicno se dugo prica kako je ruvo bilo okiceno. Kad ruvo stize kuci, unosi se u vajat ili sobu za mladence i skrinje se ne otvaraju (da neko pakostan ne bi nametnuo cini). Govorilo se da ne valja otvarati skrinje da mlada nebi bila nerotkinja.
Skupljanje svatova i odlazak po mladu
Poziv u svatove se vrsi jednostavno. U kuci se dogovore ko ce biti pozvan i o tome se javlja po nekom od druzine. Kum sudjeluje u svim dogovorima. Poziva se od osam do sesnaest svatova, sto cine najimucniji. Nezvan niko ne dolazi. Svadba traje dvije noci i jedan dan, jer su to uslovljavale prilike na vejciti ratujucoj Krajini. Taj se obicaj odrzao i do danas, iako se sve drugo izmjenilo.
Do ovoga rata bio sam u mnogo svatova i vrsio sve funkcije - od djevera, kuma, pa do starog svata (jedanput sam bio cak i djuvegija), a ovdje kao primjer uzimam tridesete godine kad se zenio Dusan Simic iz mlakovca, dje sam bio kum. Bilo je dvanaest svatova (svatovi su uvijek pozivani na par, da bi sa mladom bio neparan broj).
Po mladu idu troja kola , kako bi se ona vozila u srednjim, a dvoja su bila predhodnica i zastitnica, i u ta dvoja kola stavljan je po jedan barjak. Za svadbu se uzimaju najbolji konji iz sela, i svako je bio ponosan, ako na njegove konje padne izbor. U svatove se ne poziva ni najblizi rodjak ako je pijanica i kavgadzija, da bi se ocuvalo dostojanstvo svadbe, jer se u selu rado prica o onome sto se na svadbi dogadjalo.
Svatovi se okupe vec u sumrak i veceraju, izaberu starog svata (starostu), obicno najmudrijeg medju sobom i dobrog poznavaoca obicaja, jer od odredjuje sve postupke, koji se bez pogovora moraju izvrsavati. A njega kod djevojcine kuce ceka isto mudriji covjek koji vrsi duznost domacina i sa kojim ce se morati nadmudrivati.
Pred polazak starosta upucuje:
1. Da se niko ne smije opiti sve do dolaska sa mladom.
2. Da usput ne smiju nikom, a narocito zenama koje najmasovnije prate prolazak svatova, dobacivati ruzne rijeci.
3. Kod djevojcine kuce moraju se ponasati tako da ih svi pozele kao drage goste
4. Da se buklije piju malo da ne bi stekli glas poguzija, jer se buklije ne placaju.
5. Da pucaju iz pusaka samo kad starosta odredi
Posto svatovi posjedaju u kola, i kocijasi naprave znak krsta pred konjima, starosta se prekrsti i ocita Ocenas za sretna puta, svatovi isture nekoliko pusaka i krenu.
- - - - - - - - - -
Dolazak svatova djevojcinoj kuci
Na domak djevojcine kuce svatovi najavljuju dolazak s nekoliko pucnjeva. Konji usporavaju hod, pa barjaktari iskacu iz kola i kad stignu na ulazna vrata, ukrste barjake i traze mustuluk javljajuci da dolaze dragi gosti, ali ne dobivaju nista. U to stizu svatovi i neko iz kuce pita ko su, otkud su i sa kakvom namjerom uznemiravaju postenu kucu u ovo doba. Govore im da se odmah tornjaju otkuda su dosli, dok su citavi, jer je ova kuca nekad i Turcima odoljevala, a da nebi danas grupi skitnica, itd. Barjaktari odgovaraju da nijesu ni Turci, ni skitnice ni hajduci, nego cestiti namjernici koji zele da se odmore. Tada vratima prilazi stari svat, kome se za cemerom vidi kubura, a sa druge strane prilazi domacin isto tako sa rukom na kuburi za cemerom. Prvi se javlja domacin iz kuce i kaze:
Iako dolazite u nevrijeme kao vukovi, vidim da imate starjesinu, pa jesi li dobronamjeran, ili spreman na kavgu? Kazi mi ko si i otkuda si, nemjernice?
Na to stari svat odgovara:
Nijesam prijatelju, ni Turcin, ni razbojnik, nego pravi Srbin i krsnu slavu Svetog Djurdja slavim i zivim u selu N. Cetri sata hoda odavde. Nevolja me nagna da se u ovo doba pred tvojim pragom pojavim.
Kazes da si posten Srbin, kao da ja neznam da ima i nepostenih Srba. Jedni se poturcise, drugi poprimise pa zlotvori postase!
Znam prijatelju, da je tesko biti Srbin pa posten na ovoj prokletoj vjetrometini granicarskoj, dje nas nevolja za nevoljom vija, ali ako dozvolis kazat cu ti sto me ovdje donese.
Pa da cujem.
I
- - - - - - - - - -
Наставићу касније.
Прочитао сам само увод даље нисам хтео.Такође на њиховом сајту и слика Николе Тесле
.
