Dohalkidonske crkve
Dohalkidonske ili stare istočne crkve, su zajednice nestorijanskih ili monofizitskih stremljenja koje su se odvojeno organizovale, odbacivši Sabor u Efesu (431) i Halkidonu (451). U atmosferi početka V veka, kad je hristološki dogmat bio izložen različnim nepravoslavnim tumačenjima i formulisanjima, Pravoslavna Crkva saziva dva Vaseljenska Sabora: 431. god., kad osuđuje "nestorijanstvo" te se zbog toga form-ira Sirijska crkva, i 451. god., kad osuđuje "monofizitstvo". Tako su se crkve u Jermeniji, Siriji (jakovitska), Egiptu (koptska), Etiopiji i Indiji, odnosno u predelima na granicama Vizantijskog Carstva, odvojile od onih hrišćana koji su prihvatili dogmat iz Halkidona, smatrajući da su oni carevi poslušnici. Zajedničke karakteristike ovih crkava jesu: opozicija prema dominaciji vizantijske imperije, želja za crkvenom autonomijom, lokalna bogosluženja, simbioza sa domaćom kulturom i jezikom.
Koptska crkva ("kopt" znači "stari Egipćanin") ima poreklo u grupi pravoslavnih Egipćana koje je vodio patrijarh Dioskor I. On je podržao "monofizitstvo" na Saboru u Halkidonu (451) i odvojio se od melkitske grupe ("melkit" znači "carev pripadnik"), formirane od pravoslavnih Grka koji su prihvatili halkidonski dogmat. Iako se 520. god. pokušalo ponovno sjedinjenje ove grupe sa umerenim monofizitstvom oko Severa Antiohijskog (512-538), od 542. godine Kopti se, najviše blagodareći uticaju Jakova Baradaja, episkopa Edese (541-578), organizuju autonomno kao antihalkidonska grupacija. Vremenom se Koptska crkva konačno odcepila kako od Rima tako i od Vizantije, a arapsko osvajanje 642. god. favorizovalo je tu autonomiju. U životu ove crkve monaštvo je igralo veliku ulogu. Budući da je njeno poreklo povezano sa prebivanjem Jevanđelista Marka u Aleksandriji, poglavar ove crkve nosi titulu "papa Aleksandrije i patrijarh prestola Svetoga Marka". Sedište crkve nalazi se u Kairu.
Sirijska crkva potiče od drevne Antiohijske Patrijaršije, od koje se odvojila posle 451. god. Ima svoj začetak u monofizitskoj grupi u Siriji, koja se nezavisno okupila oko antiohijskog patrijarha Petra 455. godine. Poznata je pod imenom "sirijsko-jakovitska", po episkopu Jakovu Zanzali ili Baradaju, koji je oko 540. god. igrao značajnu ulogu u njenom organizovanju. Posle progonstva iz Antiohije (Arapi su osvojili Antiohiju 638. god.), crkva premešta svoje sedište u Mardin (Turska), zatim u Homs (Sirija), a 1959. godine u Damask. Sirijski monofiziti služe Liturgiju Svetoga Jakova na sirijskom. Od 878. god. sirijsko-jakovitski episkopi nose titulu Ignjatije. Sedište Crkve nalazi se u Damasku.
Sirijska (malabarska) crkva u Indiji ima srodnu istoriju sa Sirijsko-jakovitskom crkvom, ali je autonomna i autokefalna od 1912, kad patrijarh antiohijski Abdul Masija stvara u Indiji nezavisni patrijarhat. Poglavar ove Crkve ima svoje sedište u Kotajami (Kerala, Indija).
Jermenska Apostolska crkva. Hrišćanstvo je prodrlo u Jermeniju još u vreme Apostola a službenom religijom postaje u IV veku blagodareći svetom Grigoriju Prosvetitelju. U V veku prihvata monofizitstvo da bi postala nezavisna od Kesarije Kapadokijske i Antiohije koje se nalaze pod vizantijskim uticajem. Jermenska crkva veoma rano ima svoju sopstvenu kulturu, jezik i azbuku (sastavio je Mesrob Maštoc). Istorijsko, nacionalno i kulturno središte svih Jermena jeste Ečmijadzin (Jermenija). Tokom istorije organizovali su se drugi centri za Jermene u dijaspori: 622. Jerusalimski Patrijarhat, za Jermene u Jordanu i Palestini; 1441. Kilikijski Katolikosat za Jermene u Libanu; 1461. Carigradski Patrijarhat za Jermene u Turskoj.
Etiopska crkva. Etiopiju su pokrstili Sirijci početkom IV veka, misijom Frumentija, prvog etiopskog episkopa koga je hirotonisao aleksandrijski patrijarh Sveti Atanasije, za drevnu njenu prestonicu Aksum. U VIII veku ova crkva konačno se izoluje od Vizantijskog Carstva i prihvata monofizitstvo. Cele vekove, sve do 1951, episkope i prezvitere rukopolagali su i slali koptski patrijarsi iz Aleksandrije. A 1958. Etiopska crkva postaje autokefalna patrijaršija. Posle februarske revolucije 1974. godine i zbacivanja patrijarha Teofila, Sabor u februaru 1976. god. izabira, a u avgustu iste godine ustoličuje, trećeg patrijarha Etiopske crkve, Abuna Teklu Hajmanota, koji ima sedište u Adis Abebi.
Asirijska crkva Istoka ("haldejska" ili "nestorijanska"). Crkva nosi ime pokrajine (persijskog carstva, istočno od Eufrata), gde su se sklonili hrišćani nestorijanci progonjeni od rimskih careva. Crkva se proglašava nezavisnom prema Antiohiji 424. god., sa centrom u Selevkiji-Ktezifonu. Od VI do VIII veka Nestorijanska crkva razvija u Indiji i Kini jednu od najvećih misionarskih akcija poznatih u istoriji. Privrženici ove crkve rašireni su po Iraku, Iranu, Siriji i Libanu. Upotrebljavaju Liturgije nestorijanskog duha, sačinjene pre 431. godine na starom sirijskom jeziku. Katolikospatrijarh ima sedište u Iranu.
Da se ne bi stvarala konfuzija imena, treba napomenuti da se naziv Grčka Melkitska crkva sada upotrebljava i za katoličke zajednice vizantijskog obreda ("unijati"), koji su 1724. god. prihvatili uniju sa Rimom (posle 451. pa čak i posle 1054. svi pravoslavni hrišćani, sa Zapada i Istoka, nazivahu se "melkitima", u smislu pripadnosti Halkidonskom Saboru). Većina melkita danas su libanski Arapi. Takođe, Maronitska Katolička crkva obuhvata grupu koju je osnovao monah Maron (V vek) - koji je prihvatio monotelitsko učenje, odbacivši Carigradski Sabor (681) - a koja se, pod pritiskom krstaša Latina, sjedinila sa Rimokatoličkom crkvom 1445. godine.
Stare istočne ili dohalkidonske crkve angažovale su se u poslednje vreme na organizovanju u jedan pokret među njima samima, kao i između njih i Pravoslavnih Crkava. Prvi Sveistočni susret bio je u Adis Abebi (8. januara 1965), gdeje odlučeno da se formirajedna stalna komisija za koordiniranje koja se ponovo sastajala i sledećih godina. Inicijativom Ekumenskog Saveta crkava organizovano je niz neslužbenih konsultacija između pravoslavnih i orijentalnih teologa: u Arhusu, 1964; Bristolu, 1967; Ženevi, 1970; Adis Abebi, 1971. U toku ovih diskusija teolozi su razotkrili veliki zajednički hristološki temelj na kojem se može vaspostaviti jedinstvo između dveju zajednica Istočnih Crkava. Papa Pavle VI i papa Šenuda Š (Koptska Crkva) potpisali su 10. maja 1973. godine zajedničku izjavu kojom potvrđuju da njihove crkve imaju načelno isti tradicionalni temelj vere.