Kongres Srba u Hrvatskoj 1945. godine

Srpski klub vecnika ZAVNOH-a osnovan je 12. januara 1944. kao "garancija ravnopravnosti i jednakosti Srba i Hrvata u Hrvatskoj.
Nakon zavrsetka borbenih djelovanja, pocela je akcija radi organizovanja sire politicke organizacije Srba u Hrvatskoj pod nazivom "Srbima u Hrvatskoj."
Taj Klub je bio inicijator Kongresa.
 
Prvi Kongres Srba u Hrvatskoj odrzan je 29. i 30. septembra 1945. godine uz prisutvovanje 30.000 delegata, predstavnika Srba iz Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Slavonije i Gorskog Kotara.
Na Kongresu su objavljene vijesti o odluci ZAVNOH-a, na inicijativu Kluba, o ponistavanju prisilnog pokrstavanja srpskog naroda i o osnivanju Srpskog kulturno-prosvetnog drustva "Prosveta" i Srpskog pevackog drustva "Obilic".
Kongres je postao najvisi organ Srba u Hrvatskoj.
 
Najistaknutiji predstavnici Srba u Hrvatskoj, ministri u Hrvatskoj Vladi, Dusan Brkic i Stanko Opacic Stanica, pukovnik, clan Glavnog staba Hrvatske, zbog kritike zanemarivanja razvoja srpskih krajeva, osudjeni na Goli Otok, uspjeli su prezivjeti, a Rade Zigic, general-major, nije.
Toliko o Kongresu i ravnopravnosti srpskog i Hrvatskog naroda u Hrvatskoj.
 
Šta su Hrvatski Srbi hteli da postignu svojim Prvim kongresom održanim 1945. godine u toj ex-YU republici? Zašto je Komunistička partija Jugoslavije organizovala taj kongres? Da li je Prvi kongres Srba u Hrvatskoj namerno zaboravljen?


Cvrsto sam uvjerena da je Kongres imao namjeru ozakoniti sva ona silna obecanja Srbima o ravnopravnosti i svijetloj buducnosti u Hrvatskoj nakon rata.
Mozda, osnivanje srpskih opcina i kotara, uz postovanje federalnih granica, jer to isticu i u Rezoluciji, razvoj srpskih zemljoradnickih zadruga i prosvjetno-kulturnog djelovanja.
 
Dobar kanal i dobar video. Cilj kongresa bio je pridobiti Srbe da glasaju za komuniste. To je uspješno ostvareno. Nakon toga im hrvatski Srbi više nisu trebali. Kupili su ih radnim mjestima u miliciji i vojsci, bilo ih je i sudaca, željezničara, ali na mjestima gdje se odlučivalo (politički vrh SR Hrvatske) i u najjačim poduzećima ih je bilo zanemarivo malo.
 
Cvrsto sam uvjerena da je Kongres imao namjeru ozakoniti sva ona silna obecanja Srbima o ravnopravnosti i svijetloj buducnosti u Hrvatskoj nakon rata.
Mozda, osnivanje srpskih opcina i kotara, uz postovanje federalnih granica, jer to isticu i u Rezoluciji, razvoj srpskih zemljoradnickih zadruga i prosvjetno-kulturnog djelovanja.
Nije bilo razloga za osnivanjem srpskih općina jer su Hrvatski Srbi bilo potpuno integrisani, zauzimali su najviše funkcije u političkim telima, u privredi, u policiji, u sudovima, u kulturi, ma nije bilo oblasti društvenog života u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj gde nisu bili zastupljeni; to je bez ikakvog preterivanja bila njihova republika koliko i Hrvata. Pomenimo samo političara Dušana Dragosavca...

DRAGOSAVAC, Dušan, političar (Vrebac kraj Gospića, 1. XII. 1919). Član SKOJ-a od 1941, a KPH od 1942. U ratu bio 1943. član KK KPH Gospića te sekretar KK KPH Perušića, potom 1943–44. član Biroa OK KPH za karlovački okrug. Nakon rata završio Višu partijsku školu »Đuro Đaković« u Beogradu 1947, gimnaziju u Karlovcu 1949. te studij prava u Zagrebu 1952. Doktorat stekao tezom Zakon vrijednosti u staljinističkoj koncepciji na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1962. Obavljao više partijskih i državnih dužnosti: predsjednik Oblasnog NOO za Karlovac (1945–50), sekretar pojedinih državnih sekretarijata NRH, predsjednik Savezne vanjskotrgovinske komore (1961–63), potpredsjednik Savezne privredne komore (1963–66), predsjednik Privrednog vijeća Sabora SRH (1966–68). Za člana CK SKH biran od 1954; u IK CK SKH izabran 1965; od 1969. zamjenik je sekretara IK CK SKH, a od 1974. sekretar IK Predsjedništva CK SKH. Na tim je funkcijama nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu 1971. bio jedan od glavnih nosilaca politike kojom su u Hrvatskoj zaustavljeni demokratski procesi. Od 1978. član je CK SKJ i njegova Predsjedništva; bio je sekretar (1979–81), a zatim i predsjednik Predsjedništva CK SKJ (1981/82). Bio zastupnik u Saboru NRH 1951–55, 1961–65. i 1966–68, a predsjednik Kulturno-prosvjetnoga društva »Prosvjeta« 1954–65. Surađujući u Institutu za vanjsku trgovinu i Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu (1961–70) te u Ekonomskom institutu u Zagrebu (1970–78), radove s područja politike i ekonomije objavljivao u časopisima Naše teme (1963, 1966, 1968–69, 1971, 1973), Socijalizam (1963–65, 1983, 1985–88), Ekonomist (1964–65), Marksistička misao (1977), Međunarodna politika (1980, 1982), Kumrovečki zapisi (1984), Socijalizam u svetu (1984, 1986) te u dnevnim listovima i tjednicima.

https://hbl.lzmk.hr/clanak/dragosavac-dusan


...i privrednika Borislava Mikelića:

Ходајући кроз институције извештио се у друштвено-политичком деловању Титовог периода и брзо дошао на најодговорније функције у граду [Petrinji]. Најупечатљивији утисак је оставио као директор месне индустрије „Гавриловић“, фирме од које је претежно зависила читава регија Баније и Кордуна, а која је огромни део производње пласирала и за Југословенску народну армију. Обављао је функцију председника општине Петриња, у периоду када је општина имала највећу стопу развоја у Хрватској. У два мандата је био посланик у хрватском Сабору, затим члан Централног комитета Савеза комуниста Хрватске и члан Централног комитета Савеза комуниста Југославије. Сукобио се са Ивицом Рачаном, тадашњим председником хрватских комуниста. Микелић је, оштро био против договореног маневра између Словенаца и Хрвата да напусте конгрес. Подржао је Слободана Милошевића на, испоставиће се, последњем конгресу комуниста Југославије, кога ће, касније у својим медијским наступима често хвалити. Такође, у чијој одбрани ће у својству сведока учествовати пред Међународним кривичним судом за бившу Југославију, са седиштем у Хагу.

У јесен 1990. године долази до немира у Петрињи када је хрватска полиција покушала разоружати тамошњу станицу полиције. Хрватске власти одмах су довеле Микелића у везу са поменутим немирима, након којих он одлази у Београд. Запошљава се на месту заменика генералног директора фирме „Прогрес“. За тај период су карактеристична његова пословна путовања, по земљама бившег Совјетског савеза. Драго Качавенда у својој књизи „Кавез“ говори да политички гледано Микелић у РСК није био омиљен. Његов одлазак у Београд схваћен је у почетку као издаја и кукавичлук, а претходни покушаји оснивања партија, као покушај разбијања народног јединства. У монтираном процесу 1993. године пред судом у Сиску биће осуђен. Република Хрватска 2003. године издаће Интерполову потерницу, за изручење Микелића Хрватској. После готово двадесет година Хрватска је одустала од кривичног гоњења, јер је утврдила да није био умешан у збивања у Петрињи.

Микелић се из Београда враћа у Крајину у јесен 1993. године. У својству шефа изборног штаба председничког кандидата Милана Мартића. Заједно са Мартићем обилази Србе и највише се фокусира на потенцијална привредна решења. Пред крај априла 1994. године је сазвана Скупштина Републике Српске Крајине, на којој је Микелић изабран за председника Владе. На тој функцији остаће нешто дуже од годину дана. Како је сам говорио, прихватио се позиције премијера, јер је српски народ то од њега тражио. Кружиле су приче да је вршен велики притисак из Београда од стране, ни мање ни више, Слободана Милошевића и Јовице Станишића да мандатар за састављање Владе буде нико друго до Борислав Микелић. Постојали су и одређени проблеми за састављање парламентарне већине, који су се на крају успели отклонити. Људи који му нису били склони често су истицали његову комунистичку прошлост и како се тада причало, повезаност за безбедносно-обавeштајним круговима.

https://czds.rs/borislav-mikelic-od-siroceta-do-premijera/
 
Poslednja izmena:
Dobar kanal i dobar video. Cilj kongresa bio je pridobiti Srbe da glasaju za komuniste. To je uspješno ostvareno. Nakon toga im hrvatski Srbi više nisu trebali. Kupili su ih radnim mjestima u miliciji i vojsci, bilo ih je i sudaca, željezničara, ali na mjestima gdje se odlučivalo (politički vrh SR Hrvatske) i u najjačim poduzećima ih je bilo zanemarivo malo.
Ovaj Kongres nije bio "predizborna kampanja" u modernom smislu te rijeci.
Ta kampanja je zavrsena u toku rata, mnogi Srbi su u pocetku bili na strani Kralja...narocito nakon, nicim izazvanih, pokolja od aprila do kraja 1941.godine.
Odnos izmedju Kraljeve vojske i partizana ovdje nije tema.
Slazem se da u politickom vrhu Hrvatske nije bio razmjeran udio Srba.
U prethodnoj poruci sam i objasnila, djelomicno, zasto.
Jedna slicica iz odnosa hrvatskih i srpskih komunista u Hrvatskoj: Na predlog Dusana Brkica da se srpski patrijarh Gavrilo Dodzic proglasi narodnim herojem, zbog stradanja u konc logoru, Vladimir Bakaric se usprotivio rijecima: " Ne moze se srpski patrijarh proglasavati narodnim herojem a Stepinac kaznjavati!"
 
Nije bilo razloga za osnivanjem srpskih općina jer su Hrvatski Srbi bilo potpuno integrisani, zauzimali su najviše funkcije u političkim telima, u privredi, u policiji, u sudovima, u kulturi, ma nije bilo oblasti društvenog života u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj gde nisu bili zastupljeni; to je bez ikakvog preterivanja bila njihova republika koliko i Hrvata. Pomenimo samo političara Dušana Dragosavca:

DRAGOSAVAC, Dušan, političar (Vrebac kraj Gospića, 1. XII. 1919). Član SKOJ-a od 1941, a KPH od 1942. U ratu bio 1943. član KK KPH Gospića te sekretar KK KPH Perušića, potom 1943–44. član Biroa OK KPH za karlovački okrug. Nakon rata završio Višu partijsku školu »Đuro Đaković« u Beogradu 1947, gimnaziju u Karlovcu 1949. te studij prava u Zagrebu 1952. Doktorat stekao tezom Zakon vrijednosti u staljinističkoj koncepciji na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1962. Obavljao više partijskih i državnih dužnosti: predsjednik Oblasnog NOO za Karlovac (1945–50), sekretar pojedinih državnih sekretarijata NRH, predsjednik Savezne vanjskotrgovinske komore (1961–63), potpredsjednik Savezne privredne komore (1963–66), predsjednik Privrednog vijeća Sabora SRH (1966–68). Za člana CK SKH biran od 1954; u IK CK SKH izabran 1965; od 1969. zamjenik je sekretara IK CK SKH, a od 1974. sekretar IK Predsjedništva CK SKH. Na tim je funkcijama nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu 1971. bio jedan od glavnih nosilaca politike kojom su u Hrvatskoj zaustavljeni demokratski procesi. Od 1978. član je CK SKJ i njegova Predsjedništva; bio je sekretar (1979–81), a zatim i predsjednik Predsjedništva CK SKJ (1981/82). Bio zastupnik u Saboru NRH 1951–55, 1961–65. i 1966–68, a predsjednik Kulturno-prosvjetnoga društva »Prosvjeta« 1954–65. Surađujući u Institutu za vanjsku trgovinu i Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu (1961–70) te u Ekonomskom institutu u Zagrebu (1970–78), radove s područja politike i ekonomije objavljivao u časopisima Naše teme (1963, 1966, 1968–69, 1971, 1973), Socijalizam (1963–65, 1983, 1985–88), Ekonomist (1964–65), Marksistička misao (1977), Međunarodna politika (1980, 1982), Kumrovečki zapisi (1984), Socijalizam u svetu (1984, 1986) te u dnevnim listovima i tjednicima.

https://hbl.lzmk.hr/clanak/dragosavac-dusan
Mislim da se nismo razumijeli.
Ovo o opSTinama, to je moje misljenje...mozda su htjeli i osnovati dvodomni Sabor/ Skupstinu.
Kada ste, vec, poceli sa nabrajanjem rukovodioca, mozete li nabrojati clanove CH KPJ/SKH iz redova srpskog naroda od 1941.g. do 1991.?
 
Kada ste, vec, poceli sa nabrajanjem rukovodioca, mozete li nabrojati clanove CH KPJ/SKH iz redova srpskog naroda od 1941.g. do 1991.?
Ne mogu da "nabrajam" jer me mrzi da tražim po netu, naravno da ne znam nikakav spisak napamet, a koliko god da ih nabrojim nešto mi kaže da ćeš odgovoriš kako je to "mala zastupljenost Srba". Nema ni potrebe za "nabrajanjem" pošto je opšte poznata činjenica da su Hrvatski Srbi bili dobro integrisani u SR Hrvatskoj i oko toga nema šta da se raspravlja; pomenuo sam ti dva moćnika iz SR Hrvatske koji su bili Hrvatski Srbi; mogu da ti ovako iz glave navedem i primer pokojnog Marka Lolića, Ličanina i partijaša koji je drmao u hrvatskom tisku prvo kao novinar koji se bavi političkim temama, a onda i urednik nekoliko hrvatskih novinskih izdanja, zatim je došao u Beograd da bude direktor dopisništva zagrebačkog Vjesnika iz Beograda gde ostaje kao hrvatski politički kadar, Vjesnik za njega kupuje stan od 125 kvadrata; to je tada bila najveća kvadratura u novogradnji, a samo on, žena mu i jedno dete; ubrzo postaje funkcioner u saveznim organima, uglavnom vezano za informisanje i penzionisaće se kao savezni sekretar za informisanje, sve to kao kadar iz Hrvatske. Koliko je bio uticajan možda najbolje govori podatak da je njegova udovica, inače rodom iz Banjaluke, iskoristivši veze svog muža, već 30-tak godina tajkunka u Beogradu, krupni uvoznik, ima magacine u Šimanovcima pored "Pinka" i nekretnine po centru Beograda ne zna se im se broj i radi big bussines sa Hrvatskim Srbinom Petrom Matićem koji sa SPC zida de luks stambene blokove po Novom Beogradu.
 
Ne mogu da "nabrajam" jer me mrzi da tražim po netu, naravno da ne znam nikakav spisak napamet, a koliko god da ih nabrojim nešto mi kaže da ćeš odgovoriš kako je to "mala zastupljenost Srba". Nema ni potrebe za "nabrajanjem" pošto je opšte poznata činjenica da su Hrvatski Srbi bili dobro integrisani u SR Hrvatskoj i oko toga nema šta da se raspravlja; pomenuo sam ti dva moćnika iz SR Hrvatske koji su bili Hrvatski Srbi; mogu da ti ovako iz glave navedem i primer pokojnog Marka Lolića, Ličanina i partijaša koji je drmao u hrvatskom tisku prvo kao novinar koji se bavi političkim temama, a onda i urednik nekoliko hrvatskih novinskih izdanja, zatim je došao u Beograd da bude direktor dopisništva zagrebačkog Vjesnika iz Beograda gde ostaje kao hrvatski politički kadar, Vjesnik za njega kupuje stan od 125 kvadrata; to je tada bila najveća kvadratura u novogradnji, a samo on, žena mu i jedno dete; ubrzo postaje funkcioner u saveznim organima, uglavnom vezano za informisanje i penzionisaće se kao savezni sekretar za informisanje, sve to kao kadar iz Hrvatske. Koliko je bio uticajan možda najbolje govori podatak da je njegova udovica, inače rodom iz Banjaluke, iskoristivši veze svog muža, već 30-tak godina tajkunka u Beogradu, krupni uvoznik, ima magacine u Šimanovcima pored "Pinka" i nekretnine po centru Beograda ne zna se im se broj i radi big bussines sa Hrvatskim Srbinom Petrom Matićem koji sa SPC zida de luks stambene blokove po Novom Beogradu.
Ma, mrzi i mene da pisem sve o Marku Oreskovicu i Radi Koncaru i Kati Pejnovic i Andriji Hebrangu..
Po cemu je "opste poznata cinjenica da su - ovo volEm- HRVATSKI Srbi bili dobro integrisani u SR Hrvatskoj?"
Nego, da se vratimo na Vasu temu, kolega!
Sta bi sa Drugim Kongresom Srba u Hrvatskoj?
Predobro integrisani?
 
Bili su dobro integrisani.


Btw, setio sam se i Milutina Baltića, predsednika Predsedništva SR Hrvatske, i Jova Ugrčića, predsednika Sabora SR Hrvatske.
Bravo!
Nabrojaste ih kao moderni Hrvati kada tvrde da su i Srbi ucestvovali u ustaskim jedinicama i u njihovom Domovinskom ratu.
Onih 30.000 delegata na prvom Kongresu Srba u Hrvatskoj ne bi vise mogli sakupiti niti na birackom spisku.
Pozz i zelim uspjeh sa temom!
 
Kao Siptari na Kosmetu?
Jedni dobise drzavu, drugi etnicko ciscenje.
Jedni bili nacionalna manjina, ( da ne opisujemo djelovanje u toku II svjetskog), drugi vecina u NOB-u, proglasavani ravnopravnima i sl. sarene laze, osnivacima temelja "hrvatske drzavnosti".
Za razliku od Kosovskih Albanaca, Hrvatski Srbi nisu bili nacionalna manjina u SR Hrvatskoj, a nakon "balvan-revolucije" i oružane pobune planom Zagreb-4 dobili bi državu u državi sa većim stepenom autonomije nego što ga u državi Bosni i Hercegovini ima bh entitet Republika Srpska; garanti tog plana su bile EU, SAD, i Ruska Federacija. To je bilo najviše šta su mogli da ikada dobiju u smislu teritorijalne autonomije u Hrvatskoj, a oni su to odbili. Šta reći ...
 

Back
Top