Zamisli, posle mnogo vremena se vratiš na mesto gde si bio srećan i tamo je sve po starom! Zamisli, jer stvarnost je mnogo drugačija.
I danas je to mesto za tebe POJAM. Mera za kvalitet svi ostalih sličnih mesta. I nigde kao tu nemaš onaj osećaj da si kao kod kuće. Neka te na drugim mestima lepše dočekaju, bolje razumeju, više vole... Džaba, ti se uvek vraćaš na mesto gde je sve počelo.
Pa eto tako i ja, uvek se vratim na Svaštaru. Prođem kroz hladan kafanski hodnik, zapevam „onu moju“ i zastanem, tu na ulazu. Ljudi me čudno gledaju. Pronicljivo, skeptično. Ne vide da se smejem, jer misle da se podsmevam. To više nisu ONI ljudi, MOJI ljudi. Moji ljudi su ispijali kafe po ceo dan, uveče žestinu, pevali i sprdali se do besvesti, lupali gluposti i niko im nije ništa uzimao za zlo. Čuvali smo jedni druge. Pa i kad zabrljamo, nismo se ljutili kad dobijemo ćušku, jer smo znali da smo je zaslužili. Najbitnije od svega- smejali smo se i nismo bili zli i zavidni!
Znalo se nekad da ovde je sve sprdnja. Cenzura je bila tek u začetku, ali smo bili dovoljno fini da se samocenzurišemo tačkicama i zvezdicama. I nikoga nije bilo briga, dokle god smo mi bili lepi, vesesli i debeli. Imali smo našeg tigAra koji je kao svaka maca spavao satima dok mi urnišemo Svaštaru po celu noć spamovanjem na svim udarnim temama. I kad nam je bilo dosadno vadili smo stare teme iz 2003. i pisali po njima, jer nije bilo arhiviranja, sve je bilo tu i bilo je naše. Imali smo ekipu koja je ujutru najživahnija i zbog koje smo žurili da kafu pijemo baš sa njima. Imali smo klonove, ali ih nismo dirali, jer nekada je alter ego bio mnogo zanimljiviji od originala. Imali smo alkose koji spavaju pod šankom i bude se u sred noći da nas zabavljaju. Imali smo ljude koji su bili tu još pre nas i kojima smo se tada divili kada se pojave u kafani, koji su stvorili Svaštaru onakvu kakva je bila u njenim najboljim danima. I Svaštara je imala nas i imala je dušu. Nije to bio neki bezvezni podforum, zaturen negde u Zabavi, gde se ćuškaju teme sa kojima ne znate gde ćete. I imala je samo jednog moderatora koji nam je svima bio drug i koga smo svi voleli. Nije bilo kartončiča i poenčića, tek kad poneko žestoko zabrlja dobije ban, ali iskreno toga je bilo zanemarljivo malo. Takoreći utopija.
Danas dođem na Svaštaru i naježim se. Razumem da je prošlo 10 godina, da su neki odrasli, a da smo neki podetinjili u međuvremenu. Jasno mi je da su neki ljudi otišli i da bez njih ne može biti isto, ali ima stvari koje ne mogu da razumem... Gde su postovi koji imaju smisla, zašto se sve pretvorilo u nabijanje broja postova korisnika, gde je tu zabava? Zašto ne proslavljate svaki svoj hiljaditi post kao što smo mi to radili nekada, jer to je bila krupna stvar? Zašto ima više moderatora nego aktivnih korisnika? Zašto vam trebaju godine da obrnete kafanu, kad smo mi to radili za par meseci? Zašto ste arhivirali legendarne teme i bacili ih u zaborav, zašto ne shvatate da duh svaštare ne može da ostari, možete samo da ga oterate? Zašto ste zaboravili na opciju Edit post i brišete ceo post gde se spominje neka sporna reč? Zašto se, pobogu, ne opustite i pustite ljude da udahnu duh Svaštare?
Zamisli, neki stari druže, koji ćeš možda svratiti na ovu temu... Zamisli onu staru Svaštaru. Zamisli, došao si ovde i ništa se nije promenilo. Zamisli sve one ljude koji su prošli ovuda, pomisli na sva sklopljena, a i uništena prijateljstva, zamisli sve one postove koje smo napisali ovde, onu gomilu privatnih poruka koje smo razmenili i koje su pale u zaborav, zamisli...
Nedostajete
Posvećeno posebno Evi i Venerici (one znaju zašto) i tigAru, najboljem modu na Svaštari ikada
HeRoInA_84