Lesandar
Buduća legenda
- Poruka
- 27.930
Један од заслужних Срба:
AVDO KARABEGOVIĆ (Modriča, 25.08.1878 - Loznica, 5.12.1908)
Pesnik Avdo Karabegović rođen je 25. avgusta 1878. godine u Modriči, u Bosni, u uglednoj ali osiromašenoj begovskoj porodici, od oca Halim-bega i majke Fatime, rođene Mustajbegović. U rodnom mestu je pohađao mekteb i završio osnovnu školu, a potom je nekoliko godina kao šegrt usavršavao razne zanate. Istovremeno, kao samouk, i dalje vredno radi na sopstvenom obrazovanju. Nakon toga se obreo u Adapazaru, u Maloj Aziji, gde je završio dva razreda ruždije (građanske škole). Od 1896. Avdo je pitomac Carskog liceja u Carigradu koji je, krajem 1898. godine, kao đak trećeg razreda, napustio i došao u Srbiju, upisavši se u prvi razred Učiteljske škole u Aleksincu. O ferijama 1899. godine došao je kod prijatelja u Beograd, upravo u vrema kada je u Zvezdi Janka Veselinovića objavljena jedna njegova rodoljubiva pesma. Kada je jednom prilikom prešao u Zemun, zemunska policija ga je uhapsila i zatvorila, a zatim sprovela u Peštu radi odsluženja trogodišnjeg vojnog roka. Za kaznu, zbog srbovanja, u vojsci je proveo pune tri i po godine i razboleo se od tuberkuloze. Izbavio ga je, na jedvite jade, njegov veliki prijatelj Aćim Čumić, koji je samo zbog toga putovao u Peštu.
Od 1902. godine pohađao je, jednu godinu, preparandiju u Pakracu, a onda se vratio u Aleksinac i nastavio, ubrzanim tempom, po posebnom odobrenju, školovanje u Učiteljskoj školi, koju je završio 1905. godine. Odmah po maturiranju bio je postavljen za učitelja u Malom Zvorniku, gde će ostati do prerane smrti.
Bio je apostol ideje "brat je mio koje vjere bio". Sebe je smatrao potomkom Crnojevića i ljude je cenio po dobroti i delima, a ne po veri i poreklu. Bio je visok, tamne puti i pomalo rošavog lica, vatrenih i uvek nasmejanih očiju. Bio je uvek elegantno odeven, a u njegovom držanju je bilo urođene otmenosti i "nečega aristokratskog". Druželjubivost je bila jedna od njegovih glavnih karakteristika i iznad svega je cenio iskreno prijateljstvo, koje je umeo da održava i neguje. U svom kratkom životu stekao je impozanatan broj odanih prijatelja.
Počeo je da piše i objavnjuje pesme u svojoj sedamnaestoj godini. Prvu pesmu - Zec, štampao je u listu Bršljan 1895, a drugu - Srpstvu, u Bosanskoj vili 1896. godine. Od tadaje objavio preko 100 pesama, uglavnom ljubavnih i patriotskih, u sledećim listovima i povremenim publikacijama: Bosanska vila (1896-1898,1900-1905, 1907), Srpstvo (1897), Brankovo kolo (1897-1898, 1903, 1905-1906), Srpski zavet (1897), Građanin (1897-1898,1900), Male novine (1897), Delo (1897,1903-1904, 1906, 1908), Ljiljan (1897-1898), Kalendar Dubrovnik (1898), Luča (1898-1899), Srbobran (1898), Kalendar Srbobran (1898), Iskra (1898), Zora (1898), Zvezda (1898-1899), Carigradski glasnik (1900, 1903, 1906), Golub (1902), Nova iskra (1902-1903), Pokret (1902), Materinski list (1903), Ženski svet (1903-1904, 1906-1907), Štampa (1903), Veliki orao (1903), Zorica (1903-1904), Pravda (1904-1906), Dnevni list (1904,1906), Srpska domaja (1904-1905), Književna nedelja (1904-1905), Srpski narod (1905), Samouprava (1905-1906, 1908), Srpsko cveće (1905-1906), Ilustrovani glasnik (1905-1906), Dnevni list (1906), Beogradske novine (1906-1907), Starmali (1906, 1908), Nedelja (1907), Srđ (1907), Mali žurnal (1908), Narodna odbrana (1908), Đački napredak (1908) i Mala Srbadija (1908).
I posle Avdine smrti, njegove pesme su objavljivane u Bosanskoj vili (1909), Srpskom zavetu (1910-1911), Delu (1909), Ženskom svetu (1909), Malom žurnalu (1909), Đačkom napretku (1909), Maloj Srbadiji (1909), Srpskom kolu (1909), Cetinjskom glasniku (1909), Vencu (1910), Cetinjskom vjesniku (1911) i Zanatlijskom savezu (1911).
Pošto je znao svoje korene, svoje najlepše pesme posvetio je srpstvu i njegovim znamenitim predstavnicima. Mladalačkim zanosom, kao pitomac Carskog liceja u Carigradu, ispevao je pesmu Srpstvu, koja zapravo predstavlja ogledalo njegove duše i njegovih shvatanja:
A znadeš li, rode mio,
Gde je tvoja sreća, slava?...
Naša ljubav, sloga naša,
Toje tvoja sreća prava.
Pa neka nam to cvijeće
Širom Bosne cvjeta, miri,
Nek se ljubav, sloga bratska,
Međ' trovjernom braćom širi.
AVDO KARABEGOVIĆ (Modriča, 25.08.1878 - Loznica, 5.12.1908)
Pesnik Avdo Karabegović rođen je 25. avgusta 1878. godine u Modriči, u Bosni, u uglednoj ali osiromašenoj begovskoj porodici, od oca Halim-bega i majke Fatime, rođene Mustajbegović. U rodnom mestu je pohađao mekteb i završio osnovnu školu, a potom je nekoliko godina kao šegrt usavršavao razne zanate. Istovremeno, kao samouk, i dalje vredno radi na sopstvenom obrazovanju. Nakon toga se obreo u Adapazaru, u Maloj Aziji, gde je završio dva razreda ruždije (građanske škole). Od 1896. Avdo je pitomac Carskog liceja u Carigradu koji je, krajem 1898. godine, kao đak trećeg razreda, napustio i došao u Srbiju, upisavši se u prvi razred Učiteljske škole u Aleksincu. O ferijama 1899. godine došao je kod prijatelja u Beograd, upravo u vrema kada je u Zvezdi Janka Veselinovića objavljena jedna njegova rodoljubiva pesma. Kada je jednom prilikom prešao u Zemun, zemunska policija ga je uhapsila i zatvorila, a zatim sprovela u Peštu radi odsluženja trogodišnjeg vojnog roka. Za kaznu, zbog srbovanja, u vojsci je proveo pune tri i po godine i razboleo se od tuberkuloze. Izbavio ga je, na jedvite jade, njegov veliki prijatelj Aćim Čumić, koji je samo zbog toga putovao u Peštu.
Od 1902. godine pohađao je, jednu godinu, preparandiju u Pakracu, a onda se vratio u Aleksinac i nastavio, ubrzanim tempom, po posebnom odobrenju, školovanje u Učiteljskoj školi, koju je završio 1905. godine. Odmah po maturiranju bio je postavljen za učitelja u Malom Zvorniku, gde će ostati do prerane smrti.
Bio je apostol ideje "brat je mio koje vjere bio". Sebe je smatrao potomkom Crnojevića i ljude je cenio po dobroti i delima, a ne po veri i poreklu. Bio je visok, tamne puti i pomalo rošavog lica, vatrenih i uvek nasmejanih očiju. Bio je uvek elegantno odeven, a u njegovom držanju je bilo urođene otmenosti i "nečega aristokratskog". Druželjubivost je bila jedna od njegovih glavnih karakteristika i iznad svega je cenio iskreno prijateljstvo, koje je umeo da održava i neguje. U svom kratkom životu stekao je impozanatan broj odanih prijatelja.
Počeo je da piše i objavnjuje pesme u svojoj sedamnaestoj godini. Prvu pesmu - Zec, štampao je u listu Bršljan 1895, a drugu - Srpstvu, u Bosanskoj vili 1896. godine. Od tadaje objavio preko 100 pesama, uglavnom ljubavnih i patriotskih, u sledećim listovima i povremenim publikacijama: Bosanska vila (1896-1898,1900-1905, 1907), Srpstvo (1897), Brankovo kolo (1897-1898, 1903, 1905-1906), Srpski zavet (1897), Građanin (1897-1898,1900), Male novine (1897), Delo (1897,1903-1904, 1906, 1908), Ljiljan (1897-1898), Kalendar Dubrovnik (1898), Luča (1898-1899), Srbobran (1898), Kalendar Srbobran (1898), Iskra (1898), Zora (1898), Zvezda (1898-1899), Carigradski glasnik (1900, 1903, 1906), Golub (1902), Nova iskra (1902-1903), Pokret (1902), Materinski list (1903), Ženski svet (1903-1904, 1906-1907), Štampa (1903), Veliki orao (1903), Zorica (1903-1904), Pravda (1904-1906), Dnevni list (1904,1906), Srpska domaja (1904-1905), Književna nedelja (1904-1905), Srpski narod (1905), Samouprava (1905-1906, 1908), Srpsko cveće (1905-1906), Ilustrovani glasnik (1905-1906), Dnevni list (1906), Beogradske novine (1906-1907), Starmali (1906, 1908), Nedelja (1907), Srđ (1907), Mali žurnal (1908), Narodna odbrana (1908), Đački napredak (1908) i Mala Srbadija (1908).
I posle Avdine smrti, njegove pesme su objavljivane u Bosanskoj vili (1909), Srpskom zavetu (1910-1911), Delu (1909), Ženskom svetu (1909), Malom žurnalu (1909), Đačkom napretku (1909), Maloj Srbadiji (1909), Srpskom kolu (1909), Cetinjskom glasniku (1909), Vencu (1910), Cetinjskom vjesniku (1911) i Zanatlijskom savezu (1911).
Pošto je znao svoje korene, svoje najlepše pesme posvetio je srpstvu i njegovim znamenitim predstavnicima. Mladalačkim zanosom, kao pitomac Carskog liceja u Carigradu, ispevao je pesmu Srpstvu, koja zapravo predstavlja ogledalo njegove duše i njegovih shvatanja:
A znadeš li, rode mio,
Gde je tvoja sreća, slava?...
Naša ljubav, sloga naša,
Toje tvoja sreća prava.
Pa neka nam to cvijeće
Širom Bosne cvjeta, miri,
Nek se ljubav, sloga bratska,
Međ' trovjernom braćom širi.



