na mnogo mesta ali se zna iz celog konteksta Biblije...
evo ovo sto napamet znam... nemam sad vremena da sve citate istrazim u vezi toga...
2 Korincanima 4: 3,4
3 Ako li je pak još pokriveno i naše jevanđelje, pokriveno je za one koji propadju;
4 za nevernike kojima je Bog ovoga sveta oslepio razum, da ne vide sjaj svetlosti jevanđelja slave Hrista, koji je lik boga nevidljivoga.
1.Jovanova 5:19 19 Mi znamo da smo od Boga i da je ceo svet pod vlašću Zloga ( lukavoga ).
Kada se govori o hrišćanstvu, nezaobilazna ličnost je Isus Hrist, koji je ovu opskurnu religiju i osnovao. Za hrišćanstvo je (pored cara Konstantina) zaslužan Isus Hrist, koji je propovedao svoju nauku najneprosvećenijim i najsiromašnijim društvenim slojevima i uveravao ih da je sin božiji, mesija koga su proroci najavili.
Njegovi učenici (ili varalice) na sve načine su dokazivali autentičnost njegovih reči i njihovu snagu. Jedino čudo koje nije bio sposoban da učini je da uveri Jevreje u svoju misiju. Nimalo dirnuti njegovim dobrotvornim I čudnim delima, oni su učinili da umre sramno kažnjen. Tako je “božji” sin umro pred očima celog Jerusalima, ali njegove pristalice su tvrdile da je uskrsao tri dana posle svoje smrti. Vidljiv jedino za njih same, a nevidljiv za narod koji je došao da prosvetli i privede svom učenju, uskrsnuti Isus je, kako sveštenici kažu, razgovarao neko vreme sa svojim učenicima, posle čega se uzdigao na nebo. Pristalice te nove vere su nagomilavali sujeverja, izmišljali laži, stvarali dogme i tako su, malo-pomalo, stvorili religiozni sistem, nakaradan i besmislen, koji se nazivao hrišćanstvo, prema Hristu, njegovom osnivaču. Posle razaranja Jerusalima (oko 69. godine naše ere) napisano je i prvo jevanđelje u slavu Isusa Hrista, a zatim i ostala tri, koja zajedno sa poslanicama sačinjavaju Novi zavet, bukvar hrišæanstva.
Teolozi nam, naravno, uskraćuju informaciju da su pristalice Bazilida i Carintina, “jeretici”, koji su živeli u doba rađanja Hrišćanstva, zastupali mišljenje da Isus nije bio mrtav i da je Simon Kirenjanin bio razapet na krstu (ili mučeničkom stubu) umesto njega. Dakle, u doba rađanja hrišćanske vere bilo je ljudi koji su sumnjali u smrt - i prema tome - u uskrsnuće Isusa, a traži se da ljudi danas, posle toliko godina, veruju u to. Takođe, vodeći sveštenici uskraćuju svom stadu i činjenicu da postoji između 35 i 60 jevanđelja, koji govore o Isusovom braku i potomstvu sa Marijom Magdalenom, i još mnogo toga.
Isus je bio izuzetno okrutan čovek iako ga jevanđelisti nastoje učiniti blagim i dobrim. Uvek smrtno ozbiljan (on se, prema njegovim biografima, nikad nije smejao), držao je u Jerusalimu političke govore prikrivene maskom verskog propovedanja. Dokazano je da je Isus pripadao sekti, odnosno stranci Esena, koji su se borili protiv rimske uprave, a četvorica apostola su identifikovani kao pobunjenici koji su se služili oružjem. Teško je poverovati da su apostoli bili Isusovi uèenici. Bliže je istini to da su bili njegovi telohranitelji, što jedna “omaška” u Novom Zavetu otkriva, jer kad su Rimljani došli da uhapse Isusa “...jedan od Isusovog društva pruži ruku, isuka svoj mač i udari prvosveštenikovog slugu, te mu odseče uvo.” (Matej 26:51).
Jovan kaže da je to bio Simon Petar, što ostali naravno ne potvrđuju. Šta će članu takvog pokreta kao što je bio Isusov, koji je “propovedao mir i dobrotu, blagost i opraštanje”, oružje?
Da zaključimo. Ne tvrdim da Isus nije postojao, ali on sigurno nije bio sin božji, već običan vernik i političar koji se sa Jovanom Krstiteljem borio za pristalice (i tu borbu dobio), koji se odrekao svoje majke i braće. Tih godina bilo je na desetine “mesija”. Okolnost da je Isus preuzeo mit predstavljala je istorijsku slučajnost. Sasvim sigurno nije uskrsao i otišao na nebo, jer to je apsolutno nemoguće (telo koje jednom umre nikada više ne može da živi) i “seo Bogu sa desne strane”, kako to poetski kaže Marko (16:19). Ali to je sve doprinelo daljnjoj mistifikaciji i širenju hrišćanstva.