Zašto Niče?
Nego, neizostavna mi je fenomenologija rata i samog čovjeka kao čovjeka.
Mihailo Lalić je to znao majstorski izvesti.
"E, ovo je čudo", reče Ivan. Jeste čudo: svi vjeruju u vradžbine i plaše se da su ukleti, najzad i on. Njegov otac Sajko Doselić više od deset godina je sam hajdukovao, a on ne može ni deset nedjelja. Po tome bi se moglo zaključiti da ljudi, iz pokoljenja u pokoljenje, naglo slabe i opadaju. Ako je tako, onda nam je tu negdje blizu kraj. A najviše se žali na samoću. Glad ne spominje, potjerama umiče, srlja na patrole, a samo od samoće strahuje. Lud je, čini mi se, inače bi mu jasno bilo da je baš samoća prirodno stanje stvari. Jeste da smo se navikli da u rojevima živimo kad smo otimali žandarske palice i pištolje karabinjera - ali zato ne treba uobražavati da je naše vrijeme neki naročiti vijek ljudstva u gomilama. Suština je ostala bez promjene: sami smo se rodili, sami ćemo umirati kao svi oni prije. Pa i ono što je između te dvije samoće, život - najviše je samoćom ispunjeno. Ponekad u društvu, u zabavi ili ljubavi, zavaramo se za trenutak, učini nam se da nijesmo sami. Ne znam koja nam je vajda od tog zavaravanja, naročito kad je već jednom jasno da samoća ostaje na kraju svega i da se izbjeći ne može. Ja bih se lako pomirio s njome. Nije ni zla toliko: sam čovjek - pa šta s time? Jedino sam čovjek živi svojim punim vremenom i svojom voljom - ne kradu mu sate praznim pričma, ne kvare mu odluke pogađanjima, nije prisiljen da druge sluša, ni da im se suprotstavlja. Nikom ništa ne duguje, ničije mane ne vidi i niko njegove sklonosti ne zna, može da se ispruži po zemlji, da gleda nebo i zna istinu: on je samo sjenka između dvije privremenosti kojima pripada - jednoj manje, a drugoj više... "Ajde, Niko", kaže Ivan. "Kako si izdržao dva mjeseca, izdržaćeš i ovih osam dana", i pruži mu ruku na rastanku." "Teže će mi biti ovo nego sve što je prošlo."
"Zašto? Bojiš li se ti od nečega određenog?"
"Bojim se od sebe",
