Klub prevodilaca amatera

Drugari: imali smo Eliota, a danas - na ovaj prvi maj - cemo i Pounda da "doteramo".
Envoi je srednjovekovna pesnicka forma, inace.

ENVOI VI
Go, dumb-born book,
Tell her that sang me once that song of Lawes:
Hadst thou but song
As thou hast subjects known,
Then were there cause in thee that should condone
Even my faults that heavy upon me lie,
And build her glories their longevity.

Tell her that sheds
Such treasure in the air,
Recking naught else but that her graces give
Life to the moment,
I would bid them live
As roses might, in magic amber laid,
Red overwrought with orange and all made
One substance and one color
Braving time.

Tell her that goes
With song upon her lips
But sings not out the song, nor knows
The maker of it, some other mouth
May be as fair as hers,
Might, in new ages, gain her worshippers,
When our two dusts with Waller's shall be laid,
Siftings on siftings in oblivion,
Till change hath broken down
All things save beauty alone.
***************************************************************************************************
ENVOI VI
(prepevao neuk u stihu,
021123456789)

Hop, glupozboriva knjigo,
pogovori Njoj, sto mi onomad pevase o tom sonetu Zakona:
Da imala si pesme,
kao sto si poznala svoje predmete,
tada bi bilo razloga u tebi da oprostis
cak i mane moje, sto tako me tesko pritiskaju,
i da izgradis njenim slavama dugovecnost sto im pripada.

Reci njoj sto rasipa
svu lepotu u prazno,
razdire nista drugo do velikodusnosti
sto daje zivot trenutku,
ja zelim im da zive
kao sto Ruze to cine, u carobni cilibar ulegnute,
Precrvene, izrasle iz narandzastog, i sve to
U jednom jezgru i jednoj boji zapoceto,
Uprkos Vremenu.

Reci onoj sto hoda
sa pesmom na usnama,
ali je nikada ne ispeva, niti poznaje
njenog tvorca, neka druga usta
mozda bleda kao i njena,
bi u druga vremena, mozda, nasla svoje obozavaoce,
tada i nasa dva praha sa Zidarima ce ulegnuta biti,
reseto, na reseto, u zaboravu
dok promena ne slomi sve stvari
osim lepote.
 
( nevest u svakom pogledu, ali se trudim...)


.....

hajde neveshtozborna knjigo,
reci joj da je pevanje moje kao pesme zakona
namenjeno njoj
kao da joj vec nije dobro znan ,
moj uzrok, tamo, koji treba oprostiti,
cak geske teske ispred mene stoje,
a njenu divotu uzdizu i krepe

reci joj da baci
to blago u vazduh
nistec’ samo divotu
koja daje zivot ovom trenu
njoj zelim zivot
kao ruze nezan, postavljen krasno zutom,
dok se crvene mesaju i cine
jedinstvo i jedan ton
bodrec' ovaj tren

reci joj da ide
sa pesmom na usnama
Al’ ne zborec’ pesme, ni saveta
Jer je mozda tvorac , neka druga usta
divan kao ona
Mozda pokoljenja nova, klanjat’ ce se njoj
Kad nash prah u zemlji pocine
tekuci u reke zaborava,
dok promena ne donese zoru
kad sve tvari slavice divotu
 
Hvala 021123456789

Eliot i Pound su mi daleki , ( uzrok je moje neznanje), dok prevodim imam zelju da saznam sto vise o ovim pesnicima i sta su oni mislili da govore pesmama, ali posto nemam vremena, oslanjam se samo na moj dozivljaj pesme.

Treba nam jos jedan prevod... mozemo posle prvu pesmu sto si postavio (od Thomas-a )
 
Nadam se da vam ne smeta moj prevod Bukovskog, iako ste zavrsili, mnogo mi se svidela pesma. :-)



Skoro pa izmisljena pesma



Vidim te kako zahvatas vodu na fontani, sicusnim

hladnim rukama, ne, ruke ti nisu sicusne

male su, a fontana je u Francuskoj

gde si mi napisala poslednje pismo na koje sam

odgovorio i vise od tebe ni glasa nisam cuo.

Pisala si lude pesme o

Andjelima i Bogu, o uzvisenim stvarima,

poznavala si slavne umetnike i mnogi su bili

tvoji ljubavnici, i pisao sam da je to u redu,

samo napred, udji u njihov zivot, nisam ljubomoran,

jer nikad se nismo ni sreli. Bili smo blizu

jednom u Nju Orleansu, na pola bloka, al’ se nismo videli, nikad,

nikad dodirnuli. Otisla si sa slavnima i pisala

o slavnima, i naravno ono sto si otkrila je da

slavni brinu o svojoj slavi- ne o lepoj devojci u krevetu

pored njih, koja im se daje, a onda ustaje ujutru

da bi pisala uzvisene pesme o

Andjelima i Bogu. Bog je mrtav, rekli su nam,

ali citajuci tebe, nisam bio siguran. Mozda

je to stvar od gore. Bila si najbolja

pesnikinja, govorio sam izdavacima i

urednicima:”Nju, nju stampajte, luda je,

al’ magicna! Nema lazi u njenoj vatri.” Voleo sam te,

onako kako muskarac voli zenu koju ne dodiruje,

samo joj pise i cuva nekoliko njenih fotografija. Voleo bih

te vise da sam sedeo u maloj sobi uvijajuci

cigaretu i slusao tvoje piskenje u kupatilu.

Al’ to se nije desilo. Tvoja pisma su postala tuznija.

Ljubavnici su te izdali. Mala, odgovorio sam, svi

ljubavnici izdaju. Ne pomaze, rekla si.

Imala si klupu za plakanje, pored mosta

a most je bio iznad reke, sedela si na klupi za plakanje

svake noci i jecala za ljubavnicima koji su

te ranili i zaboravili. Odgovorio sam, ali ni glasa

od tebe vise. Od prijatelja saznam za tvoje samoubistvo

tri cetiri meseca nakon sto se dogodilo. Da sam te sreo

verovatno bih bio nepravedan prema tebi ili ti

prema meni. Ovako je bilo najbolje.







 
OOOJ Dimitrije, imam ja kod kuce Pounda prevedenog na sprski, zaboravio sam ko je prevodio (Slobodan Jovanovic?). Ukucacu ga kada stignem ovde, ne radi poredjenja sa nama, vec da vidimo na maternjem jeziku kakav je Pound. Slazes se? Mogu i da ti to posaljem na pp, da ne kvarim igru ovde. Lepi pozdrau.
 
...Hajde nema škrabotino,
Njoj bar kaži da tog zakona stih još jednom odpeva mi
Jer ti do pesme ništa i nemaš
I imena svojih što ljubomorno čuvaš,
...Znam, ti oprosta nemaš-
I na gresima što mrve me
Temelje trajne slavi svojoj gradiš

Njoj reci da "bogatstva" takva
U ništavilo prospe
Te da ne čeka hvale činu tome,
Već samo života tren više
Lepoti njenoj....
Što da mogu,čuvao bih je
Poput ćilibara što ružu čuva
Boja crvenih i narandžastih
A jednakih i tvari iste
Vremenu u inat,zauvek...

Neka ode,kaži - naredi joj,
Noseć' pesmu kao ukus na usnama
Al' da ne peva je,
Niti da ime tvorca njenog pamti,
Jer možda u dobima što doći će,
Neke druge slatke usne zgrešiće, pevajuć je
I drugi obožavaće je...
Prah zemnih tela naših tada davno već
U zaboravu pomešan biće
Dok stvari sve, ne promene lice svoje
Sem lepote...
 
Envoi


Preveo Milovan Danojlovic, Beogradsko graficko-izdavacki zavod, urednik Nikola Bertolino

Podji, nemorodjena knjigo
I reci onoj koja mi je na Lozov glas pevala:
Da si tek shvatila pesmu, a ne
Sadrzaj goli tek,
Oprostila bi joj mane
Koje me i samog muce, i lepoti
Podarila bi dug vek.

Reci njoj, koja uludo
Rasipa toliko blago,
I prolazecem trenu zivoz pruza,
Reci joj, sve bih dao, samo
Lepota da joj traje, kao ruza
zacarana u cilibaru,
Da plamsa, tamnocrvena, kao nar
Vremenu uprkos,
Jedna boja i jedna tvar.

Reci njoj, koja hodi
Sa pesmom na usnama
Ali reci ne odaje, niti zna ko je rodi,
- Neke druge usne, lepe ko i njene,
Poklonike bi joj mogle da zaplene,
Kad s Volerovim i nas legne prah
Pesak po pesku, zaborav, dok méne
Ne uniste i ne rasplote
Sve, osim lepote.

Voila´, kao sto sam i rek´o. OOOJ Dimitrije, ti si sledeci. Ili divlja?
 
...naravno -

A Riddle Song


THAT which eludes this verse and any verse,
Unheard by sharpest ear, unform'd in clearest eye or cunningest mind,
Nor lore nor fame, nor happiness nor wealth,
And yet the pulse of every heart and life throughout the world
incessantly,
Which you and I and all pursuing ever ever miss,
Open but still a secret, the real of the real, an illusion,
Costless, vouchsafed to each, yet never man the owner,
Which poets vainly seek to put in rhyme, historians in prose,
Which sculptor never chisel'd yet, nor painter painted,
Which vocalist never sung, nor orator nor actor ever utter'd,
Invoking here and now I challenge for my song.

Indifferently, 'mid public, private haunts, in solitude,
Behind the mountain and the wood,
Companion of the city's busiest streets, through the assemblage,
It and its radiations constantly glide.

In looks of fair unconscious babes,
Or strangely in the coffin'd dead,
Or show of breaking dawn or stars by night,
As some dissolving delicate film of dreams,
Hiding yet lingering.

Two little breaths of words comprising it.
Two words, yet all from first to last comprised in it.

How ardently for it!
How many ships have sail'd and sunk for it!
How many travelers started from their homes and ne'er return'd!
How much of genius boldly staked and lost for it!
What countless stores of beauty, love, ventur'd for it!
How all superbest deeds since Time began are traceable to it--and
shall be to the end!
How all heroic martyrdoms to it!
How, justified by it, the horrors, evils, battles of the earth!
How the bright fascinating lambent flames of it, in every age and
land, have drawn men's eyes,
Rich as a sunset on the Norway coast, the sky, the islands, and the
cliffs,
Or midnight's silent glowing northern lights unreachable.

Haply God's riddle it, so vague and yet so certain,
The soul for it, and all the visible universe for it,
And heaven at last for it.

Walt Whitman
 
zagonetka

sto izmice ovom stihu ili bilo kojem
necujna najostrijem sluhu, nevidljiva najbistrijem umu,
niti znanje ni slava, niti sreca ni bogatstvo ne doticu je
a ipak zivi u svakom srcu , u celom svetu
stalno,
koju ti ,i ja, i svi, trazimo uvek, a nikada ne nadjemo.
Stalno prisutna a uvek tajna, stvarnija je od stvarnosti, jedna iluzija,
Neprocenjiva, pristupacna svima, ali nema coveka sto je ima,
Koju pesnici traze putem nevestih rima ,a pisci pricama,
Koju vajari jos nisu izvajali ,ni slikari naslikali,
Koju pevaci nisu ispevali, ni govornici ni glumci izrazili,
Stvara sada, ovde, izazov mojoj pesmi


nemaran u drustvu, opsednut u samoci
kroz planine i shume,
prtilac uvek, i u najbucnijim gradskim ulicama, kroz guzvu,
njeni zraci stalno isijavaju.

u pogledima nesvesnih beba
ili cak u mrtvackim kovcezima,
ili u izlazecem suncu ili nocnim zvezdama,
tajna stlno prisutna

u dva daha se sadrzi,
dve reci, i sve od prvog do poslednjeg je sadrzano u njoj

koliko snivanja o njoj!
Koliko je brodova plovilo i razbilo se zbog nje!
Koliko putnika je napustilo domove i nikada se nije vratilo, zbog nje!
Koliko je genija trazilo i izgubilo se trazeci je!
Sa nebrojenim pricama o lepoti, ljubavi, trazili su je!
Koliko besprekornih dela od pocetka sveta zbog do nje—
A pokusavace do kraja!
kolika stradanja zbog nje!
koliko strahota, zlodela, sukoba na zemlji pravda se njom!
Koliko jako opcinjava sjaj njene vatre, ljude svih zemalja,
Svih pokoljenja ona privlaci
Lepa kao Norveska obalia u svetlu zalazeceg sunca , nebo, ostrva, i
litice

Ili kao ponocna tisina u sjaju polarne svetlosti

pustena bozija zagonetka, tako neprimetna a tako prisutna,
Dusu bi dao za nju, i sve na svetu, za nju
I moj mir, za nju.
-------------


Svidja mi se pesma

Svaka cast na izboru
 
svaka čast na prevodu....bolji je od moje "prve ruke"....


Ono što svakom, pa i ovom, promace stihu
Najnfinijim uhom ne bi cuveno,nit' najmudrijim umom u oblik uhvaceno,
Ni zakonima, nit slavom, srecom il' - bogatstvom kupljeno,
Pa ipak, što u svakom od srca sveta ovoga, kuca neprekidno,
Za cim i Ti i Ja bez predaha žudimo,i što nam opet i opet,... i uvek izmace
Najvidnije od svega a opet - svakom oku tajna,
I stvarnosti stvarnost,a ipak san,
Svakom dato, al' nikad posednika ne imaše,
Što pesnici 'zalud stihom traže , letopisci perom,
Nit' vajar isklesa,niti slikar naslika,
Što pesmi ote se zvuku , i govoru glumcevom ,
Ja prizivam sad i ovde i izazov svojom pesmom dajem mu...

Što ne birajuc' -medj' gomilom ,il' u samoci jednako opseda,
Za planinom i šumom skrivenog naci ceš,
A pratilac bice ti na najgušcim ulicama grada,
Ne marec' za vremena i prostora beskraj ,
Ono i svetlost mu, bez odmora hode...

U pogledu, divnom i nevinom novorodjenih
Jednako,kao i u hladnim ocima mrtvim, za tren videceš ga,
U svitanju dana il' zvezda svetlosti,
Nalik finom tkanju sna što kopni na javi,
Skrivajuc' se a ipak ostajuci neprekidno tu...

Sažeceš ga u dva kratka daha reci.
Dve, al' sve,- od prve do poslednje- u njima sažete su reci.

Koliko žudnje za njim!
Koliko ladja zaploviše, i potonuše tražec' ga!
Koliko putnika od doma odvede,da više nikad ne vrati ih!
Koliko umova sjajnih bi na kocku stavljeno, i zbog njega izgubljeno!
Koliko o ljubavi i lepoti nebrojenih prica zbog njega bi ispricano!
Koliko najodvažnijih i najboljih dela od pocetka do kraja vremena u njegovu slavu bi ucinjeno!
Koliko herojske su sve pogibelji radi njega ucinjene!
Koliko svi užasi,zla i ratovi ovoga sveta opravdani su njime !
Koliko je njegov blistavi,neprekidni sjaj - u svakom dobu i vremenu,
oci covecije privlacio

Poput sumraka na obali Norveškoj, neba, ostrva i litica raskošan,
Nedohvatan poput ponocnog severnog svetla .

Zagonetko Gospodnja, toliko nejasna a sigurna,
Duša za tebe,sav svet vidljivi za tebe,
Na koncu,i nebesa za tebe...

koju šaljem tek sad....
 
U pauzi:

“Literature always anticipates life. It does not copy it, but moulds it to its purpose. The nineteenth century, as we know it, is largely an invention of Balzac.”

Oscar Wilde



balzac2tto6.jpg
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top