Ovo sam zapazio i ovde na forumu i ovako uopste iz razgovora sa raznoraznim ljudima... svako ko hoce da ispadne muzicki pametan, obavezno u jednom momentu mora da provuche ideju: ...a klasika je posebna pricha. U fazonu, van konkurencije je, o tome nema sta da se polemishe...
...to je naj, onako kako su nas uchili u skolama i time se nebavimo (a najcesce nit' slusamo nit' razumemo
)
Aman ljudi, bre, da se ne lazemo i klasika je ko i ovo danas, patila od cigu-ligu, tralala sindorma. I ti klasicari su ljudi bre, imaju dushu, greshe, nisu Bogovi majku mu pa da im je svaka stvar bila apsolutno jedinstvena i originalna i antologijska.
Ok, sad bez zezanja, da se razumemo... ima iz klasike jedno solidno tutze anotlogijskih dela, ali ima i izmedju njih gomilu obichne prepisivachine i prekomponovanja jednog te istog. Nije bre, sve sto je Mocart napisao vrhunski...
Ono sto je mene oduvek najvise nerviralo u klasici je da ima jako malo koncerata i simofina koje mogu u celosti da se odslusaju, a da neki deo ne smara. Koliko puta ste sebe uhvatili u mislima: Prodje onaj deo...jao sad ide ono smaranje 5 minuta, pa tek onda ono grand finale sa onim fenomenalnim delom koji me ponese... isl.
A'e bre, nije klasika vrh muzicke umetnosti