Jednog dana, decembra, 1918. u jedan sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći tim ubiti autoritet crkve, odnosno svetitelja - patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkih sanduka.
Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom, Sv. Vasilije, a na trećem crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opjelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su, umjesto toga, srbijanski oficiri prepišali javno grobove.
To su oficiri: pješadijski poručnik Dušan Stajić, pješadijski poručnik Mijušković i artiljerijski poručnik Tunguz.
2.
U maju mjesecu 1919. crkva u selu Ozrinićima (nikšićka oblast) bila je razbijena i opljačkana. Nasred nje bila je naložena vatra od crkvenog namještaja i od krstova sa groblja. Vojnici su se pokrivali odeždama i ležali na njih.
3.
U mjesecu februaru 1920. predao se Srbijancima, pošto su mu noge bila sasvijem premrzle, ustanik Nikola P.Vučinić, bivši upravitelj centralnog kaznenog zavoda u Podgorici. Mjesec dana docnije noge su mu otpale i on je umro u bolnici u Nikšiću. Njegova mati prenijela je njegove posmrtne ostatke u Rogame (podgorička oblast) u njegovo rodno mjesto. Srbijanske lokalne vlasti zabranile su njegovo sahranjivanje na opštem seoskom groblju i naredile da se zakopa ondje gdje se kopaju zločinci i osuđenici. Svještenik Krsto Vukotić, naprotiv, radio je na tome da se sa ostacima ima postupati kao sa običnim mrtvacem. Ne mogući dobiti dozvolu, svještenik ga je sahranio noću. Kad su srbijanske vlasti za to doznale, osvetile su se nesrećnom svješteniku batinajući ga javno, pljujući mu u lice i ćuškajući ga.
4.
U mjesecu junu 1919. ustanici su se uputili u crkvu Župe Nikšićke i zahtijevali blagoslov i svetu pričest od kaluđera Pavićevića. On je to učinio drage volje, ali Srbijanci su to doznali i ispalili su na crkvu jedan hitac iz topa velikog kalibra, tukli su ga i zatim ga bacili u tamnicu.
5.
25.decembra 1918. zatvoren je u Nikšiću Marko Đukanović, predsjednik Državnog savjeta, bivši ministar. Kad je vođen pod stražom od kuće u zatvor, srbijanske vlast je najmila oko 20 djece i amala, koji su, kad je prolazio pješke kroz ulice, pljuvali na njega, vukli ga za nos, brkove i bradu i bacali se na njega blatom i raznim nečistoćama.
Kapetanu Mojašu Peroviću stavili su samar na leđa i tako je vođen po cijelom Nikšiću
Marko Đukanović se nalazi od 25.decembra 1918. zatvoren u centralnom kaznenom zavodu u Podgorici (Crna Gora); on do sad nije ni isljeđivan ni suđen.
6.
General Joko Adžić, star 65 godina, nije htio položiti zakletvu kralju od Srbije, nego je za čitavu godinu dana ostao "neutralan". Prema njemu se upravljao i čitav kraj u kom je živio. Stoga su mu Srbijanci u decembru 1919. opljačkali imanje i zapalili kuću u kojoj je stanovao u Pivi (oblast nikšićka). Osim toga njega su uhapsili, tukli ga po tabanima šipkom od puške, zatim ga bosa i pješke gonili iz Pive do Nikšića u zatvor (nekoliko sati hoda). Kad je provođen kroz varoš Nikšić, maltretiran je na isti način kao i predsjednik Državnog savjeta M.Đukanović. Osim toga tukli su ga i praznim kutijama od amerikanskog konzerviranog sira. General Adžić se još nalazi u zatvoru u Podgorici.
7.
Milo K. Martinović, star 75 godina, sudija u penziji iz Nikšića, vodio je pribilješku u svom notesu o zločincima koji se čine. Zbog toga su ga Srbijanci odmah uhapsili u julu 1919. i organizovali "rulju" da ga napadne prilikom sprovođenja u tamnicu. On je ne samo tučen, nego su mu iščupali brkove i bradu, koja je bila duga. Zbog ovoga "zločina" g.Martinović je bio u zatvoru sedam mjeseci.
8.
Na isti način, kao i sudija Martinović, bio je bijen i maltretiran g. Novica Nikolić, biv. sudija i narodni poslanik, kad je uhapšen u junu 1919. zbog jedne patriotske pjesme koju je spjevao, ali koju nije bio objavio.
9.
Na sličan način su maltretirani od srbijanskog sreskog načelnika Tomića u decembru 1918. tri brata: vojvoda Božo Petrović (70 godina), bivši predsjednik ministarstva, general Đuro Perović (69 godina) i Marko Petrović (63 godine), bivši oblasni upravitelj, koji su živjeli na svojim imanjima u okolini Nikšića. Sva trojica su tada bila zatvorena u Podgorici. Poslije skoro godinu, vojvoda Božo Petrović i Marko Petrović bili su oslobođeni, a sad se nalaze internirani u Sarajevu (Bosna). General Petrović se nalazi još u zatvoru u Podgorici, gdje je potpuno oslijepio. On već nekoliko mjeseci moli da mu se dozvoli operacija na očima, ali tu dozvolu još do danas nije dobio.
10.
U januaru 1919. srbijanske vlasti zatvorile su kapetana rudinskog g. Mojaša Perovića. Da ga ponize, stavili su mu samar na leđa i tako je osamaren vođen od srbijanskih agenata po cijelom Nikšiću, poslije čega su ga bacili u tamnicu.
B) Zločini prema ženama i djeci
1.
U januaru 1919. žena Živka Janjuševića iz Ozrinića (oblast Nikšića) rodila je u tamnici, gdje je bila zatvorena iz osvete prema njenom mužu - ustašu.
2.
Februara 1919. jedna srbijanska patrola došla je u selo Dragovoljiće (oblast nikšićka), odakle je potjerala sobom ženu Ilinku I. Smolović, uzevši joj 60.000 kruna. Kroz nekoliko dana jedan seljak našao je u rijeci Bistrici njeno mrtvo tijelo, na kome je bilo osamnaest bajonetskih rana. Srbijanske vlasti iz Nikšića nijesu htjele po ovome zločinu povesti istragu, nego su naredili da nesrećna žrtva bude noću sahranjena.
3.
U nikšićkom zatvoru pomrlo je nekoliko đece, koja su, u ime represalija prema njihovim očevima - ustašama, bila zatvorena.
4.
Šest udovica: Marija žena Baja, Stane žena Nikole, Stanica žena Grujice, Stana žena Radovana, Velika žena Nikole i Jovana žena Novaka, sve iz porodice Nikčevića iz Pješivaca (oblast nikšićka) zatvorene su u Nikšiću samo zato što nijesu htjele položiti zakletvu kralju Srbije. Djeca ovih udovica ostala su bez staratelja i hranitelja, pošto su njihovi očevi poginuli još 1913, u ratu s Turcima, pri opsadi Skadra.
5.
Sedmog jula 1919. opljačkana je i zapaljena kuća jednog od podnosioca ovog raporta, Milisava Nikolića, narodnog poslanika biv. potpredsjednika Narodne skupštine. Njegova majka Milica, stara 80 godina iz Župe (oblast nikšićka), bila je kod susjeda sakrila nešto pokretnosti; da bi ju primorali da kaže gdje je pokretnost sklonila, srbijanski vojnici držali su je nad vatrom i tim je načinom primorali da kaže gdje je pokretnost sklonila.
6.
Šestog avgusta 1919. srbijanska vojska opljačkala je bila kuću oca jednog od vođa crnogorskog ustaša, komandira Andrije Dragutinovića iz sela Ćeklića (oblast cetinjska) u namjeri da uhvate njegovog brata Iliju. Ilija se, pošto je bila noć, spasao bjegstvom kroz prozor, i pored živog čupanja od strane Srbijanaca. Jovanka majka Ilijina, starica od 75. g, kada je izašla iz kuće, brižna za sudbinu svoga sina, bila je ubodena bajonetom, zatim od srbijanskih vojnika vučena preko kamenja, te joj je na taj način iščašena ruka. Tek sjutra dan ova nesrećnica bila je nađena od seljaka i prenesena kući.
Kad su u februaru 1920. srbijanski vojnici nagonili porodice ustaša (žene i djecu) iz Ćeklića da idu pred njima u potjeru, ova starica, pošto nije mogla ići, bila je nošena u nosilima.
7.
U julu 1919. porodila se u podrumu nikšićke pivare, koja je pretvorena u zatvor, žena Luke Ćirakovića iz Ozrinića (oblast nikšićka). Ni poslije porođaja nije oslobođena iz zatvora i ako je bila zatvorena bez ikakve krivice, samo iz represalija prema njenom mužu ustašu.
Dječak od trinaest godina ubijen je zbog pjevanja pjesme koju je spjevao crnogorski kralj Nikola I
8.
22. maja 1919. srbijanskim trupama pošlo je za rukom da se dokopaju u planinama ustaša Simeona Mićkovića, iz Župe Nikšićke. One su ga vodile i bacile u tamnicu i tamo su mu se svetile; najprije su ga tukli okovima što su mu bili stavili na noge, a poslije su ga stavili 40 minuta u vodu do glave, obješenog za kose.
Docnije je isti Simeon uspio da se bjekstvom oslobodi. Srbijanci su donijeli rješenje da mu se opljačka i zapali kuća. Njegova mati, vidjeći Srbijance da dolaze, pobjegla je sa troje djece, sinom od 11 godina i dvije djevojčice od 8 i 14 godina. Poslije nekoliko dana našli su ih u planini. Nasilnici srbijanski zabavljali su se time što su nad djecom izvršili svoje požude, a jadnoj ženi izbili sve zube.
9.
U mjesecu julu 1919. srbijanska vojska opljačkala je imanje komandira Stevana Pavlovića, izbjeglog u Italiji, i zabranila je da se njegova zemlja obrađuje. Njegovu ženu stavili su u tamnicu u Nikšiću, staru 35 godina, i troje đece (dva dječaka od 12 i 10 godina i djevojčicu od 5 godina). Majka je bila rastavljena od đece i, za svih šest mjeseci dok je bila zatvorena, nije ih viđela. Nju su hranili samo sa vodom i hljebom.
Ovo je samo deo...Moraš pročitati obe strane.Sve je to borba za vlast među braćom.Nažalost.
