Moj dobar prijatelj koji je u Kanadi od septembra meseca prosle godine, posle samo mesec dana boravka u Montrealu dobio je ponudu za posao u struci na severu Kvebeka preko neke agencije za zaposljavanje koja se brine o novopridoslima. On je to prihvatio, firma mu je obecala da ce da mu progura licencu za rad i pomoc oko nostrifikacije diplome. Za platu koju dobija necu uopste da diskutujem, jer mi se vrti u glavi od cifre. Samo cu da kazem da je platu koju je imao ovde u Skoplju, tamo je zaradjuje za tri radna dana. Firma mu je dala dzip na raspolaganju, kao i kucu za zivot. Jedini troskovi su mu kablovski TV, telefon i internet. Mozda je i imao srece, da mu prvo radno mesto bude isto kakvo je radio i kuci, ono za sto se skolovao.
Cesto pricamo putem skajpa, covek je veoma zadovoljan uslovima zivota i celokupnim sistemom koji drzava pruza. Jedini problem za koji se zalio je zima koju je tamo doziveo, kako kaze nesto sto ni u snu nije pretpostavljao da ce doziveti. U svakom slucaju, imaju dobru odecu i obucu, garaza u koju cuva auto se takodje greje. Tako da i u tim ekstremnim uslovima zivot ide dalje.
I jos da napomenem da mu na pamet ne pada da mu je kuci bilo bolje, i da je bolje ziveo. Za ovih devet meseci koje je tamo proveo, bio je dva puta po dve nedelje na more u tropskim krajevima, nesto sto ja mogu samo da sanjam odavde.
Jedan drugi prijatelj koji zivi u Toronto, prvo radno mesto mu je bilo u nekom pogonu za proizvodnju duseka, i jos uvek je tamo. Supruga mu nikad nije radila, niti ce raditi kako kazu. Imaju dovoljno za jedan miran, dobar zivot, mnogo bolji nego sto ga je imao ovde.
Jos jedan dobar prijatelj, koji je u Torontu, dolazi u Skoplje dva, tri puta godisnje po dve nedelje. Uvek ga pitam kako moze tako da radi, a on kaze da je dao otkaz, da ce malo da dodje kuci a posle ce naci neki drugi posao. I tako zivi vec 5-6 godina. Mozda zato sto je jos uvek sam, odnosno nema porodicu, ko ce ga znati.
Hocu da kazem, da je razlicito od coveka do coveka, ko se kako snadje u novoj sredini, individualno je od coveka do coveka koliko je zadovoljan, ali nesumnjivo je i sreca potrebna.
Verujem da ima puno optimizma kod nasih ljudi, koji su tamo, jer nije puno potrebno da bi se bolje zivelo nego sto zivimo ovde.
Ja bih bio zadovoljan i sa 20 % boljih uslova za zivot tamo nego sto ih imam ovde. A siguran sam kada se sve sabere i oduzme tih 20 % ce biti i veci.
Kako kaze Grandic, Yugoslav i ostali da su zadovoljni, nemamo razloga da ne verujemo sta kazu, jer sam siguran da im kao pocetnicima u novoj sredini, dobro ide. A tek kad se snadju, kad udju u sistem, jos sam sigurniji da ce im jos bolje biti. Imace nesto sto ovde ne bi imali nikad, da ne pricam o mogucnostima koje imaju tamo i (ne)mogucnostima koje bi imali da su ostali ovde.