Kritika političkog sistema i njegovih opskurnih vrednosti kroz jednu univerzalnu prizmu bilo sarkazmom i ironijom ili onim kafkijanskim pristupom kojim su se koristili mnogi veliki pisci, je nešto što je potpuno normalno i nema nikakve potrebe upuštati se u neku ozbiljniju raspravu o opravdanosti takvog metoda pisanja.
Međutim, kada pišeš tekstove sa jednom perverznom dozom mržnje i izvrtanja istoriografskih podataka o svom narodu, kao i jednim bolesnim animozitetom prema određenim, aktuelnim, političkim ličnostima, a neskrivenom divljenju prema nekim, političarima koje on doživljava kao antipodove tim omraženim apostatima, to nije književnost, nego obično šarlatanstvo, pamfletizam, demagogija i zbog toga ti više nisi književnik, nego običan politikant, pa usled toga gubiš onu komociju koju književnik ima, a to je da se o njegovom delu raspravlja isključivo sa aspekta književne kritike.
Temelj Basarinog dela (koje sam imao nesreću da pokušam da čitam) su istorijski događaji, u koje on, postepeno uvodi toliko ogavno, falsifikovane podatke koje može da proguta samo onaj koji se apsolutno ne zanima za istoriju sopstvenog naroda, ili se nalazi na onoj ,,self-hate" strani, pa mu čitanje takvih bahanalija predstavlja zadovoljstvo. Neko će reći, nema veze, to je fikcija. Ali, kada se pisac upusti u pisanje ,,istoriografskog" romana, on mora biti prvorazredni poznavalac istorije datog razdoblja, mora uložiti enorman trud kako bi došao do relevantne građe za roman i mora pokazati odgovornost na taj način što neće napisati ništa što nije u skladu sa običajima vremena koje opisuje. Dakle, ja sam, kao i mnogi mnogo veći autoriteti od mene, u njegovim škrabotinama prepoznao dozu autošovinizma koja prevazilazi okvire normalnog i dobija patološke obrise. Kada prepoznam takvu intenciju, zlu nameru, falsifikatorsku i površnu interpretaciju realnih političkih događaja, ja se zaista ne mogu praviti nem, gluv i slep na takve bljuvotine, jer su one običan zli pokušaj da se jedna bogata istorijska građa i motivi svedu na izvrgavanje ruglu nosioca istorijskih procesa u Srbiji iz datog vremena. Kada tako gledamo na istoriju, hipotetički je moguće da neka slična budaletina, napiše ,,roman" o realnim istorijskim događajima o Jasenovcu u kome su Srbi ubijali i klali nevine Paveliće i Luburiće. Što da ne? Kad se kreteni igraju istoriografijom, sve je moguće.
Neću da pričam za dela koja nisam čitao, ali ovo što sam video i previše je. I ostajem pri tvrdnji je alkohol njegovo najveće dostignuće.