Neću da me prodavac ubedi da kupujem robu koja mi nije u planu za kupovinu.
I jesam Srbin, i jeste da kao i svi Srbi više gledam nego što pazarim... ali neću, zbog trenutnog nadolazećeg talasa bitnosti (pazi, molim te: bitnosti...), ćiniti ćef trgovcu. Njegovo je da me ubedi da kupim, ne zato što sam ja, srpski turista, imenom taj i taj - bitan, već mu je bitno da do uveče napuni kasu.
E, sad, da sam ja ušao sa namerom da nešto kupim, i to kupio, pitanje je da li bih se osećao bitnijim da sam kupio komad zlata od 50 ili od 5000 eura.
Sad bih mogao da kažem : Ma, svejedno. Nisam ja takav tip...
(I slagao bih...)
pa ne moze da te ubedi ako necesh
imala sam zilion situacija, ne samo van srbije, nego bash i u srbiji, jao kako vam to lepo stoji, pa ono gleda te i ne skida ochi dok pokushava da te ubedi , ja lagano sve ispipkam ili probam ako sam raspolozena i onda cao , ako hocu kupim, ako ne odoh
nebitno je to , ozb