Kad Lisce Pada

  • Začetnik teme Začetnik teme Mingo
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Koji vam je omiljeni lik u seriji Kad lišće pada?

  • Ali Riza

    glasova: 2 5,4%
  • Hajrije

    glasova: 1 2,7%
  • Ševket

    glasova: 0 0,0%
  • Nedžla

    glasova: 2 5,4%
  • Lejla

    glasova: 6 16,2%
  • Ferhunde

    glasova: 5 13,5%
  • Oguz

    glasova: 6 16,2%
  • Ajše

    glasova: 0 0,0%
  • Sedef

    glasova: 2 5,4%
  • Dževrije

    glasova: 13 35,1%

  • Ukupno glasova
    37
  • Anketa je zatvorena .
Bravo, moonlight!
Nedžla Lejlu mrzi, jer je seća na to kakva je bila (nenamerno, nesvesno od strane Lejle; to je proces koji se odvija u Nedžlinoj glavi, rekla bih u nesvesnom delu, instiktivno)! Ona, zapravo, mrzi sebe iz tog perioda, kada je zaista bila dno dna u svakom smislu...
Šta god da pojedini od vas pričali, i dalje mi je Nedžlin postupak bežanja sa Oguzom iz nekog ludog hira i kvazistrasti veće dno nego što se Lejla po 8952795 puta vraća čoveku na koga je slaba.
Za mene će biti i nepravda to što će Tekinovi (Ali Riza i Hajrije) podržati Nedžlu da se tako brzo posle Džemove smrti uda. Lejla je celog života volela samo jednog muškarca, čak je samo sa njim i spavala (ako ćemo da gledamo puritanski) i nju neće da podrže, neće da daju šansu Oguzu da sa njima izgladi odnose, a Nedžla može da se udaje po sto puta, njoj je sve dozvoljeno, samo zato što im se ti muškarci dopadaju više od Oguza.
Oguzu svaka čast za hrabrost (a ne drskost!) da sačeka Ali Rizu. Obožavam kad muškarac ima petlju. Nije svaki put Oguzova smelost pametna i promišljena, ali ovaj put je vrlo zrela i vrlo logična. Da nije Ali Riza onoliko zadrt i u jednom delu ograničen, saslušao bi smireno Oguza, ipak je on za njega po godinama dete, kakvo-takvo dete, dete koje je na neki način napravilo značajan korak, pa čak i ponižavajući, i došlo da ga moli za dozvolu... Da je Oguz stvarno toliko loš i da ne voli Lejlu, on to ne bi ni pokušavao. Razvlačio bi Lejlu po krevetima, a za Ali Rizu bi rekao: ''Ma ko te... ko pa tebe šta pita''
 
Za mene će biti i nepravda to što će Tekinovi (Ali Riza i Hajrije) podržati Nedžlu da se tako brzo posle Džemove smrti uda. Lejla je celog života volela samo jednog muškarca, čak je samo sa njim i spavala (ako ćemo da gledamo puritanski) i nju neće da podrže, neće da daju šansu Oguzu da sa njima izgladi odnose, a Nedžla može da se udaje po sto puta, njoj je sve dozvoljeno, samo zato što im se ti muškarci dopadaju više od Oguza.

uglavnom zbog toga što su ti momci situirani, Hajrije se na to loži

Nedžla mi je sve bednija, Hajrije mi skače po živcima, a kad je Ali Riza u kadru, odem po vodu ili tako nešto
 
Za vas za koje je Oguz nevidjeni smeker, u ovoj epizodi smo se malo podsetili ko je on u stvari... Ali Riza je potpuno upravu.

Niko nije rekao da je šmeker, samo da ima svoj stav i stil kada ga brani. Ima nekakvog sebe.
Ne znam šta je to tako strašno rekao. Pre je Ali Riza preveo da pominjanjem novca, Oguz kupuje Lejlu... Oguzova greška jeste u tome što sve vidi kroz materijalno. Jednim delom je u pravu, ali ne treba biti grozničavo opsednut idejom bogatstva. Sa druge strane, mlad čovek prirodno želi da ima mnogo toga... A ko od nas to ne želi, pitanje je samo da li ume da postavi granice... I ja, koja se bavim nekim kreativnim ali ne i profitabilnim stvarima, verujem u vrednosti koje nisu materijalne, ali ne mogu da budem anti-materijalista uvek... želim i da putujem, i da se lepo obučem, i da imam auto... Oguz ne zna da napravi neke razlike kada su u pitanju prave vrednosti, a ne ume da oseti ni kada pređe granicu legalnog. To se opet da objasniti njegovim životom, odrastanjem. Nije imao ko da ga nauči.
Nije trebalo onako da urla Ali Riza. Baš me je razočarao u tom delu, od oca, od mudraca očekujem smirenost. Mogao je i da samo ćuti, ispao bi dostojanstveniji, kad već stalno priča o dostojanstvu.

Ništa loše Oguz nije pokazao u poslednjoj epizodi.
 
Kakav razgovor Lejle i Nedžle.
Kakva nadmoć i zrelost Lejlinog držanja i reči.
Uprkos Nedžlinoj uspravnoj glavi, .
Bilo je uzalud dići nos jer je ništavan naspram uspravnog i zrelog razmišljanja koje je Lejla pokazala.
Iznenadila me je.
Mada često posustane, i zapadne u svoju potištenost, ambivalenciju i neki očaj, Lejla mudro reče.
Empatija niej izostala čak ni kada je priznala da jedna drugoj neće oprostiti.
Ništavan je upropašten rođendan naspram Nedžlinog bega sa Oguzom.
Utoliko ništavniji jer je Nedžla dopustila da joj se rođendan upropasti.
Nije umela da sjaj svoje sreće stavi ispred dolaska Oguza i Lejle.
Osornije jeste Lejla, ali je gora u uvredama i napadima Nedžla.

Lejla kao Nedžlin odraz u ogledalu.
Nemogućnost da se zaborave njene greške, da se očisti.
Da zaboravi ukus greške koje se kaje. Da se odene u belinu, čistotu moralnu, namesto gorčine.
Svejedno, nije opravdanje za vrištanje mržnje, niti je to vikanje Nedžli dalo olakšanje, niti vratilo Džema.
Ponajmanje ta osornost, ozlojeđenost ume da menja trzavice koje su Džem i Nedžla imali.
Nepotrebno sebi nanosi bol.
Lejla je došla jer tu aptnju, očaj i krivicu i sama zna da prepozna.
Isuviše često joj pada to na um, boli ej nejna usmaljenost čak i kada je u masi.
Teško je naići na podršku koaj progovara istom snagom nečije patnje.

Na neki način Lejla je želela da olakša Nedžli.
Kao starija sestra. Kao dete nekog očaja, nezadovoljstva.
Onih osećanja od kojih se Nedžla vešto krila, a u koja sada polako tone.
Raduje me što je Lejla prišla Nedžli kao starija sestra.
Što je napravial ovaj korak koji nikome ne donosi dobitak.
Već samo priliku da Nedžla oseti trunčicu olakšanja.
Trzaj i buđenje jer život ide dalje.
Pokreće se.

Nedžla nije žena tuge. Ne dopada mi se njena gluma iste.
Njeno ridanje ne budu empatiju. Ne trza čoveka.
Lejla je žena tuge.
Nedžla istrajnosti i borbe.
Moj ukus i osećaj me više vodi ka Lejli.
 
Čisto da se tema na zaglavi - da je podmažem...
Primetio sam da serija utiče negativno na moje raspoloženje, nekako sam sav :-( posle epizode, daj da udare neki humor kao što su imali običaj, sve ih sad zaviše u crno... Mislim...bio bi red...
 
Mnogo sam se smejala kada je Đevrije štapom dotakla Nedžlu po zadnjici. :lol:

Lejla mi je i ranije bila zrelija u odnosu na Nedžlu (to nema veze sa njihovim obrazovanjem i poslovnom karijerom), a što kaže moonlight, posebno je u mojim očima porasla odlaskom na Nedžlina vrata. Mislim da je pokazala da ponos nije jednako inat, pa mi u životu često verujemo da smo ponosni zato što od nekog okrećemo glavu. Ona ne samo da je održala svoje dostojanstvo, već ga je upetostručila, jer je načinila prvi korak ka normalizovanju odnosa. Nedža je svojim prethodnim izlivom besa ''Mrzim te, mrzim te'' pala još niže u mojoj recepciji. Zreli ljudi i kada nekog mrze, uspevaju to da kontrolišu i ne puštaju da svaka reč izađe iz njihovih usta i da se prepuste svakom afektivnom stanju.
I kod Fikret u kući, Lejla je bila opet otvorenija prema Nedžlinoj pojavi.

Scena gde njih dve gledaju Fikretinu bebu i smeju se spada u dragocene scene i serije i života.
 
Posle ove, jučerašnje epizode koju sa zakašnjenjem odgledah, ne mogu a da se ne pozabavim momentom darivanja.
Darivanje kao pravi prikaz Ali Rize kao tragičnog junaka.
Koji svoju unapred izgubljenu bitku prenosi na svoju decu, čitavu porodicu.
Darivanje kao obeležavanje, milost, sreća, radost, novina.
Kao pažnja, ljubav, dobročinstvo.
Kao osnovno obeležje Ali Rizinog bića. Njegovog poštenja.
Usmerenosti na stare, davne, zaboravljene vrednosti koje nije uspeo da prenese na decu.
Bar ne u onoj meri da postanu totalno ravnodušna na Istanbul, veliki grad, imućstvo, i pritajenu žudnju za nečim boljim.

Dukat, kao dar Nedžli za diplomu bio je sjajan poklon.
Divan, baš njoj, koja ceni novac, materijalno, i koja to vidi kao sigurnost.
Kao način za napredak.
Kao osećaj više vrednosti, nesputanosti.
Nedžlu daruje dukatom, baš nju koja para sadaima na pretek.
Šuškavost njenog doma, bogatog i sa stilom, njegov moral na neki način poražava tim gvozdenim novčićem.
Poraz vide samo oni koji cene i uviđaju veličinu onog što je prošlo, jer upravo današnjica nije uspela niti umela da održi staru tradiciju.
Kada je svet značio sve, i kada je nešto predstavljala istorija.
Nešto jače, nešto izvan da se njome pune usta.
Čast, veličina, dostojanstvo.

Međutim, očev sat namenjen prvom unuku, biću koje je baš njegova Fikret iznedrila potpuno me je kupio.
Oduševio.
Namenjen baš njoj. Koja zna šta znači sećati se prošlosti.
Koja zna da održava staru tradiciju.
Koja ume da ćuti umesto da se svađa.
Da trpi, i radi.
Koja sebi cilj postavlja iznad borbe za reč, za glas, uspeh.
Koja uspeh vidi u porodici. I u njoj najveće bogatstvo.
Koja trpi Dževrije, i njene podbadalice, koja se ćutke prbližila Tahsinu i dobrotom i tišinom svoje veličine osvojila njegovo srce.
Fikret.
Baš ona.
U svom trpljenju, i dobroti i povlađivanju, jedina ona je uspela da održi stari uh starih Tekinovh.
Kod nje, u kući u kojoj je bila stranac, sada je simbol stabilnosti i časti.
Kod nje svi jedu za istim stolom.
Zajedno.
U žamoru porodične harmonije, trzavica, pošalica.
Ipak su zajedno.
Fikret ma gde otišla, i kako se prezivala, Tekinovima je verna u duši.
Onome što ta proodica nekada jeste bila.
Ma gde išla, ne bruka stari sjaj.
Već održava gnezdo u kojem se obrela.
Za nju, koja zna da poštujući staro vreme i prošlost sa saznanjem šta ista predstavlja,
baš za nju i treba da bude taj sat.
Jer samo Fikret ume da ceni ono prošlo, mirno živeći u sadašnjem, dajući mu ruho prošlosti.
Na svoj tihi način.
Starotekinovski.


 

Back
Top