Lejla se zgaženo, infantilno uputila kući. Tugu je htela da ugasi u svom domu. Pognute glave, ali među svojima. Ali Riza nije imao toliko hladnoće u sebi da je otera. Ćuti, nem, ali je pušta unutra.
Mogla je da pretpostavi da Džejda neće tako lako pustiti Oguza. Da ga neće bez borbe dati. Makar iz srušene sujete.
Verujem da nimalo nije bilo ako Lejlino iščekivanje u samoći prevelike kuće, bez okrilja roditeljskog doma, bez zagrljaja najmilijih, u večnom "izgnanstvu" i skrivanju.Previše je uspomena u toj kući da bi mirno mogla da iščeka nekoliko meseci života u ljubavništvu, mada u zagrljaju onog koga voli. I Oguz je tu vezanih ruku. Džejda mrsi konce. Čvrsto ih steže u svojim rukama.
Međutim, Lejla je uradila ono što uvek uradi. Posustala, predala se bez borbe. Isuviše je slaba. Izranjavana, potištena, romantičnog nadanja da će sve biti dobro tako brzo.
Došla je kod svojih. Pustio ju je otac. Verujem da će joj oprostiti, ali olako je ustuknula pred svojim emocijama. Pred svesti zbog čega je sa Oguzom bila opet.
Nedžla je osorna. nakinđurena, u bogatstvu, dozvolila je sebi odrešit ton u pridikovanju oca koji je Lejli otvorio vrata i dopustio joj da unese stvari.
Zamera mu to, Nedžla, baš ona koju je i sam pustio nakon počinjene izdaje. Dvostruke izdaje, tačnije trostruke: Izdala je Džema, porodicu i čast, i sestru.
Ako se skućila ne znači da su gresi zaboravljeni, i da joj pogled treba biti prav.
Zamera mu, hodeći za njim što je pogazio reč, što je pustio da se vrati, gazi njegovim hodom, ne mareći da je ta osoba koja je ušla pognute glave njena sestra. Koju je baš ona ponajviše ranila, dovela pred mnoge tuge, borbe duše i emocija.
Nedžla zaboravlja, veoma olako da je baš tako pogazio i razbijene Nedžline slike kada je pobegla sa Oguzom, kada je uzimala očeve pare lažući ga, kako bi napravila pasoš, i isplanirala beg sa Oguzom.
Nedžla, kojoj je oprošteno, zaboravlja koliko je mučno zadobiti oprosti, koliko je teže i bolnije dobiti oproštaj nego zgrešiti.
Ohola je. Tvrda. Borbena. Ne znam kako se uvek drzne da se uhvati teme o kojoj nema prava da zucne.
Kako tako krvoločno, snažno ne ume da se bori za svoj brak? Za Džema koji joj je takođe oprostio. Kojeg gleda u oči, sa kojim leže ne mareći i ne brinući kako je njemu što je sa njom. Da li strepi plašeći se nove izdaje. Kako ne brine da li joj Džem istinski veruje. Kako tu nije srčana, jaka, kako tu ne juri svoju sreću.
Kao da se naslađuje Lejlinom patnjom. Kao da joj je jedino važno da istera sada navodno stečeni moral. Kako se lako zaborave naši gresi kada ih malo ko i pomene. Kada vreme učini svoje. Zaboravlja kako je krišom posmatrala porodicu koja ju je otpisala.Zaboravlja košmare u kojima doziva Tekinove? Uh. I onda neka me neko pita zašto između nedžline grubosti i Lejlinog posrnuća biram ovo drugo?
Ali Riza brine o ruži. Ruža kao simbol porodice. "Gde god posadiš ružu, ona je ruža", možemo povezati sa "Ma pod kojim krovovima živeli, mi smo uvek jedna porodica".
Nije bitno gde jesu, dok su zajedno. Dok je podrške. Ruža koja cveta, isklijava jeste nada da će doći dobro vreme. Mir. Da će svaki njegov cvet (član porodice) naći svoj put, izroniti iz crnila zemlje, čak i ako je ugažen.
Ruža kao nada da predstoji opet neko bolje vreme.
Ruža kao cvet sa lišćem koje se osipa.