kad ga vise ne volis...a ne mozes nista

Ja sam isto tako pokusavala "smiriti sebe" na nacin da se uvjeravam da sam ja ta koja grijesi, da ako se ja promijenim da ce sve biti drugacije itd. Ali to nije to. Problem je dublji, to je odnos izmedju 2 bica koji su ocito bazno razliciti, ali su te razlike vremenom se ispoljavale i dovele do netrpeljivosti. Da, moze se sjesti u miru i rucati i onda pogledas muza i uidis u njemu onu dobrotu, muzevnost itd, ali vec 2.pogled budi osjecaj nepostovanja, cak i gadjenja. Zato smatram da se taj mir moze naci samo ako sebicno oslusnes sebe. Otud se krece.

Razumem o cemu pricas. Mislila sam "smiriti sebe" (i "oslusnuti sebe" kako ti kazes), da bi se racionalno razmisljalo i doslo do resenja, jer pod pritiskom svakojakih frustracija niko nije u stanju da uradi sve najbolje za sebe. Ne mislim da je to sebicno, naprotiv. Ko ne ume da prepozna u sebi cemu tezi, teska ce mu biti komunikacija sa svakim u zivotu, pa i sa muzem, decom, roditeljima....
 
Razumem o cemu pricas. Mislila sam "smiriti sebe" (i "oslusnuti sebe" kako ti kazes), da bi se racionalno razmisljalo i doslo do resenja, jer pod pritiskom svakojakih frustracija niko nije u stanju da uradi sve najbolje za sebe. Ne mislim da je to sebicno, naprotiv. Ko ne ume da prepozna u sebi cemu tezi, teska ce mu biti komunikacija sa svakim u zivotu, pa i sa muzem, decom, roditeljima....

:) e to...
 
Žao mi je što te je teskoba situacije naterala da nam se otvoriš. Ne jer si nam napisala ovo, nego jer verujem da je mučno itekako napeto za tebe.
Možda da se zamisliš nad onim što si napisala. Nad osećanjima koja su te vodila.

Teško je biti kraj nekoga (iz bilo kog razloga, opravdanja) ko nam ne prija, ili još gore, čini da se osećamo napeto, i nervozno kraj njega.
Osobito ako je to neko ko je otac tvog deteta, i tvoj saputnik.
Neko s kim bi trebalo da u sebi rađaš sasvim druga osećanja.
Ali, dešava se ono što te sada čini nesrećnom, nezadovoljnom.

Onakvom kakva sigurno nisi u najboljem svetlu mi za sebe samu, niti za decu.
Ona osećaju, uverena sam, naboj vašeg odnosa.
Mada se trudiš da sakriješ pred drugima, njima, i kime još, zasigurno je da se pretvaranjem samo još više iscrpljuješ.
Nepotrebno.
Niko ne postoji da bi nešto trpeo. Da bi se žrtvovao.
Niko to nije zaslužio.
Imaš decu, u braku koji ti više ne prija.
Želiš drugačije, želiš nešto prirodnije i bolje. To je normalno. Normalno kao što je normalan pokušaj da se za to izboriš. Da nađeš snagu da se pokreneš.
Jasno je da strepiš od mnogih stvari, nije razvod mala, niti laka stvar. Ponajmanje je stvar koja se može desiti bez stresa.

S druge strane, ni tvoj suprug nije zaslužio da bude u odnosu koji oboma ne prija.
Niti da bude sa nekim ko je sa njim zbog dece, ili nečeg drugog (možda straha), i ko gomila svoje nezadovoljstvo.

Razmisli šta dobijaš a šta gubiš ostankom u takvom odnosu, a šta dobijaš i šta gubiš ukoliko se odlučiš na borbu za svoj mir i sreću?
 
Prestani da se svadjas razocarana sto on nije drukciji i sto vam je brak takav kakav jeste, jednostavno promjeni sebe i svoj zivot. Zasto sreca mora biti uvek povezana sa muskarcem? Dovoljno da te ne maltretira da bi imala sansu da budes srecna.
Deca su ti snaga, ok, onda kroz tu snagu menjas svoje navike, resavaj probleme. Ako imas posao ucini da ti vreme tamo bude lepse, ako nemas pronadji ga, ako imas prijatelje druzite se vise ili kvalitetnije ako nemas pronadji nove ili se seti starih, idi na fitnes, na kurs neki, poseti rodbinu, setaj uvece sama negde gde se osecas lepo, pored reke ili pored izloga...

Pocni da razumes da zivito jedno pored drugog a ne jedno sa drugim i eto resenja, nije ono idealno ali je resenje.

Ostajati sa covekom kog ne volis i uz to zapocinjeati takve svadje posle kojih deca pomisle Mama je opet malo luda... Niti je fer niti sreca niti izlaz za bilo koga. Ako ga vec ne volis onda ga ispostuj toliko da mu ne priredjujes svadje samo zato sto on ne funkcionise tako da bi vi umeli biti srecni kao drugi. Takav je kakav je ili ga prihvati ili se distanciraj.

Zivot u simbiozi zaista moze i odslikati iluziju elegantnog konformistickog resenja. Uvek se partner moze racionalizovati na nacin fokusiranja pozitivnog u njemu, ali ostaje pitanje obrasca ponasanja koji ce deca usvojiti - pristajanje i sminkanje nezadovoljavajuceg ili borba za pravi emotivno ispunjen zivot.

A ovaj aspekt u osnovi samopostovanja ...


Ponekad iza cetiri zida i ne glumin, prema djeci se trudim ponasati normalno, a ne i prema njemu, vec onako kako osjecam...da, djeca to vide i nekad mi se cini prihvataju kao normalno stanje. Pomisle, mama je opet luda, proci ce je ,pa ce opet biti sve ok neko vrijeme, bar tako mislim.
Divim se svakoj zeni koja uspije sve prekinuti kad ne ide jer evo godinama se mucim,
mislim kako zasluzujem bolje i kako imam na to pravo,
ali ostajem tu gdje jesam i ne poduzimam nista osim svadja.
Vrtim se u zacaranom krugu, imam pravo, nemam pravo, sto nisam poduzela nesto davno, pa nije me niko natjerao, sama sam tako odlucila.
Onda opet , mislim, nisam ja ni odlucivala jednostavno splet okolnosti je bio takav, rat, bjezanje, bolesti i prodjose godine, odjednom se nadjes tu gdje jesi, vidis.... kasno je da se nesto poduzme, a sa druge strane rano je da se predas kako kaze Mesa.

... lepo je objasnjen u sledecem postu:

Velika je nedoumica i strepnja roditelja kad razmislja o posljedicama koje njihove odluke ostave na djecu. Prejak je osjecaj odgovornosti. Ja razvod smatram manje losim rjesenjem. Cinjenica je da djeca jako dobro osjete lose vibracije. Ali isto tako znaju koristiti situaciju. Kad se roditelji svadjaju - djeca pate. Kad su roditelji razvedeni - opet pate jer mama i tata nisu skupa, jer je razbijen mit o normalnoj porodici. Na nama je da se izborimo s tim i budemo svojoj djeci podrska i izvor snage. A to mozemo samo ako smo u miru sami sa sobom. To znaci biti malo sebican, ali za nesebicne namjere.

Nikad nije kasno za zavoliti sebe. Tad ce i oni oko nas biti sretniji. Put jeste tezak, ali je zadovoljstvo i olaksanje jos vece.
 
Mene zanima kako uspijes glumiti dobro raspolozenje, mir i slogu pred djecom? Ja nisam mogla. Gorcina je bila jaca. Razvela sam se.
Iskreno te razumijem. Ne znam sta da ti odgovorim. To je jako teska situacija. Ljudski i emotivno. Ako zbog mater.stanja ne mozes priustiti razdvojen zivot, priusti sebi ljubavnika. Mozda ce me mnogi zbog ovog ispljuvati, ali njeznost i paznja su nam svima emotivna hrana.
Sa ovim se u potpunosti slažem! Samo jedan život imaš! :znamiguje:
 
ako želiš da živiš dan po dan...nemoj sebi govoriti: ja ga ne volim...
nemoj sebi ništa govoriti
dovoljno je da budeš mirna, vedra, prijatna,..pa i akd pijete kafu...i kad ručate...i provodite vrijeme sa djecom
možda, kažem, možda...kad umiriš svoj duh i ne budeš prizivala onu rečenicu: ja ga ne volim...možda, kažem, osjetiš i sjetiš se kako je on onaj divni čovjek kojeg si zavoljela...kako ste srećni, zdravi...imate djecu...i možda se bi kažeš: e, bože, baš sam luda...pa šta mi je bilo da to pomislim
z:shock:Zar treba da živi u oblacima???z:(( Za ljubav trebaju dvoje !!!
 
Kad kazem da se zrtvujem zbog djece mislim na to da bi nam zivot bio nemoguc kad bi se finansijski odvojili i kad bi jedno zivjelo sa djecom, ja jednostavno bih uvenula bez njih, on se jednostavno ne moze i ne zna brinuti o njima ... jedino imaju pristojan zivot kada smo finansijski zajedno...jedno koje ode treba u postanare, a to su dodatni troskovi koji podrazumijevaju manje novca za neophodno... na to sam mislila, a slazem se da roditelji koji sikcu jedno na drugo, nisu dobar primjer ni sredina za djecu.
Taj koji ide u postanare bi bila ja jer njegova je recenica... ako ti nesto ne odgovara pokupi svoje prnje i idi...djeca su moja, moj prostor u kojem zivimo i ...tu prestaje prica. On tvrdi kako njemu nije lose, zato ima pravo da ostane, to je od njegovih roditelja...ja sam nezahvalno stvorenje, samozivo i tako... po tome nemam pravo na nista osim da trpim...ko mi je kriv ako mi se ne svidja..
Zar te on "ubija u pojam" ?! Šta si ti za njega? Verovatno si to shvatila, kako su vam bračne godine odmicale? Kad dođe trenutak da vam deca krenu svojim putem, misliš li da će se stanje popraviti?! Radi na sebi, neko tu reče; druži se, bavi se nečim što voliš, što te ispunjava, možda se desi i neka emotivna veza ili prijateljstvo koje će te izvući iz postojećeg stanja, ne predaj se, inače navućićeš depresiju a iz nje ćeš se teško izvući.
 
Znam, samo da znam sama ovo rijesiti ne bih ovo dijelila sa vama, zato ne znam!

Saberi, oduzmi i razmisli šta ti je činiti? Zar hoćeš do kraja života biti podređena ličnost?! Koliko sam razumela, ti se upravo buniš protiv toga i to je sasvim normalno.
Zar ne vidiš da muški uglavnom više cene slobodnije dame nego paćenice....budi ti sve što jesi ali imaj i svoje "JA". Veruj mi bolje ćeš se osećati.
 
Saberi, oduzmi i razmisli šta ti je činiti? Zar hoćeš do kraja života biti podređena ličnost?! Koliko sam razumela, ti se upravo buniš protiv toga i to je sasvim normalno.
Zar ne vidiš da muški uglavnom više cene slobodnije dame nego paćenice....budi ti sve što jesi ali imaj i svoje "JA". Veruj mi bolje ćeš se osećati.

Bunim se ja, ali ne vidim izlaz, jednostavno ovo traje vec par godina i dosla sam do toga da vise ne mogu... ali ne znam na koji nacin nesto poduzeti... nemam kud...Ha, ha...fakultetski obrazovana, na lijepom radnom mjestu... i da mi je neko pricao da cu se dovesti u ovaj corsokak... a sve sam radila po pravilima...ali osjecanjima ne mozes narediti...ili ih imas ili nemas
 
Sad sam sve procitala jos jednom i odlucila NECU VISE KUKATI, CMIZDRITI , NISAM TOLIKA JADNICA.
Poslusacu... trebam se ja promijeniti,,, i krecem od jutros...polako i nesto ce se desiti samo po sebi, valjda.
Najprije krecem u obnovu sebe same, fizicki i duhovno. Juce sam kupila novu stvarcicu, idem na dijetu, danas je dobar dan za to, od sutra prestajem pusiti...i necu dozvoliti sebi da padnem...samo vedro... da u pravu je moonlight niko ne zasluzuje ni da zivi sa mnom ovakvom! Odjednom kao da se nesto otvorilo!
 
Sad sam sve procitala jos jednom i odlucila NECU VISE KUKATI, CMIZDRITI , NISAM TOLIKA JADNICA.
Poslusacu... trebam se ja promijeniti,,, i krecem od jutros...polako i nesto ce se desiti samo po sebi, valjda.
Najprije krecem u obnovu sebe same, fizicki i duhovno. Juce sam kupila novu stvarcicu, idem na dijetu, danas je dobar dan za to, od sutra prestajem pusiti...i necu dozvoliti sebi da padnem...samo vedro... da u pravu je moonlight niko ne zasluzuje ni da zivi sa mnom ovakvom! Odjednom kao da se nesto otvorilo!

TI SI TA KOJA NE ZASLUZUJE SEBE TAKVU. TI.

Sretno ti od srca.

P.S. U mom kraju kazu kostela ;)
 
Sad sam sve procitala jos jednom i odlucila NECU VISE KUKATI, CMIZDRITI , NISAM TOLIKA JADNICA.
Poslusacu... trebam se ja promijeniti,,, i krecem od jutros...polako i nesto ce se desiti samo po sebi, valjda.
Najprije krecem u obnovu sebe same, fizicki i duhovno. Juce sam kupila novu stvarcicu, idem na dijetu, danas je dobar dan za to, od sutra prestajem pusiti...i necu dozvoliti sebi da padnem...samo vedro... da u pravu je moonlight niko ne zasluzuje ni da zivi sa mnom ovakvom! Odjednom kao da se nesto otvorilo!

z:dm: z:dm4: :snesko2:

z:girl:
 
Sad sam sve procitala jos jednom i odlucila NECU VISE KUKATI, CMIZDRITI , NISAM TOLIKA JADNICA.
Poslusacu... trebam se ja promijeniti,,, i krecem od jutros...polako i nesto ce se desiti samo po sebi, valjda.
Najprije krecem u obnovu sebe same, fizicki i duhovno. Juce sam kupila novu stvarcicu, idem na dijetu, danas je dobar dan za to, od sutra prestajem pusiti...i necu dozvoliti sebi da padnem...samo vedro... da u pravu je moonlight niko ne zasluzuje ni da zivi sa mnom ovakvom! Odjednom kao da se nesto otvorilo!

.....sa srecom, izdrzi ne dozvoli da pokleknes...!!!
 
z:( Tesko je o tome govoriti, ali verovatno se desilo mnogima. Kako zivjeti iz dana u dan sa nekim koga ne postujes, ne cenis, ko te neverovatno nervira,a nemoguce je u trenutnoj situaciji bilo sto promeniti. Tesko je i glumiti iz dana u dan pred djecom, prijateljima, komsijama. Doduse, moguce da su svi svjesni glume osim njega koji takodje zna, ali i zna da je nemoguce razresiti situaciju jer uslovi zivota je ne dozvoljavaju, zato je miran, ne poduzima nista.
Znam reci cete, uvijek je moguce nesto poduzeti, ali sta kada nije moguce...Kako se pomiriti... pomislis bit ce nekih drugih radosti, tu su djeca, preziveces.emotivno... ali osjecas i pored toga prazninu, godine prolaze, treba ti nesto jace da te obraduje...trebas se zrtvovati zbog djece, tu nema dileme, ali treba prezivjeti iz dana u dan...kako???
Pročitaj knjigu ''Moć podsvesti'' i samo će ti se kasti...
 

Back
Top