Kada ovi rodjeni iza 90tih, sto su im udzbenike iz istorije uredjivali ratni zlocinci poput Seselja , pocnu da pametuju o 2 svjetskom ratu
"U stvari takve ni ne zanima sudbina stradalih Srba u usarskim konc logorima i Jasenovcu, kao sto nije zanimala ni njihove izdajnicke cetnicke pretke koji su sa tim Ustsasama saradjivali na svakom koraku, sto nas dragi moderator Lekizan ne moze da podnese, pa mi u nedostastku argumenada brise fotografije i postove.
________________________________________________________________
Али, фалим те Боже, родише се СНС- ,,историчари и новинари"(посебно у четничком мегафону- ,,Вечерње новости"), па Србима ...
,,"""открише (након 80 година) истину о Јасеновцу ,,"""
_______________________________________________________________________
У свом чланку, у ,,Борби”, октобра 1945, Тито пише:
- Зашто господа бискупи, рецимо, нису издали такву посланицу и читали је у свим црквама за вријеме Павелића и Нијемаца против оних страшних клања Срба у Хрватској, гдје је изгинуло стотине и стотине хиљада жена, дјеце и људи? Зашто се онда нису бунили против тих страшних усташких злочина ... стријељања која су вршили усташе и Нијемци над десетинама хиљада Хрвата ... Зашто се нису бунили против најстрашније људске клаонице – логора у Јасеновцу ...
______________________________________________________________
Milko Riffer: GRAD MRTVIH, JASENOVAC 1943.(Izdanje 1946)
PJEGAVAC ILI KUĆA UŽASA U GRADINI
_________________
Prenijeli su me u bolnicu III. Tu sam ležao odmah do vrata, kraj mene dr, Bruno Klagsbrunn, emigrant iz Beča, i dr. Franjo Lendler, liječnik iz nekoga bogatog srijemskog sela. I ova prostorija bila je krcata bolesnicima, koji su danomice umirali, ali ii njoj nije bilo ustaških agenata i ostalih privilegiranih lica, što su terorizirali teško bolesne logoraše. Ja sam bio rekonvalescent s ogromnom gnojnom izraslinom ispod desnog uha, koja nikako nije htjela da smekša, i s bolnim nogama, koje nisu htjele da nose moje izmučeno i mršavo tijelo. Bio sam kao uzet i s najvećim naporom poduzimao sam kratke, ali česte ekskurzije do kible. Noću nisam mogao dugo zaspati zbog bolova u nogama pa sam često cijele noći slušao huk vjetra i rominjanje snijega, koji je vani padao u krupnim pahuljicama, pjevanje ustaša na straži, daleko gruvanje topova, koje je intenzivno trajalo već nekoliko dana, i s napregnutom pažnjom očekivao, kad će na obližnjoj pruzi početi da se kotrljaju točkovi željezničkog vlaka. Kad bi prošla kompozicija, slušao sam još dugo njezin sirenski štropot, što se sve više i više udaljavao, dok se nije gotovo sasvim izgubio. I onda sam čuo, zahvaljujući akustičnosti uspavane i snijegom pokrite zemlje, prigušeni i daleki zvižduk lokomotive, koja je stigla u Novsku. Kako sam je čeznutljivo pratio na putu između Jasenovca i Novske! Kolodvor u Novskoj iskrcavao je u mojoj mašti u metropolitanskom sjaju, raskošno osvijetljen hiljadama žarulja, sav u vrevi kozmopolitskih putnika te kolodvorskog i željezničkog osoblja. Katkada moje napregnuto čekanje nije bilo završeno očekivanim štropotom vlaka i udaranjem vagona o pufere. Često sam uznemiren čekao uzalud do jutra; vlak nije prošao. Znači, naši su opet negdje pokidali prugu. Srce mi je tada tuklo od radosti, iako je prekid saobraćaja značio nedolazak paketa, bez kojih se nije dalo živjeti, a još manje ozdraviti. Jeo sam neobično mnogo. Nikada mi nije bilo dosta. Trebalo je nadoknaditi mast, što ju je vrućica u cijelosti iscrpla, i regenerirati mišićna tkiva, što su posve klonula. Bruno je teško bolovao, no konzilij liječnika nije mogao utvrditi od čega. I on često nije mogao spavati, pa smo u razgovoru provodili ponekad čitave noći. Zabavljao me obično pripovijestima iz svoje bogate liječničke prakse. Bile su to priče tako interesantne i tako pune nepatvorene ljubavi za ljude, da sam se često sjećao Axel Munthea i njegovih pripovijesti o patnjama ljudi i životinja u knjizi »San Michele«. Bilo je upravo sablasno slušati te emanacije liječničke humanosti u podivljaloj okolini, u kojoj smo živjeli. Naročito mi se usjekla u sjećanje pripovijest o nekoj grbavoj ženici, skoro posve infantilnoj, kojoj je asistirao kod poroda. Dijete je morao isjeći i izvući iz maternice, da bi spasio majku. Radio je cijele noći krvavih ruku do lakata, no uzalud. Majka je umrla pod narkozom. Koliko li je Bruno morao patiti, što mu požrtvovnim radom nije uspjelo spasti bar jedan život! Koliko je morao podnijeti krivih pogleda muža i ostale rodbine, koji su možda vjerovali, da je on kriv smrti majke i djeteta. Ja sam ga učio hrvatski i tumačio mu interesantne običaje naroda naše mnogobrojne jugoslavenske i balkanske porodice. Slušao je pažljivo i bio dobar učenik. Franjo, srijemski bonvivan atletske građe, bio je uvijek dobre volje i vječno optimistički raspoložen. Bio je neobično popularan među srijemskim seljacima, koji su ga u karavanama posjećivali i redovito mu donosili đakonija iz svojih paketa: kulena, srijemskih kobasica, slanine i bijela kruha. Sve je on to s nama bratski dijelio. Katkada nam je u mekanom baritonu u falsettu pjevao Schubertove melodije. Bilo je to u srijedu, noću, peti dan njegova oboljenja. Njegovo krupno tijelo ležalo je posve nepomično; morala su ga četvorica nositi na kiblu. Popodne je izgubio svijest i počeo buncati na madžarskom jeziku. Oko dva sata noću probudi me njegov glas: — Milko, slušajte. Upravo mi je opala groznica. Ja sam od danas rekonvalescent. Zamislite, nakon svega pet dana! Velim vam ozbiljno, da ću već u nedjelju biti na nogama i na dužnosti u bolnici II., a vi ležite ovdje već mjesec dana, i trebat će vam još najmanje 14 dana, da biste mogli početi da radite. Sjedio je u krevetu i sav se sjao od zadovoljstva i životne radosti. Još mi je pun sat iza toga pričao razne vesele anegdote iz svoga života. Sutradan ujutro ležao je bez svijesti i disao teško. Dovukao se Špicer, koga je također tresla groznica, i koji je ležao 11 ambulanti u prvom stadi ju trbušnog tifusa. Vrtio je glavom. Franjo je dolazio s vremena na vrijeme k svijesti i tužio se na silne boli u nogama. Bile su mu jako otečene — tromboza. Popodne je urlao od boli, i Spicer mu je, tresući se u groznici, prorezao žile na nogama, da bi mu ublažio boli. Predvečer je izdahnuo u najtežim mukama. Dani su prolazili polako, gušeni smradom od kible i noćnih posuda, što su po cijeli dan i noć zvečale u koštunjavim rukama bolesnika. Zrak bolnice bio je konstantno ustalasan ječanjem bolesnika i prigušenim kašljem umirućih. U žagoru bolesničke sobe vršio je svoju dužnost energično, vješto i ponešto surovo logoraš Mirko, kažnjeni ustaša, onaj isti, koga smo upoznali na početku knjige, na čelu čistačke kolone, što je bjesomučno vitlao po logoru s bičem u ruci. Da, taj isti Mirko bio je sada vanredno okretan bolničar, koji nam je svako jutro mjerio temperaturu, dodavao noćne posude, vodio nemoćne na kiblu i prao bolesnike. Radio je sve to doduše sa superiornim gađenjem i katkada s reskom kletvom, ali vješto i na zado voljstvo svih. Židovima je sočno psovao majku židovsku, ali im nije odbio nikakvu želju te ih služio jednako revno kao i najčistiju braću po rasi. Kakav je to preokret nastao kod Mirka? Jednog dana legao je i on u krevet. Pjegavac? Zaklao ga je za četiri dana. Imao je neobično slabo srce. Zapovjedništvo je posumnjalo, da su ga naši liječnici otrovali iz osvete. Naredili su obdukciju leša, koju je izvršio kirurg ustaške bolnice na improviziranom stolu pred ambulantom. Naravno, tragovi trovanja nisu se našli, nego samo potpuno defektno srce, koje su izvadili i stavili u špirit. I Nekoliko dana pred Božić prestali su vlakovi da saobraćaju na velikom komadu pruge ispred Jasenovca, tako da ni očekivani božični paketi od kuće nisu stigli. Kakav će to biti žalostan Božić! Na Badnjak, pošto mi je Špicer, koji je ležao s temperaturom od preko 40 stupnjeva Celsiusa, tupim skalpelom rasjekao zaušnjak, pošao sam glavinjajući u dezinsekciju da raskužim stvari i da se okupam za Božić. Dezinsekcija se nalazi na sjevernom dijelu obrtnog doma, samo nekoliko koraka udaljena od logora III C, koji je bio sav pokriven snježnim pokrovom. Logorski krug ležao je sasvim pust, a malen dio preostalih logoraša, njih oko stotinu, zavukao se pod strehu, koju su zavjesili šarenim seljačkim gunjevima, da se kako tako očuvaju od snježnih smetova i vjetra, što je puhao ledenim dahom. Nad ulaznim vratima visjela je bijela tabla s natpisom PJEGAVAC u krupnim, crvenim slovima. Pred vratima stražar s puškom i bombama. Oko logora trostruka bodljikava žica i drvene stražarnice s reflektorima. Isti dekor kao i prilikom moga dolaska ti taj logor, samo pokriven snježnim pokrovom i bez živih ljudi. Karantena za ljude inficirane pjegavcem. Karantena, u koju ne smije nitko ući i iz koje ne smije nitko izaći. Bio je to pakleni pronalazak Matkovića. Objesio je tablu s naslovom PJEGAVAC početkom decembra, kad je u logoru bilo još svega dvije stotine logoraša. Zašto ih nije poklao po starom svom i najefikasnijem receptu? Zar mu to nije bilo dovoljno okrutno? Zar je htio sebi i svojoj braći u zločinima zasladiti Božić naročitim emocijama? Ili je možda došao nalog iz Zagreba, da treba prestati s masovnim pokoljem, jer je glas o tome dopro čak do neutralne Švicarske i Švedske i ostavio za sobom neugodan rep smrada? Bilo kako mu drago, tek početkom decembra 1942. prestalo je masovno ubijanje i klanje u Gradini, i sve su se likvidacije vršile tajno i pojedinačno. Logoraši logora III C nisu dobivali hrane; Matković ih je osudio na smrt od gladi, a obećao onima, koji bi se usudili da osuđenicima doture koricu kruha, metak iz Maričićeva pištolja. Naravno, ta prijetnja nije zastrašila sve, i mnogo je hljebova iz pekare bilo na čaroban način prebačeno preko žice, ali to se moglo učiniti samo izuzetno. Normalno, ljudi su umirali od gladi, ali polagano. Prepolagano za Matkovićev apetit. Za kojih dvadeset dana pomrla je samo polovica, a ostala još čitava stotina. Matković je bjesnio. Nisu mu dali spavati". — Šta misle zapravo ti kosturi! U dezinsekciji sastao sam se kod korita, u kome sam se kupao, s Krakauerom, bogatim osječkim vojnim liferantom mesa. Bio je gol i prao je nad koritom svoje žuto, oronulo tijelo. Nekada masni trbuh nestao je, a ostala samo koža, koja mu je mrtvo, mlohavo visjela do koljena. Prebacio ju je preko lijeve ruke, da bi desnom mogao oprati donji dio tijela. U glavi mi se vrt jelo od slabosti te od odvratnih slika ljudske bijede i deklasiranosti, što sam je sreo na kratkom putu od bolnice dovde i kojih se slika sigurno više nikada ne ću riješiti. Obukao sam se i dohvatio štap, u namjeri da se vratim u bolnicu, kada mi je uzrujano prišao >:bademajster« Božo i šapnuo: ; — Idite u logorski pisoar iza dezinsekcije, pričinjajte se, kao da vršite nuždu, i pogledajte krišom nalijevo u logor III C. Samo pazite, da vas ne opazi straža. Morao sam se uhvatiti rukom za smradni, amonijakom izgriženi oluk pisoara, da se ne srušim. Pozlilo mi je od prizpra, koji mi se ukazao nedaleko od žice logora III C. Na snijegu sjedila su tri ljudska kostura i noževima kidali meso s gole lešine svoga mrtvog druga. Komade mesa trpali su neobično lakomo u usta i žvakali takvom brzinom, te sam čuo, kako im škljocaju zubi. Jedan je podigao nogu lešine i s nje strugao nožićem mršavo mišičje. Jedva sam se vratio u dezinsekciju. Dugo je trebalo, dok sam se umirio. Zapao sam u histerični plač i jecanje, koje nisam mogao zaustaviti ni stisnutom šakom, što sam je gurao u usta. Božo me je mirio i sam tiho plakao. U dezinsekciji nije bilo na sreću nikoga. Tek nakon pola sata uspio sam da se saberem i da zapalim cigaretu. Ponovo sam izašao i otišao do pisoara. S druge strane žice nije bilo više nikoga; ležale su u hrpi samo oglodane kosti i odrezana bradata, siva glava pokojnika. Nju nisu pojeli. Bio je to prvi Badnjak bez mirisa oprženih borovih iglica, bez kolača i riblje čorbe, bez darova. Kod kuće je Dorica sigurno okitila bor šarenim staklenim ukrasima i pozlaćenim orasima, pred koji je mama stavila kakvu slikovnicu, igračku, možda čak i lutku.
Milko Riffer: GRAD MRTVIH, JASENOVAC 1943. (Izdanje 1946.)
