Јесу и установили су да се тако највише може доћи до тог броја који си навео, проблем је што је највећи део документације за једну такву методу уништен, архиву Јасеновца усташе су два пута уништавале 1943 и 1945 као и матичне књиге и крштенице грађана које су спаљиване током целог рата.Дакле то није коначан број.
А шта каже тај Стерц кога си поменуо?
Treba zanemariti njegov stil pisanja, zanimljiv je samo dio gdje izracunava demografske gubitke bez da ulazim u tocnost .
Dva su ključna popisa stanovništva u prethodnim državnim zajednicama – popis stanovništva 1931. i 1948. godine – dok su nam za trendove bitni još popisi iz 1921. i 1961. godine. Vrlo je zanimljivo kako su dosadašnji mnogo puta citirani istraživači Kočović i Žerjavić uvijek nastojali izbjeći popis 1948. godine jer se u njemu po strukturama i brojnosti oslikavaju i događaji vezani za Križni put i Bleiburg. Partijski kadrovi i znanstvenici jednostavno nisu smjeli izravne i neizravne gubitke vezane za Drugi svjetski rat razmatrati izvan konteksta ratnih stradanja 1941.-1945. godine. Dakle jasno je kako ćemo problematiku stradanja staviti samo u demografski okvirni potencijal ne ulazeći pritom u ostale aspekte povijesnih zbivanja.
2. Osim popisa stanovništva, za razumijevanje pokazatelja, trendova i ukupnoga demografskog potencijala posebno su nam važni podatci o prirodnome kretanju stanovništva kako bismo mogli razumjeti demografski porast pojedine populacije u predratno vrijeme (od popisa 1931. do 1941. godine kad je trebao biti popis stanovništva), za vrijeme rata i nakon rata do popisa stanovništva 1948. godine. Također, iz podataka istoga zavoda.
3. Unutrašnje, a pogotovo vanjske migracije stanovništva u istome promatranom razdoblju gotovo da nisu ozbiljnije razmatrane u funkciji ukupnih stradanja vezanih za Drugi svjetski rat od strane često spominjanih partijskih znanstvenika, iako smo se uvjerili kako je npr. razina migracija u razdoblju agresije na Hrvatsku početkom 90-ih bila preko 20 puta intenzivnija od razine izravnih stradavanja. Vanjska migracija i nestanak stanovništva iz Slavonije i Vojvodine npr. u partijsko je vrijeme bila nezamisliva istraživačka tema.
4. Popisi stanovništva 1921., 1931., 1948. i 1961. godine zabilježili su religijsku i etničku strukturu stanovništva koja je primarni okvir analize gubitaka i stradavanja.
Pretpostavi li se najveća desetogodišnja stopa porasta od 21,32 posto, Srba je 1931. godine najvjerojatnije bilo oko 5.812.000, a Hrvata, uz stopu porasta 10,81 posto, oko 3.797.000. Nakon 1941. godine nije više bilo standardnoga demografskog razvoja niti po pitanju migracija niti po prirodnom kretanju.
6. Usporede li se dvije priložene tablice nakon popisa stanovništva 1931. godine, pravoslavno je stanovništvo do popisa 1948. godine naraslo za oko 997.445 osoba ili za 14,7 posto, a rimokatoličko se smanjilo za oko 18.062 (uz pretpostavljenu izjednačenost izostavljenoga rapalskog prostora 1931. godine i ostalih rimokatolika 1948). Podatci samo potvrđuju generalni demografski okvir i ukupni nedostatak u popisu stanovništva i ne razlučuju unutrašnju prisilnu migraciju stanovništva uvjetovanu ratom i teritorijem na kojemu se najveći broj ratnih operacija odvijao, ali niti intenzitet standardnih promjena zabilježenih prije rata.
Na ovoj razini nije moguće za sada niti procijeniti raspon gubitaka, nego samo ukazati okvirne odnose i signifikantnost: jedni su narasli za oko 15 posto, a drugima se apsolutni broj smanjio.
7. Prihvati li se pak gornja granica raspona porasta broja Srba do popisa stanovništva 1931. godine po ukupnoj stopi od 21,23 posto iz prethodnoga međupopisnog razdoblja, broj Srba je 1948. godine narastao za 735.117, a uz iste pretpostavke samo uz ukupnu stopu porasta od 10,81 posto, broj se Hrvata smanjio za 12 647. Ista signifikantnost kao i kod stanovništva po religijskoj pripadnosti, iako još uvijek nemamo potencijalni okvir demografskih kretanja u promatranome razdoblju.
8. Godine 1931. u okviru današnjih granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo je 633.256 pravoslavnog stanovništva u Hrvatskoj (oko 633.000 Srba) i 1.028.139 u Bosni i Hercegovini (oko 1 milijun Srba; Stanovništvo po veroispovesti i maternjem jeziku, po popisu od 31. marta 1931. godine, Pregled po općinama, Beograd, 1945.). Prvi popis poslije Drugog svjetskog rata zabilježio je u Hrvatskoj 543.795 osoba srbijanske etničke pripadnosti (dakle oko 89.205 manje nego u popisu 1931.), a u Bosni i Hercegovini 1.136.116. Porast je u BiH bio za oko 136.116 osoba ili za 13,6 posto, u Hrvatskoj pad za 89.205 osoba ili za 14,1 posto. Signifikantnost se vidi u usporedbi porasta ukupne pravoslavne populacije od 14,7 % u okviru bivše države i porasta Srba od 13,6 posto u Bosni i Hercegovini u istom razdoblju 1931.-1948. godine.
9. Ključno pitanje koje se treba postaviti jesu li ti porasti od 14,7 i 13,6 posto realni ili je promatrano stanovništvo trebalo porasti i po većim stopama kad se promatra prirodno kretanje, a za sada apstrahira migracija (standardna i prisilna)? Prirodni prirast Srba u tome je razdoblju mogao biti oko 8 promila ili oko 5.064 prosječno godišnje u Hrvatskoj i oko 8.000 u Bosni i Hercegovini (naravno uz manja odstupanja). Između popisa stanovništva 1931. i 1948. godine prošlo je 17 godina unutar kojih je bilo 5 godina rata i 12 godina očekivanoga rađanja, od kojih 3 godine pojačanoga poslijeratnog rađanja. Pretpostavimo li oko 30 posto manje rađanje godišnje od očekivanoga tijekom 5 ratnih godina i isto toliko povećanoga poslijeratnog rađanja nakon rata do popisa 1948. godine (tzv. „baby boom”), imamo obrazac: 10 godina po 8 promila, 5 godina po 5,6 promila i 2 godine po 10,4 promila. Po takvu modelu porast bi broja Srba u Hrvatskoj prirodnim putem bio u razdoblju 1931.-1948. godine za 81.530 osoba, a u Bosni i Hercegovini za oko 128.800 osoba.
10. Dakle u Hrvatskoj je 1948. godine u popisu stanovništva 1948. godine moglo biti popisano 714.530 osoba srpske etničke pripadnosti, a popisano je 543.795. Razlika od 170.735 mogla bi biti okvirni posredni i neposredni gubitak stanovništva. Po istome obrascu u Bosni i Hercegovini moglo je biti popisano 1948. godine 1.128.000 osoba srpske etničke pripadnosti, a popisano je 1.136.116!
11. Ništa se bitno ne će promijeniti povećamo li stopu prirodnoga kretanja i na 10 promila tijekom cijeloga razdoblja od 17 godina jer gubitci u popisu stanovništva 1948. godine ne će prijeći brojku od 200.000 osoba. Pritom ničim ne licitiramo, uvažavajući svaku žrtvu, samo ukazujemo na potencijalne demografske okvire stradavanja kako se s njima ne bi politiziralo i manipuliralo u funkciji micanja odgovornosti ili pak razumijevanja prošlosti.
12. Prije razmatranja migracije stanovništva u promatranome razdoblju 1931.-1948. godine prisjetimo se malo hrvatske pravovjernosti u dokazivanju vlastite krivnje, kojoj smo u partijskome razdoblju bili apsolutno skloni jer je tada bilo nezamislivo bilo kakvo promišljanje u otklonu od partijskih dogmi i kadrovskih stavova. Nastavak je uslijedio i u samostalnoj Hrvatskoj bez imalo volje i želje sagledavanja elementarnih demografskih trendova iz toga razdoblja (Škiljan, F., Organizirano masovno prisilno iseljavanje Srba iz Hrvatske 1941. godine, Stanovništvo 2/2, Beograd 2012.). Inače dečko radi u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu i hvala mu za napisano, samo što su za demografiju potrebna i neka računanja: npr. udjela, omjera, vjerojatnosti, trendova, korelacija, potencijala, trendova, projekcija... Previše tražimo za ideologizirane mladce nasljednih pozicija. Uglavnom kaže: „Drugi oblici ustaškog terora, poput masovnih likvidacija, uzrokuju da sve više Srba nelegalno prelazi iz NDH u Srbiju, što uzrokuje njemačkim vlastima u Srbiji niz problema. Prema njemačkim podatcima, u Srbiju je već do kraja srpnja prebjeglo oko 180000 Srba, a čini se da je taj broj do kraja rujna ((1941. op.a.)premašio 200000... Međutim, iz dokumentacije Komesarijata za izbeglice i preseljenike u Beogradu vidljivo je da su ilegalni odlasci pojedinaca u Srbiju bili učestali i u 1942, pa i sredinom rata, u 1943. godini. Dakle istraživanje iseljavanja Srba iz Hrvatske i čitave NDH nije završeno s 1941. godinom, pa stoga ni brojka od 200000 preseljenika nije konačna brojka onih koji su otišli.”
13. Uspoređujući službene rezultate popisa stanovništva koje su provodile i tiskale Kraljevina i FNRJ, prirodno kretanje stanovništva i ovakve „naučne” podatke iz točke 12. ostajemo malo iznenađeni: protjerano preko 200.000 osoba iz Hrvatske, ubijeno između 700.000 i 70.000 osoba (kako kome odgovara), poginulo u ratu 45.000 osoba u partizanskoj vojsci, brojke i udjeli u Bosni i Hercegovini u popisu stanovništva 1948. godine rastu, standardnih migracija nije bilo, a popisi stanovništva su egzaktni. Navodno. Nakon nabrojenoga, Srba u Hrvatskoj u popisu stanovništva 1948. gotovo nije niti bilo, osim registriranih 543.795 osoba. Pritom ovom prilikom uopće ne spominjemo hrvatske posredne i neposredne gubitke.
14. Nešto očito jako ne „štima” i igrači s brojkama izašli su malo izvan terena kršeći pravila, svjesni kako zapravo arbitra na terenu i nema. Rezultat je pritom onakav kakvim su ga zamislili i zapisali u Novostima. Zaključak svaki pametan čovjek neka izvodi sam.
https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik...srpska-statistika-stradanja-na-koljenima.html
