CVIJETA MIŠKOVIĆ. Radnica, živjela u selu Maljevcu, svjedoči o pokrštavanju i klanju od strane ustaša i sveštenika u opštini Cetingrad:
Svjedok: Vodio nas je Milan Bogović i Pero Međedić, koji je bio svećenik, i on nam je rekao da idemo na prekrst. I išli smo k njemu u njegov stan. Popisao nas je i vodio nas je u crkvu i tu nas prekrstio. I čitao jednu knjigu, a mi smo kleknuli na gola koljena. Predsjednik: Da li se cijelo selo prekrstilo? Svjedok: Da, prekrstilo se naše cijelo selo. Ali poslije prekršta nakon dva mjeseca, početkom godine, otjerali su mene i svu moju djecu. Predsjednik: Otjerali su vas? Svjedok: Da, a imala sam devetero djece. Četvoro se utopilo u vodi kada sam bježala u Petrovu Goru, a četvoro su odveli u Staru Gradišku i ne znam što je poslije bilo s njima. Predsjednik: Prije nego što ste se prekrstili, sto se dogodilo u vašem selu? Svjedok: Ljude su pokupili, a nakon tri dana i 47 žena i njihovu djecu. Žene su se porađale, a djecu su ustaše trgali rukama od njih, kako se koje rodilo. Od Uskrsa su to radili kod nas. A jednom su 80 duša poslije pokrsta zatvorili i zapalili u sjeniku. Tako je opet jedan gazda do podne išao na prekrst, a od podne do na večer imao ustaše u gostima do 10 sati, a onda je legao, ali po noći su njega i njegovu familiju pokupili i pobili. Predsjednik: Zar su ih ubili istu noć kada su se pokrstili? Svjedok: Istu noć kad su se prekrstili.
- - - - - - - - - -
VAN VITLOCIO. Apotekar iz Stoca, govori o likvidaciji preostalih Srba, 1944. godine, u gradu iz kojeg je:
Poslije masovnog ubijanja Srba u Stocu, ostalo je nekoliko njih, koji su bili čisto ošamućeni događajem koji se desio. Nakon kratkog vremena počeli su se u Stocu širiti glasovi da Srbima nema mjesta u »NDH«, i da jedino prijelazom na rimokatoličku vjeru mogu osigurati život. Nekoliko njih, među njima Vreća Petar, Marić Jefto, Topalović, Avdalović i drugi, predali su molbe za prekrst. Molbe su bile uvažene i nakon obuke od 14 dana pristupilo se ceremonijalu prevođenja iz pravoslavlja na rimokatoličku vjeru. Sedam do osam dana kasnije pozvao sam na večeru našeg župnika i zapitao sam ga, da li može Srbima koji su prešli na rimokatoličku vjeru, garantirati života. Uz osmijeh, odgovorio mi je: »Ja sam njima duše spasio«. Za kratko vrijeme, Marić, Topalović, Avdalović bili su isto tako uništeni kao i drugi pravoslavci.
- - - - - - - - - -
ANDRIJA ŽALAC. Ratar iz Kamenskog, o popu Stjepanu Kučmaniću:
Predsjednik: Što znate da nam kažete o prekrštavanju Srba u Vašem kraju? Svjedok: Prekrštavanje Srba izvršeno je po zahtjevu popa Kučmanić Stjepana, i to 1. X 1942. godine. Toga dana oni su dolazili na pokrštavanje u Kamensko u povorci, u kojoj su išli kao da idu na klaonicu. Držali su se tako što nisu znali da li idu na prekrštavanje u crkvu ili na klaonicu u crkvu, pošto je cijelo Kamensko bilo opasano vojskom. Oni su dolazili jako utučeni i neveseli, iako im je bilo obećano da im se ništa dogoditi neće. Međutim, kratko vrijeme poslije toga oko 13 žrtava je palo. Izvjesno vrijeme poslije toga u šumi, u dvije jame, koliko ja znam, strpano je oko 150 ljudi. Jedna jama ostala je prazna, a bila je namijenjena za Popović Brdo. Kad god su ustaše kod nas dolazili, ljudi su izmicali i povlačili se, jer koliko god je obećanja bilo da im se ništa dogoditi neće, sve je to džabe bilo.
- - - - - - - - - -
OSTOJA SAMARDžIJA. Šumski manipulant iz Mlake, govori o pokrštavanju u svom selu:
Znam da je 1942. godine, oko 15. marta, došao jedan svećenik odaslan iz Zagreba da prekrsti cijelo selo Mlaku. Kad je on došao, pozvao je najprije muškarce, gotovo sve starije ljude. Taj je sastanak održan u Mlaki u jednoj gostioni. Ja sam došao na sastanak da čujem što hoće i što govori taj svećenik. Njegov je govor bio otprilike ovakav: »Ja sam poslan iz Zagreba iz biskupije, pošto sam ja interniran iz Istre — ima nas oko 400 svećenika takvih — pa nema sada mjesta i došao sam da vas pokrstim.« . Ljudi su odgovorili da je to nemoguće i da se ne mogu upustiti u tu stvar, jer nisu svi na okupu. »Mi sami, nas nekolicina, ne bismo mogli da se pokrstimo«, rekli su ljudi. On je na to počeo da viče, i kazao da su oni koji neće da se pokrste, neprijatelji »Nezavisne Države Hrvatske« i da će biti stavljeni izvan snage svih zakona. A oni koji su prekršteni, uživat će sva prava i bit će kao »čistokrvni Hrvati«. Međutim, taj je sastanak bio prekinut i drugog dana u 8 sati trideset ustaša koji su bili na stanici, pokupili su cijeli narod iz Mlake i satjerali ga u parohijalni dom u Mlaki. Tamo smo našli istoga svećenika i nekoliko ustaša, mislim nekih oficira. Kada smo se sakupili, on nam je održao govor u kojemu je rekao: »Ja sam poslan iz Zagreba, od zagrebačke biskupije, da vas pravoslavce pokrstim i prevedem na katoličku vjeru. Sada ću vam kazati način pokrštavanja. Ovdje ću ostati 8 dana. Podijelit ću vam neke knjižice — mislim katakizme — iz kojih ćete učiti osam dana da se za to pripremite. Svaki ima ponijeti 40 kuna — kao neku taksu — koju će uplatiti nama.« Tako je tih osam dana narod išao učiti vjeronauk. Svakog dana išli su ustaše po selu, sakupljali narod i tjerali ga u parohijalni dom. Osmi dan, kada je trebalo biti pokrštavanje, došli smo svi u veliku dvoranu parohijalnog doma koja je bila prepuna ljudi. Opet smo naišli na istog svećenika i nekoliko ustaških časnika. U svakom uglu dvorane bio je po jedan ustaša sa puškomitraljezom držeći ruku na opruzi. U sredini sela bio je svećenik za jednim stolom, a pored njega jedan ustaša, tzv. krizmani kum. Pored stola stajali su dvojica ustaša, svaki s jednim čirakom i jednom svijećom. Mi smo jedan po jedan prilazili stolu. Kad smo došli pred svećenika, morao je svaki dignuti tri prsta i ponoviti zakletvu: »Ja se zaklinjem bogom . . .«, ne znam ni sam šta je sve bilo. Uz to je svaki morao reći: »Ja nisam više Srbin, pravoslavac, nego čistokrvni Hrvat.« Nakon toga svaki je prilazio drugom jednom mjestu gdje je platio 40 kuna u gotovom. Kada se sve to skupa završilo, onda je svećenik održao govor u kojem je rekao: »Vi koji ste se danas pokrstili, sada ste čistokrvni Hrvati. Imat ćete pravo da idete u vojsku, koji hoće i ustašku vojsku. Taj neka se javi u tabor i tamo će biti primljen kao takav«. Nakon toga rekao je nekoliko riječi taj naš ustaša — krizmani kum: »Ja sam ovdje komandant i vi me svi poznajete u Mlaki, a od danas sam vaš krizmani kum, i ima svaki da me zove »kumom«. To je bilo 13. IV a već 14. ujutro u 6 sati došao je zloglasni ustaša Vasilj Punić, a s njim i taj krizmani kum da pohapse čitavo selo. Svi su bili pohapšeni, mučeni i poslani u logor. Drugog dana poklali su 26 ljudi, a ostale zajedno sa ženama i djecom otpremili u logor Jasenovac. Od 1232 osobe, koliko su ih otjerali iz Mlake, vratilo se kući poslije rata svega 145 duša.
- - - - - - - - - -
BRANKO STANKOVIĆ. Rođen u Sloboštini kraj Slavonske Požege, govori o pokrštavanju i spaljivanju ljudi u crkvi:
Predsjednik: Što znate o pokrštavanju Srba? Svjedok: Meni je poznato da se prekrštavanje Srba vršilo 1942. godine. Došao je u naše selo, u parohiju, tamo je nekada bila parohija — u Sloboštini, neki Božidar Šantić, misionar ili fratar iz Zagreba. Ja sam slučajno s njim razgovarao kod učitelja i pitao ga po kojem nalogu je došao. On mi je rekao — po nalogu nadbiskupskog stola iz Zagreba. Kroz to vrijeme vršio je i prekrštavanje. Kod samog prekrštavanja prisiljavao je ljude da se pokrste. Na tom svojem zadnjem obredu kod samoga prekrštavanja i prisiljavanja da ljudi prijeđu na rimokatoličku vjeru, tražio je da mole nekakovu molitvu, ali ljudi nisu htjeli odmah moliti. Naime, on je počeo nešto govoriti i ljudi nisu htjeli to prihvatiti. Onda je počeo drugi put i opet se ljudi nisu odazvali da pristupe toj molitvi za njim. Treći put je opet počeo i onda je rekao — ako neće govoriti, da će ih predati na ustaški stan. Tako su morali da govore tu molitvu za njim, i s tim su i prešli na rimokatoličku vjeru, jer ih je toga puta prisilio. I vršio je i dalje prekrštavanje po ostalim selima i natjeravao ljude da se pokrste, a ukoliko se ne bi neki htjeli prekrstiti, onda je govorio da će ustaše doći po njih i kazniti ih. Sada, dalje mi ništa nije poznato o tome kako je bilo, nego jedino to, o tom nasilnom prekrštavanju. Kada se izvršilo prekrštavanje, ljeti 14. VIII 1942. godine, iz okolnih sela Deževaca, Zigrovaca, Skendrovaca, a pokupili su i neke iz Bosne, sa Kozare, i to su sve stjerali u crkvu, mislim oko 20—30 članova njihovih, i onda su crkvu zaključali i zapalili je, a ostalih 5—8 STOTINA BACILI SU U BUNARE. Napunili su s njima 4 puna bunara, i mislim da se tu još taj narod nalazi. Međutim, kod samoga prekrštavanja su rekli da ukoliko se ljudi prekrste, da će biti zaštićeni i da ih se neće proganjati. Ali to nije vrijedilo, jer su svejedno ljude dalje proganjali i činili takova zla djela
