Ivo Andrić

e21664ab2b9d4148e0ea12bf2b344f2b.jpg
 
  • Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.
  • Nezadovoljstvo samim sobom, u prvom redu, a zatim svim ostalim na svetu, bilo je i ostalo osnov moga duhovnog bića, bez obzira na prolazna raspoloženja i trenutna mišljenja koja sam mogao da imam i uspeo da izrazim.
 
Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
Ta mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne, vaš je glas još u bilu krvi moje. S čega‚se mudračeve oči mute i svetačke usne blijede?
Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo da te u radu zaboravimo - gle! - na svim našim djelima tanke vijugaju linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta.
Šta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam, naizmjenice, ili zadaje bol ili se pretvara u gorčinu?
Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad srećnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prsto u parčad.
Ivo Andrić
(1891-1976)
 
"Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost, i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrijede i znače više nego čitavi dani i mjeseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohtjeva. A minut čiste radosti ostaje u nama zauvijek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti."
Andrić
14516337_2105209546371351_4656426795683862664_n.jpg
 
Blaga i dobra mesečina

Blaga i dobra mesečina,
što pada, kô molitve matera naših
po grobovima zaboravljenih
milostiva je uteha onih,
koji nerado pod suncem hode.
Mesečina.
Kad prožme sivi i snuždeni oblak
i on bude beo i lep,
ko latice divnoga cveta.
I sivi, snuždeni oblak!
I licima usedelih devojaka
daje lepotu zaboravljenih noći,
mladosti snova i cveća
i očima tužnim sjaj strasnih
davnih ašikovanja.
Mesečina. Majka nevoljnih,
sestrica onih koji se vole,
ulazi u srca paćenika
i diže stare, suzne spomene,
kô svele ruže iz prašnih knjiga.
Svi koji mnogo stradaju
ne vole obesno sunce.
Mesečina. Njina je molitva srebrena
nad grobovima onih
koji su žalosno umrli.
Ko miris neznana cveća
ona je bolesnim,
ko bledi prsti devojke
miluje obraze samotnim,
ko ritam starih, starih pesama
zvoni u srcu nesrećnih.
Blaga mesečina, sestrica ljubavi,
milosno zove sebi turobne.
 
Filozofski aspekti dela: O slobodi, sudbini i moći

Osnovni elementi Andrićeve vizije života svode se na pitanja o čovekovoj sudbini, na problem i iskušenje moći i na viziju slobode. Čovek u svom trajanju stalno nastoji da osvoji veći životni prostor od onog koji ima, želi da uveća svoju moć ili da svojim umom pomeri granice svoje slobode. Život je svetlost nad kojom stalno vreba mrak. Mrak nekad poklopi svetlost i tada kasablije polako uče da ne žale za onim što je prošlo, što je i glavni lajt-motiv romana: život je neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao most na Drini.


Sudbina mosta vezuje se za višegradsku kasabu, kao što se i sudbina kasablija vezuje za most. Andrić preko nekoliko likova opisuje susret sa smrću. Kod nekih je smrt oblik oslobođenja od nekih neprihvatljivih ograničenja koja čoveku nameće život. Alihodžin život završava se kada je neuništiv i nepromenljiv most porušen. Njegov kraj je prirodan i tu se smrt opisuje kao krajnja granica i patnja od koje ne možemo pobeći. Za razliku od njega, drugi likovi su imali nasilne krajeve: mučenje Radisava, ubijanje nevinih, Jelisija i Mila, vešanje Vaje Ličanina. Čovek se u ovom romanu susreće i sa prirodom koja ima sudbinsku moć nad njim. „Veliki povodanj“, iako su kasablije očekivale poplavu, sve je iznenadio i da nije bilo konja Suljage Osmanagića, koji je bio u dosluhu sa prirodom, ne bi bilo spašeno ništa, jer je on pre nego što se Drina potpuno izlila probudio sve kasablije. Žrtva prirodne volje bio je Kosta Baranac koji je najmanje vodio računa o prirodnom zakonu, jer je želeo da proširi svoj životni prostor.

U čovekov život se sudbinski meša i istorija, u obliku političke vlasti, koja u kritičnim trenucima pokazuje svoju sudbinsku moć „mrkog zida“. Svoju moć vlast pokazuje za vreme Karađorđevog ustanka, tokom austrijske vlasti i u Prvom svetskom ratu. Vlast je umešana u nasilne smrti likova. Ali, vlast se uvek poziva na neke više ciljeve. Abidaga se poziva na Boga i naredbe velikog vezira, na oglasima koji su kačeni na kapiji vladar dodaje da je tako zaključeno na Veću naroda. Tragična sudbina mladog vojnika Feduna se ogleda u činjenici da je naišao na gnev ugrožene vlasti.

Postoje i granice koje čovek sam sebi postavlja. To su moralne i kulturne norme, različiti oblici i navike. U životu čovek ovakve granice stalno sam sebi postavlja. Žrtve tih normi u romanu su Fata i Šemsibeg. Šemsibeg jer nije mogao da se prilagodi novim vremenima, a Fata je bila žrtva unutrašnjeg sukoba između sopstvenih želja i osećaja dužnosti i poslušnosti prema ocu čije je rešenje ona videla samo u sopstvenoj smrti.

Moć je kod Andrića pokušaj čovekovog nasilja nad sudbinom, koje završava nasiljem nad samim sobom. Moć odvaja čoveka od sveta i sebe tako što mu obećava veću slobodu. Da bi došao do moći čovek dolazi do iskušenja, uvek se kocka sa onim što ima i što mu je dato. Ovaj oblik Andrić opisuje u poroku Milana Glasinčanina, koji je, kao i većina moćnika, stranac u kasabi. Kockarska strast je kao neka opsena koja mami svojom nepoznatom, nadzemaljskom lepotom. Milan gubi, ali igra sve dok ne izgubi i dušu. Isti slučaj je i sa Abidaginim pomoćnikom Pljevljakom. Pljevljak je na moćništvo prisiljen, jer mu ona ne pripada, ni ne oseća nikakvo iskušenje prema njoj. Kada je pronašao krivca i video šta ga je čekalo, on je kao opijen moći, bio presrećan što je živ, toliko da u ludilu gubi dušu. Mehmed-paša takođe ima sudbinu moćnika. Ali, u trenutku kada mu se nož zarije u grudi nestaje sva moć koja je oko njega kružila.

Veliko civilizacijsko iskušenje moći predstavlja austrijsko doba. Austrijanci menjaju celokupan oblik kasabe, misleći da imaju punu moć nad celom Bosnom. Ovo iskušenje se završava ratom. Lotika je takođe pala u iskušenje moći – novac joj je postao opsesija. Ona ga čuva, i svima pomaže kada je potrebno, kako rođacima tako i kasablijama.

Sledeći oblik moći je čovekovo uzdizanje nad životom, koji preko smrti vodi u slobodu. To je moć žrtve, koju Andrić predstavlja kao jedini oblik ljudske moći, koji vodi ka duhovnom uzvisivanju po cenu ličnog stradanja i propasti. Radisav se kocka sa svojim životom da bi sprečio ono što se dešavalo. U njegovom stradanju se javlja jedinstven oblik duhovne moći. Njegova patnja i stradanje se uzdižu iznad njega stvarajući mu herojski oreol mučenika koji dobija tek kasnije, preko naroda.

Mrki zid je granica koju čovek ne može da pređe. U prethodno navedenim vidovima Andrić nam otkriva čovekovo iskušenje moći, kojim čovek pokušava da nasilnim putem dođe do što veće slobode. Kao što je rečeno, svaki oblik slobode se plaća većom ili manjom žrtvom.

Svojom vizijom života Andrić je obuhvatio i vidove čovekovog postojanja koji dolaze iz njegovog „utopijskog sna“. Oblici slobode se pojavljuju u čovekovoj mašti, bez volje za moći ili kršenja prirodnih zakona, a za Andrića mašta je jedini prirodno dat prostor u kojoj čovek ima bezgraničnu slobodu gde može da oblikuje svet po svojoj volji. Slobodu mašte kod Ćorkana dok korača ogradom mosta Andrić prikazuje kao slobodu igre, koja čoveku daje snagu. Isto tako, sa slobodom mašte se srećemo u diskusijama mladih generacija na mostu. Drugačiji oblik su priče iz mašte – legende. Ali, ovaj oblik slobode nije večan, jer se pre ili kasnije mora suočiti sa stvarnošću. Neke priče nisu legende, ali se uobličavaju maštom tako što tokom pričanja kasablije sebi daju slobodu da u njih dodaju neke elemente koje će ih malo odvojiti od stvarnosti i teške istine koja ih je zatekla. Legende i priče se grade kao što se grade mostovi. Sloboda mašte prerasta u graditeljsku slobodu.
 

“…Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se meriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo područje. Dan je samo bela hartija na kojoj se sve beleži i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesanice. Ali tu se i sve rešava i briše, konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao reka ponornica, ili sagori bez traga i spomena....”
 
Ali, proleće je. Opet proleće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam. Da, ničeg nije bilo i ničeg nema, jasnog i sigurnog, ali ništa nije ni izgubljeno ili isključeno, nepovratno i potpuno. Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolećni vetrić, sunčevih odblesaka na metalu i u vodu, praznih sedišta u kupeima, ustalasanih povorki i obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogućnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!”

Jelena, žena koje nema
 
Gornji grad

Kao sat koji iskucava neko crno vrijeme
Bije moj štap o pločnik.

Nečija mlada žena, što prekida
Pjesmu i pomalja glavu kroz prozor,
Glavu sa licem mladih, rano
Ostarelih majki;
Ta nečija žena me boli kao
Živa rana.
Kako sporo idem. Kako teško mislim
Na stvari koje ispuniše moj život!
Kako vjetar navaljuje iza ugla!
Šta li ću tu? Sve mi se čini:
Još ću te sresti negdje!

O ponose! O snago!
O slomljeno krilo i pokislo perje!
Šta li ću tu? I kad bih te sreo
Šta bih ti mogao reći?
Ja sada mogu samo ćutati
Minutima poslednjeg ćutanja.
 
Burna noć

Noć ide.
Biju mračna krila lednim valom
Tamno nebo i bila planina.
Noć ide. I s njom divska djeca vjetri.
Daljina huči.
Huk daljina nalazi ove noći
Čudan odjek u duši.

Huk daljina to je šapat mrtvih,
Glas ljubavi koje se nisu javile,
Glas sreća koje su uvele u pupoljku.
Huk daljina je istorija velikih misli
(O jadni ljudi) koje su nicale o osvitima
Šetale nebom ne poznav zenita
I zalazile naglo u ruju rodjene krvi
Ko tužna sunca.
Huk daljina je pozdrav daleki
Dragih lica, s kojim nas uvijek želje vežu
A sudbina dijeli.
Huk daljina je glasan odjek
Najtiših dušinih razgovora,
Buran izraz carskih snova,
Koji su nicali, plamtili, gasli,
Ko stepni ognji,
A ljudsko oko ih vidjelo nije.
Huk daljina je glas harmonije.
Koju na zemlji zalud tražimo,
Koja se samo olujne noći
Duši javlja u liku slutnje.
Huk daljina je čudna nagovijest
I plamen dašak božijeg daha,
Šum nevidljivog svijeta, govor
Nejasnih noćnih obećanja.
Huk daljina je skrovit poljubac
Tvrde zemlje i visokog neba,
Glas izmirenja kosmičkih sila.
Huk daljina je crno pletivo,
Mrak zagonetke dušinih dubina:
Života i smrti.
Huk daljina je (duboko u noć)
Pitanje koje se gubi i zamire
U dnu dušinih svodova,
Bolno, bolno pitanje.
 
Kraj reke

Prikrajčismo.
Splavari stadoše vezivati splav. Iskočih.
Sjedoh na obalu. Kameno grotlo,
oškropljeno po vrhovima crnom omorikom
i u njemu ukliještena zelena rijeka.

Sunce je bilo na po neba.
Pomislih da sad u gradovima zvona zvone
i svijet ide u rijekama –
Ali me moja rodjena misao izdade
i u naviklom krugu se vrati:
Ko sam? Kuda putujem? Zašto ?
Tražeć` odgovor, bacih pogled niz obalu,
i tada ugledah: lagan vjetar
skide s omorika, s krša i s vode
tanku sjenu, kao prašinu,
zgusnu je u lik i snese pored mene.

Iako uporno obaram oči,
dok dva splavara s povicima vezuju dalje,
znam: neko četvrti stoji pored mene,
i tako je blizu uza me
da, i ne dižući pogled, nazirem
kraj od sivog mu rukava.
 
IZREKE I CITATI:


Toliko je u životu bilo stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti.
Čudno je, kako je malo potrebno da budemo sretni i jos čudnije, kako nam često baš to malo nedostaje.
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.
Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svetom, umrli bi od straha.
Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu i da upravo to skriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži.
Dođe vreme kada pametni zaćute, budale progovore, a fukara se obogati.
Nije najveća budala onaj koji ne ume da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina.
Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.
Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo događaje podneti zavisi u dobroj meri od nas samih, dakle na to treba trošiti snagu i obraćati pažnju.
Dobrota je u ovom svetu golo siroče.
Život je stanje aktivnosti koje stalno teži ka smrti i primiče joj se lagano i postupno; a smrt je rešenje te duge bolesti koja se naziva život.
Jednog dana sve će biti dobro, u tom je naša nada.
U deci se obnavlja i čisti reka čovečanstva.
Ja još nisam video da je neko koga su dobro istabanali to zaboravio, ali sam sto puta video da ljudi zaboravljaju i najlepše savete i pouke.
 
I moj odnos prema vremenu izmenio se. Pre sam strepeo od najmanje praznine u moru vremena, kao od ponora. Sad te praznine i ne osećam. Ide vreme, i ja sa njim; sve ima svoj čas i svoje mesto. Naročito nema one dosade ni onog nestrpljenja, ni želje da se skrati i ubrza vreme koje prolazi. Čemu ubrzavati dolazak trenutka koji i tako mora doći?

Ivo Andrić
 
Gospode
Kad nevolja poraste i stradanja zaredaju,kad bol zaboli odveć,
onda se u meni duša okrene,ispuni me prkos i drska,zlobna ravnodušnost
i crni ponos onih koji odviše pate.
Ne udaraj nas odveć , Gospode i ne daj nam teret iznas naše snage,
da nam se ne pomrači sjaj Tvoj
i da se zlo ne zacari nad nama...
Ivo Andric
 
Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može.
Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se.
To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite, a kojima robujete, za život čula, za muku duha.
Ivo Andrić
 
A šta sam ja?
Tek malen plamen koji velikom ognju u susret hita.
(Znakovi pored puta)
Ivo Andrić je imao, kako je sam rekao, samo jednu istinsku, osnovnu težnju: da uhvati što više životnog daha oko sebe i da mu na hartiji dade oblik koji bi se smeo, manje ili više zvati umetničkim. Toj težnji bio je predan cijeli život i nije vidio razloga govoriti o sebi, a niti da drugi pišu o njemu, jer pisac treba da piše i priča, ali ne da od svog života stvara priču. Kad je 1961. godine trebao otići u Stockholm na dodjelu Nobelove nagrade, rekao je: Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj. Ali, nisam u pitanju bio samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu.
Čemu će posvetiti svoj život odredio je s dvadeset i dvije godine, opisavši ideal umjetnika: tiho živjeti i biti u sve dane zaposlen stvaranjem i najrazličitijim formama, ali stvaranjem jedino i davanjem uvijek, da se nema vremena da živi i da se ima od svih radosti samo jednu: veliku radost stvaranja, a potom mirno iščeznuti i ostaviti se u boji, u liniji, u riječi, u gestu, u zvuku, da bi se svijetlilo vjekovima i grijalo svoje i svakog.
Obrađujući različite teme i motive, najčešće je odabirao prošlost Bosne. Prošlost kao medij za komunikaciju s vječnim, a Bosnu kao nešto što mu je suđeno. Smatrao je da je zbog mnogih isprepletenih utjecaja i sudbina teško u Europi naći zanimljiviju zemlju od Bosne.
Tijekom života, imao je prilike živjeti u mnogim gradovima i susretati se s različitim kulturama. Smatrajući se stanovnikom svijeta, odbijao je da ga se povezuje samo s jednim gradom, između ostalog i zato što je bio uvjerenja da pisac treba biti neka vrsta mosta, onaj koji zbližava, a ne razdvaja gradove i krajeve.
Mostovi
Odraz stabla u knjiziKao simbol veze između ljudi i vremena, mostovi su za Andrića bili trajna inspiracija i nit vodilja u stvaralačkom radu. Mostovi, kako kaže u istoimenom eseju, pokazuju mesto na kojem je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego ju je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvaćanju, ukusu i prilikama kojima je bio okružen. Gradnjom mostova, odnosno uspostavom veza čovjek se ostvaruje jer sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, napori, pogledi, osmesi, reči, uzdasi – sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Ta druga obala prisutna je kroz raznovrstan oblik suprotnosti, bilo u vanjskom svijetu, kroz dodir Istoka i Zapada, kroz dodir različitih kultura i vjeroispovijesti, kroz međuljudske odnose, ili unutar samog čovjeka kroz dodir onog što nazivamo duhom i tijelom.



Pričajući nam priču kroz različite likove u svojim djelima, Andrić nudi raznolike poglede na jednu stvarnost. Bez nametanja vlastitih stavova, predstavlja različite krajnosti, naizgled nepomirljive, a zatim svojim nenametljivim pripovjedačkim umijećem, te iste granice ruši, naglašavajući ono zajedničko, univerzalno. To je svet duha… Tu svak ima svoj deo i, po tom svom ma i najskromnijem delu, pravo na celinu. Gledajući očima različitih likova, nudi nam svekolike kutove gledanja s ciljem razumijevanja cjeline, kao što kaže u eseju “Razgovor s Gojom”: Ja sam i tada osećao, kao što danas znam, da je sve što postoji jedna jedina stvarnost, a da nas samo naši instinkti i nejednake reakcije naših čula zavode da u mnogostranosti pojava kojima se ta jedina stvarnost objavljuje, vidimo izdvojene i različite svetove, različne po osobinama i suštini. A ništa ne postoji od svega toga. Postoji samo jedna stvarnost s večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih, a uvek nesumnjivo istih zakona.



Težnju da se što više približi toj univerzalnosti iskazivao je kroz pokušaje razumijevanja ritmova povijesti. Uvijek se vraćao prošlosti jer prošlost, to je valjda ono što ne prolazi! Neki su ga zbog toga etiketirali kao povijesnog pisca, ali on je za sebe govorio da je pre svega pisac, a prošlost je za mene isto što i lepota za ženu. Pričajući o prošlosti, Andrić čitatelju pruža priliku da izgradi svoj vlastiti most između prošlosti i sadašnjosti, odnosno da prepozna ono tipično ljudsko što se ponavlja i provlači kroz vrijeme. Mene je već u samom početku književnog rada zaokupljala misao: kako prikazati čoveka u vremenu koje se kreće kao živi organizam, i u prostoru bez one statičnosti koju nam nameće slika, isključujući posmatrača iz likovnog dela. Ljubav prema povijesti kod Andrića je samo način, odnosno sredstvo komunikacije s čitateljem. Robert Hodel, voditelj Instituta za slavistiku Sveučilišta u Hamburgu, kaže: Historijsko-društveni kontekst je za ovu literaturu samo utoliko značajan ukoliko služi kao primjer vječnih ljudskih zakona. Sam Andrić je u svom govoru pri dodjeli Nobelove nagrade istaknuo važnost duha kojim je određeno djelo nadahnuto, odnosno poruke koju nosi, a samo vrijeme o kojem pisac piše odredio je kao nebitno.

Za Andrića, život je i neprestana borba s ciljem uspostave ravnoteže. U pisanju je, između ostalog, prisutna borba za sklad između riječi unutar rečenice. U strahu od upotrebe suvišnih riječi, govorio je: Stanite na svaku svoju reč svom težinom tela, izmerite joj nosivost, isperite njome usta kao što radi dobar vinar ispitujući vino. Ako vaša reč sve to ne izdrži, treba je izbrisati, jer umeti izbrisati teže je nego napisati. Jedna riječ ne smije egzistirati nauštrb cjelokupne rečenice, već sve riječi moraju biti usklađene da bi rečenica ispunila svoj smisao. To je otprilike kao i u sportu: ceo tim mora da igra, a ne samo pojedinac… Kod Andrića sve riječi igraju za tim koji ima za cilj razgovijetno pisanje. Razgovetno pisati – to sam imao na umu svaki put kad sam sedao za radni stol gde je trebalo izdržati zaslepljujući blesak prazne hartije. Nerazgovijetnim pisanjem nemoguće je doprijeti do čitatelja, a to onda dovodi u pitanje smisao samog pisanja.
Mitovi i legende
Djevojčica čita bajkeAndrićeva ljubav prema narodnim pjesmama i pripovijetkama zapravo je ljubav prema legendama o kojima se priča u tim djelima jer su, smatrao je, legende stvarnost života. Za bosansko dijete mitovi i legende imaju moć majčinog mlijeka. Kao pisac koji je težio približiti se stvarnosti, odnosno tome da uhvati što više životnog daha oko sebe, Andrić je znao kako je to nemoguće ako se bavi isključivo povijesnim činjenicama. Da bi se razumjela povijest i sudbina zajednice i pojedinca, ne smiju se zaobići mitovi i legende. U eseju “Razgovor s Gojom” kaže: Zbunjivan dugo onim što se neposredno dešavalo oko mene, ja sam u drugoj polovini svog života došao do zaključka: da je uzaludno i pogrešno tražiti smisao u beznačajnim, a prividno tako važnim događajima koji se dešavaju oko nas, nego da ga treba tražiti u onim naslagama koje stoleća stvaraju oko nekoliko glavnih legendi čovečanstva. Te naslage stalno, iako sve manje verno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slažu, i tako ga prenose kroz stoleća. U bajkama je prava istorija čovečanstva, iz njih se da naslutiti, ako ne i potpuno otkriti, njen smisao. Ima nekoliko osnovnih legendi čovečanstva koje pokazuju ili bar osvetljuju put koji smo prevalili, ako ne i cilj kome idemo. Legenda o prvom grehu, legenda o potopu, legenda o Sinu čovečjem, raspetom za spasenje sveta, legenda o Prometeju i ukradenoj vatri. Aluzije na neke od spomenutih mitova vidimo npr. u romanu Na Drini ćuprija u kojem su povijesni događaji isprepleteni mitskim. Jedan od njih je i veliki potop ispričan kroz priču o velikom povodnju, kad je voda preko noći poplavila kasabu i sve bez izuzetka oštetila ili bar izmenila, a od mještana je svatko znao da u tom njihovom životu ima nešto što odoleva svakoj stihiji i što zbog neshvatljivog sklada svojih oblika i nevidljive, mudre snage svojih temelja izlazi iz svakog iskušenja neuništivo i nepromenjeno. Inače, sama gradnja mosta prožeta je legendama koje svjedoče da se sve što je trajno i veliko ne može postići bez mnogo truda, odricanja i žrtve.
Trud i skromnost smatrao je pokroviteljima bilo kakvog stvaranja, pa tako i književnog. Osjećaj zadovoljstva i uspješnosti držao je opasnim, a u nezadovoljstvu je vidio ključ uspjeha. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu.
(…) Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevtinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojima živite, a trošite se neštedimice na svim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.
 
Malo koja bolest unakazi tako čoveka iznutra i pomeri njegove odnose prema okolini kao hipohondrija; ona učini čoveka samoživim, sebičnim i sujetnim, i do te mere sumnjičavim i nepoverljivim da postane nepodnošljiv okolini, a nesposobna da primi ičiju pomoć, utehu ili saučešće. Takav čovek ne oseća život, ne vidi svet, ne voli ljude, i sav je usredsređen na svoje jadno telo i vezan za njega tucetom bolesti kojima ga sam zaražava, sam ga leči od njih, i sam opet zaražava.

Znakovi pored puta
 

Back
Top