Zabranjen izvor? Pa evo vam c-p o tom odrodu:
Hroboatos
Da ne idem u dosta gnjavatorsku psihoanalizu i politiku-jasno je da se Andrić posrbio zbog karijere, a dijelom i kulture. On nije bio neki nacionalist, no bio je i ostao, što bi Kristofferson rekao, hodajuća kontradikcija.
Životno- Andrić je posrbica. To je njegov izbor, i pravo mu budi.
No sve to u njegovu djelu ostavlja dojam nečeg lažnog, patvorenog i neuvjerljivog. On je ostao strogi katolik do konca, a to s apologetikom Njegoša i Karadžića- ne ide. To je kulturnocivilizacijski promašaj. On se nije duhovno ni emocionalno-atavistički posrbio, pa je stoga ta njegova priča o Bosni lažna.
Možda su jedino fratri "stvarni", ali na toj provincijalnoj razini; pravoslavci nisu jer ih on ne razumije, dok su muslimani egzotika promatrana od strane drugog tko ih zapravo i ne poznaje, osim kao odbojnu orijentalnu masu i begove.
Ili-to nije uspjelo, kao što Hemingwayevi Španjolci nisu uspjeli. On ih jednostavno- ne zna.
Po mom sudu- on nije mrzio Muslimane, niti ih je ocrnjivao.To su besmislene objede. No- nije ih ni poznavao, osim kao ćafirski radoznali promatrač. Bio je i ostao katolik, vjernik. I gledao je na islam kao na katastrofu koja je snašla ove prostore, pa su Osmanlije i njihovi duhovni potomci bili stožer orijentalnog despotizma, nasilja i bezakonja, put koji ne vodi nikamo. Kod njega ima niz plemenitih likova muslimana, no oni su uglavnom rezignirani mudraci, umorni od života.
Andrićevo srbovanje je bizarno, to je nešto neautentično. Ono što je nedvoumno- na njega su u kulturnom pogledu utjecali Karadžić i Njegoš, možda kao stilski uzori (Karadžić), no Njegoš nije. Sjećam se kad sam, davno, pročitao njegov esej "Njegoš kao tragični junak kosovske misli" odmah pomislio - ovo je lažnjak. To je trebao biti neki pean srpskom nacionu i sl., a nema veze s tim. Andrić nije znao svetosavlje, to mu je bilo strano, i sav je njegov srpski identitet patvoren. Nakalemio je svoju bosansko-europsku optiku na srpsko narodnjačenje Vuka, u turciziranom jeziku. No, to ne ide u paketu lako.
Njegov kosovski mit je lažan. Kao mitologem, to je neki spoj svetosavskog nacionalizma i obrane posrbljenog bizantinizma od aždaje islama. Njegoš je dobro artikulirao oboje- i tursko islamsku aždaju i kasnonemanjićku priču o srednjovjekovnim Srbima koji su stradali, a oni koji nisu, posakrivali su se po brdima i nastavili borbu protiv Turaka. Njegoš je nezamisliv bez bizantizma, kulturnog.
A to je Andriću nezamislivo. U njegovu tumačenju, Njegoš je kao neki branitelj Europe, zapada, protiv islamsko-azijske invazije. On nema veze ni s čim pravoslavno-srpskim ni bizantskim, ni s karakteristikama srpskog identiteta, od specifičnog tipa pravoslavlja do pučke guslarske kulture. Ne mislim da je Andrić nešto lagao, namjerno, nego se nakalemio na srpstvo u kulturi tako da je to nešto skoro ništa. On je tu tikva bez korijena.
Andrić, iako se dugo pisao kao Hrvat, nije na emocionalnoj razini bio to. On je bio jednom dimenzijom bosanski katolik, a drugom dijelom kuturno srbofilski unitarni Jugoslaven, bez spoznaje da od toga nema ništa, da je to drveno željezo, luft.
Priče o tom kako je njegovo djelo harmonično besmislene su. Ono to jest, uvelike, stilski. No njegov je svjetonazor bio i ostao nespojiva nesuvislost, tu nema nikakve harmonizacije. Nije bio ni Hrvat, ni pravi Srbin, osim po dijelu književne kulture. Nije to bio po mentalitetu- Srbi imaju kao narod smisla za humor, a on ga nije imao ni u tragovima. Sve srpsko- od autentičnog svetosavlja, nacionalne mitologije Kosova shvaćene realno, a ne frizirano, kao u njega, folklornoga burgijanja, kulture orijentirane na Ruse i pravoslavni istok (nije znao ni mario za rusku književnost),..- njemu je ostala terra incognita.
Možda je imao društvenoga uspjeha jer nije bio nigdje, a kao "Jugoslaven" bez korijena u bilo čemu, a kamoli u mitologiji tipa Meštrovića- Andrić je bio i ostao skeptik- ne spada ni u kakav nacionalizam, pa ni jugounitarni.
Poklonio sam prijatelju za rođendan biografiju Ive Andrića, autora Martensa, a koju sam bio kupio na Interliberu.
https://www.vecernji.hr/kultura/michael ... na-1411631
Onda mu napišem mail jer znam da čita, čuli smo se. I eto sažetka...
Potaknut tim što čitaš, rekoh da pogledam malo njegove stvari....
Prvo njegovo uvaljivanje u srpsku pisanu kulturu je karikaturalno. On je izašao iz Matoševe škole, a temelj za romane su mu bili franjevački ljetopisi. I onda se uvaljuje u srpstvo s kojim nema veze- ali je uspostavio- te piše o Karadžiću neka tri eseja, neloša, no blesava ("ja sam od Vuka jezik učio"- a to ne bi ni normalni Srbin rekao, a obrazovani kao Tesla je znao napamet Gundulića i Mažuranića i rekao da je Vuk "naš" jezik poseljačio i upropastio nakon ovih vrhunaca), a Njegošu pet.
Bacim pogled na roman "Gospođica", dobar kratak realistički roman balzakovskoga tipa o škrtosti- vjerojatno bolji od dva veća, no zanemaren zbog nepostojanja egzotike- a koji počinje citatima- Janka Veselinovića i Sime Milutinovića Sarajlije.
Nazdravlje.
Zatim sam pozorno pročitao njegov važni esej "Njegoš kao tragični junak kosovske misli", a kog je pročitao u Srpskom klubu u Beogradu 1935.
Koji kič.
Taj nesuvisli tekst raspreda neke teme koje ni Andriću nisu jasne: Njegoš je valjda u CG zadnji bastion srpstva kojeg su uništili Osmanlije na Kosovu, a Srbi se povukli u brda da ne robuju Turcima. Turci su azijska neman.
To bi imalo smisla da Srbi nisu povijesno uvelike kulturno turcificirani, a većina se seljakala s Turcima i ovi su ih proširili na Hrvatsku i Bosnu gdje ih nije ni bilo (kao Vlahe); zatim su otišli u Ugarsku i Austriju i tamo se počeli civilizirati. Njegoš je možda htio oslobođenje svoga naroda, što je razumljivo i pohvalno- no to bi bila sloboda države bizantsko-pravoslavne fizionomije s kojom Andrić nema veze i koja mu je odbojna.
Dakle, programski nacionalni spis nije ni suvislo velikosrpski jer mu nema svetosavlja, nema Nemanjića i te povijesti- nema nikakve srpske prave kulture, nego bizarno tumačenje preko narodne protuturske epike i ...što dalje? Jugoslavija? Koja i kakva? Koje civilizacije? Smjera? Povijesti i tradicije?
Ne samo nesuvislo nego i besmisleno. Dobro su rekli da mu je bilo glavno do osobnoga uspjeha i da je pristajao na sve, no ja bih dodao da nije imao nikakav realan svjetonazor nego šupljinu u glavi.
Bobovac
Nikada nisam volio Andrića zbog loših dijaloga, On je više majstor opisa prirode.
Također, nisam ga volio jer je iako se u knjigama doticao "fratarske Središnje Bosne", ja kao osoba iz toga podneblja nisam se našao u njegovim knjigama. Nije ušao u dušu tog naroda. Pisao je stručno, ali salonski, onako kako bi pisao neki odličan njemački pisac o Bosni.
Andrić za sebe nikada nije negirao da je Hrvat, ali bi uvijek dodao i ono "po rodu Hrvat", dok bi za svoj stvaralački opus isticao da svatko prosudi za sebe komu on pripada.
Mnogi ne znaju kolika je on bio glavešina 1930ih. Bio je de facto ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije. Kažem de facto jer je u to vrijeme bio običaj da Predsjednici vlada formalno imaju portfelj ministarstva vanjskih poslova. Andrić je na funkciji zamjenika predsjednika vlade Stojadinovića za vanjske poslove bio faktički prvi čovjek jugoslavenske diplomacije.
Ceha
To ti je Nobelova nagrada tipa kakvu je dobio Obama, politička.
Ne trebaju nam takvi nobelovci, neka mu je Srba i Srbije.
I što će nam kao takav?
Bili bi jadan narod da svojatamo ono što nije naše.
Bit će naših Nobelovaca, ne treba nam ovaj posrbica.
Nema ti tu ničeg ujedinjavajućeg.
Andrić je Hrvat koji je postao Srbinom.
Većina Hrvata će ga poslati u PM
Hroboatos
Jedno je biti liberalno demokratsk inastrojen, a drugo pravedno orijentiran u danim okolnostima.
Andrić je bio đubre koje je bilo na strani nepravde.
Krleža se između dva rata borio za prava Makedonaca, Albanaca, normalnih Srba, muslimana, slobodu, pravdu i demokraciju. S ortodoksnim komunizmom je prekinuo zbog užasnutosti nasiljem, čistkama, masovnim pokoljima. Jedina prava mrlja mu je što je gledao kroz prste lenjinizmu kad je već bilo poznato kakve je gadosti ovaj napravio.
Ostali su bili na bijednim kukavičkim pozicijama, Cesarec kao apologet staljinizma, a Crnjanski u konačnici kao apologet polufašizma.
joe enter
Čuj Andrić đubre?? , on nikad nije svojom politikom i stavovima direktno i indirektno uticao na bilo koga , već je i kao Krleža vešto izbegavao i strpljivo sagledavao kad se kome treba pridružiti jer ni on ni Krleža nisu imali iluzije o liberalnoj demokratiji niti im je ona padala napamet.
Liberalna demoratija je pre 2.sv.rata bila u začetku i njenoj kolevci kao što je Engleska i SAD , ali to su bile kolonijalne sile koje su mogle sebi to priušititi dok svećina drugih evropskih zemalja to nije mogla , i zato su svi tada bili komunjare ili nek vid nacionalista ili pak fašista.
Nema ovde pisaca bez totlaitarnog tereta pa makar se i kajali posle , i zato nije fer da Andrića stavljaš na pijadestal srama dok ostale ne ili dosta manje.
Krleža je uvek ostao u duši revolucionar za razliku od Andrića , i nije zato čudo da je podržavao borbu Makedonaca za Veliku Bugarsku i Albance za Veliku Albaniju jer su svi ti pokreti imali u sebi socijalno-revulicionarni obrazac delovanja i opšteg cilja(terorizam).
Hroboatos
Tu je pitanje pravde. Andrić je lagao gdje je mogao, podupirao je u diplomaciji naciste, a u unutarnjoj politici ugnetavanje Albanaca, Makedonaca, Hrvata. Radovao se ubojstvu Radića, čim su i normalni Srbi bili zgroženi.
Djelovao je protiv hrvatskoga identiteta-ne za neko mutno jugoslavenstvo, nego protiv hrvatstva, čistio je jezik od kroatizama, lupao da su Hrvati štokavci srbi, Gundulića proglašavao za nekog srpskohrvatskog pesnika, a Dubrovnik za srpski, kao i staru Bosnu. Podupirao je politiku koja je Albance proglašavala za majmune s repovima i pripremao teren za masovne pokolje i etnička čišćenja.
Krleža je bio da svi narodi u Jugoslaviji imaju pravo i pravdu, da se ne mijenjaju granice kako komu padne na pamet, da se preuredi zemlja od unitarnog srpskog polufašizma, da se uništi rasna jugoslavenska fašistička ideologije Orjune. Za Makedonce se borio kao lav, Kočo Racin, koji je ubijen od četnika u 2. scj. ratu, a izbačen iz parije jer se nije odrekao Krleže 1940., rako je: Zahvaljujući Krleži-postao sam komunist. Zahvaljujući njemu, postao sam čovjek istekao ponos. Nikad ga se neću odreći!.
I Đilas, kakav je god bio, na koncu memoara je napisao: od svih ljudi koje sam sreo u životu- Krleža je bio najplemenitija, nabolja i najčovječnija osoba.
I tu je razlika između ništarije i pravednika.
On je prilično dosta drugačiji slučaj od Andrića (i tu ne mislim na drugu veroispovest). Svakako vrlo interesantan slučaj za proučavanje, ali meni podosta (pa i književno) slabo poznat.
Što se tiče kralja Nikole, zbog crnogorskog nac. pitanja, svakako. Nije to, prosto, seciranje je li neko Srbin, već sveobuhvatna analiza jedne ličnosti. Biografije koje se ne bave psihološkom komponentom u 21. veku, izuzetno su falične. 
