IVO АНДРИЋ — nacionalnost & припадност

Beograd danas jako bazdi, to se ne može sporiti, ali rekao bih da je to problem iz najnovijih vremena, a ne Andrićevog doba.

Što će reći i da si ti posetio Beograd posle rata.
Prošao sam celu Evropu, u Napulju djubre na sve strane, smrdi ceo grad, u Barseloni nešto manje smrada ali zato će bande da te odžepare u sekundi, Pariz da ne pričam noću se ne ide u parkove. Beograd je ispao sasvim normalan grad.
 
Prošao sam celu Evropu, u Napulju djubre na sve strane, smrdi ceo grad, u Barseloni nešto manje smrada ali zato će bande da te odžepare u sekundi, Pariz da ne pričam noću se ne ide u parkove. Beograd je ispao sasvim normalan grad.

Jeste; svačeg sam se i ja nagledao. Evo npr. šta sam video na ulicama Rima:

1000015223.jpg


Ali istina jeste da (danas) Beograd ima prilično ozbiljan problem sa smradom.
 
Jeste; svačeg sam se i ja nagledao. Evo npr. šta sam video na ulicama Rima:

Pogledajte prilog 1579349

Ali istina jeste da (danas) Beograd ima prilično ozbiljan problem sa smradom.
Kanalizacija je glavni uzrok smrada + smeće iz kontejnera koje se ne nosi na vreme.
Neki delovi grada i nemaju kanalizaciju, kao London iz 15. veka.
Umesto da rade na tome, retardi grade nacionalni stadion.
 
Kanalizacija je glavni uzrok smrada + smeće iz kontejnera koje se ne nosi na vreme.
Neki delovi grada i nemaju kanalizaciju, kao London iz 15. veka.
Umesto da rade na tome, retardi grade nacionalni stadion.

Dobro, to je druga tema.

A i, realno, ne preterano bitna. Suština je da je čovek izjavio 'pa, dobro, Beograd puno smrdi' kao neki odgovor Andrićevim dubokoumnim i proznim mislima.

Da je bar citirao, ne znam, Krležu ili kneza Pavla Karađorđevića.
 
Dobro, to je druga tema.

A i, realno, ne preterano bitna. Suština je da je čovek izjavio 'pa, dobro, Beograd puno smrdi' kao neki odgovor Andrićevim dubokoumnim i proznim mislima.

Da je bar citirao, ne znam, Krležu ili kneza Pavla Karađorđevića.
Taj bi i Cicerona proglasio plitkim samo da se ovaj izjasnio kao Srbin :lol:
 
To je moje mišljenje.

Ja bih samo dodao da je Beograd, njegov izbor, nehigijensko leglo istočnih navika, neki odbojni bliski istok s blebetanjima polupismenih troglodita koji se stalno uvaljuju s vlažnim zadahom u lice, torokajući nebulozne nesuvislosti na klaunsko cirkuski način koji ponižava stanje homo sapiensa i koji stalno, realno- smrdi.

Nešto kao mini Istambul, meni najodvratnije stanište kojeg sam u životu posjetio.
Kako inferiorno. Osećaj nesavladive inferiornosti je osnovni problem vas na hercegbosni.

Pa Štosmajer je u ekstazi govorio kad je video Beograd da je to mesto za koje se na prvi pogled vidi da mora biti veliki centar velikog dela sveta.
 
Čemerni istok balkanskih vukoyebina to ostaje- zauvijek.

Važnije je pitanje što uopće grad, a napose velegrad, može pružiti pojedincu. To ovisi o pojedincu. Andrić je bio ljigavi karijerist, vjerojatno potisnuti homoseksualac (dosta naznaka ima u njegovu dodijavanju Tugomru Alaupoviću gdje se ponaša kao razmažani žeski homo) koji je ocjenjvao staništa na upravo burleskno idiotski način. Npr. Rim mu je -"dosadna varoš". Vratimo li se u njegovo doba, vidimo da onda još trećesvjetskom ruljom nezagađeni zapadni velegradovi jesu imali što pružiti, napose kultiviranim ljudima- no to se odnosi na tzv. povijesne i kulturne znamenitosti. No, i to se dosta brzo iscrpe kod putnika pridošlice i ostaje društvo.

Ljudi se pak razlikuju po potrebama, a kreativni pojedinci po društvenom životu. U moderno doba Isaac Asimov je živio u stanu u NYC i uopće nije izlazio van jer su mu ljudi bili - dosadni. Sve što je imao za procesuranje je dobijao preko antena i elektrokomunikacija. Za ekstroverte je, umjetničkog tipa, možda poželjan boemski život, ka Matošu u Beogradu u dva navrata, no zasitio se burgijanja i glupiranja i to mu je postalo nezanimljivo.

Za druge pak, napose znanstvenike, važni su poticajni ljudi koji iniciraju ideje, pa najveći živi fizičari i matematičri žive u američkim sveučilišnim gradićima, praktički selima, pakiranima s 20-50 genijalaca s kojima mogu izmjenjivati ideje i raditi. To da landraju po nekim Los Angelesima im je blesavi gubitak vremena.

Sam Andrić nije bio boem, Beograd mu je bio odskočna daska za karijeru i veći je dio života proveo u inozemstvu. Nema u Beogradu za njega ništa inspirativno kao pisca, on je tamo stranac samotar koji i nema s kim o čem pričati, taj grad za njega kao inspiracija ne znači ništa. On ga i ne poznaje.

Krleža, s druge strane, bio je za Zagreb lokalna baba tračara. Znao je sve skandale, kuće, uličice i naklapanja i tu je bio kao riba u vodi. Za umjetnika toga tipa lokalni ambijent je važan ako mu daje inspiraciju, bio to srednji europski grad kao Zagreb za Krležu, ili obična seoska zabit za južnjaka Faulknera u Mississippiju. Hollywood mu je bio prazan i dosadan, a New York obična šuplja rupa.

Andićeva histerična reakcija na Zagreb znak je izljeva straha jednog tuberana u početku koji je tražio grčevito veze da ga se pošalje u toplije krajeve da se oporavi. Krleža je pak u Beogradu našao, budući da nije bio boem kao Matoš, provincijalni istok što je izazvalo skandal u poratnom razdoblju kad je u 1950im pisao o obilasku beogradskog groblja.

Bilo kako bilo- to su sve vukoyebine.

S tim da sad Zagreb s 800.000 stanovnika ima proračun od 2.5 milijardi eura, a Beograd s 1.3 milijuna, proračun od 1.4 milijarde eura.

Sve dođe na svoje.
 
Čemerni istok balkanskih vukoyebina to ostaje- zauvijek.

Važnije je pitanje što uopće grad, a napose velegrad, može pružiti pojedincu. To ovisi o pojedincu. Andrić je bio ljigavi karijerist, vjerojatno potisnuti homoseksualac (dosta naznaka ima u njegovu dodijavanju Tugomru Alaupoviću gdje se ponaša kao razmažani žeski homo) koji je ocjenjvao staništa na upravo burleskno idiotski način. Npr. Rim mu je -"dosadna varoš". Vratimo li se u njegovo doba, vidimo da onda još trećesvjetskom ruljom nezagađeni zapadni velegradovi jesu imali što pružiti, napose kultiviranim ljudima- no to se odnosi na tzv. povijesne i kulturne znamenitosti. No, i to se dosta brzo iscrpe kod putnika pridošlice i ostaje društvo.

Ljudi se pak razlikuju po potrebama, a kreativni pojedinci po društvenom životu. U moderno doba Isaac Asimov je živio u stanu u NYC i uopće nije izlazio van jer su mu ljudi bili - dosadni. Sve što je imao za procesuranje je dobijao preko antena i elektrokomunikacija. Za ekstroverte je, umjetničkog tipa, možda poželjan boemski život, ka Matošu u Beogradu u dva navrata, no zasitio se burgijanja i glupiranja i to mu je postalo nezanimljivo.

Za druge pak, napose znanstvenike, važni su poticajni ljudi koji iniciraju ideje, pa najveći živi fizičari i matematičri žive u američkim sveučilišnim gradićima, praktički selima, pakiranima s 20-50 genijalaca s kojima mogu izmjenjivati ideje i raditi. To da landraju po nekim Los Angelesima im je blesavi gubitak vremena.

Sam Andrić nije bio boem, Beograd mu je bio odskočna daska za karijeru i veći je dio života proveo u inozemstvu. Nema u Beogradu za njega ništa inspirativno kao pisca, on je tamo stranac samotar koji i nema s kim o čem pričati, taj grad za njega kao inspiracija ne znači ništa. On ga i ne poznaje.

Krleža, s druge strane, bio je za Zagreb lokalna baba tračara. Znao je sve skandale, kuće, uličice i naklapanja i tu je bio kao riba u vodi. Za umjetnika toga tipa lokalni ambijent je važan ako mu daje inspiraciju, bio to srednji europski grad kao Zagreb za Krležu, ili obična seoska zabit za južnjaka Faulknera u Mississippiju. Hollywood mu je bio prazan i dosadan, a New York obična šuplja rupa.

Andićeva histerična reakcija na Zagreb znak je izljeva straha jednog tuberana u početku koji je tražio grčevito veze da ga se pošalje u toplije krajeve da se oporavi. Krleža je pak u Beogradu našao, budući da nije bio boem kao Matoš, provincijalni istok što je izazvalo skandal u poratnom razdoblju kad je u 1950im pisao o obilasku beogradskog groblja.

Bilo kako bilo- to su sve vukoyebine.

S tim da sad Zagreb s 800.000 stanovnika ima proračun od 2.5 milijardi eura, a Beograd s 1.3 milijuna, proračun od 1.4 milijarde eura.

Sve dođe na svoje.
Строг си био није битно али мислим да не можемо судити о људима са тако мало дистанце.
 
Строг си био није битно али мислим да не можемо судити о људима са тако мало дистанце.
O Andriću možemo jer je glavno poznato:
* dobro za njega da je kidnuo iz Zagreba poglavito zbog zdavlja
* dobro da je mladim i zrelim godinama bio po položajima s toplijom klimom jer je prizdravio
* s Bg nije uspostavio neku emocionalnu vezu osim što mu ije Bg odgovarao kao prostrana kasaba, jer pn je u biti bio ostap bosanski lik iz kasabe
* u Bg i nije imao bliže društvo, nego samo poznanike

O Krleži Zg da se ne govori, on je pjesnik Zagreba (kojeg je istodobno i mrzio i nije mogao bez njega=.
Bg mu je djelovao kao čudni istok, skoro zoološki vrt, slićno Tuđmanu jr. poput laboratorija za promatranje kulture i ljudi koji su bitno strani.
 
O Andriću možemo jer je glavno poznato:
* dobro za njega da je kidnuo iz Zagreba poglavito zbog zdavlja
* dobro da je mladim i zrelim godinama bio po položajima s toplijom klimom jer je prizdravio
* s Bg nije uspostavio neku emocionalnu vezu osim što mu ije Bg odgovarao kao prostrana kasaba, jer pn je u biti bio ostap bosanski lik iz kasabe
* u Bg i nije imao bliže društvo, nego samo poznanike

O Krleži Zg da se ne govori, on je pjesnik Zagreba (kojeg je istodobno i mrzio i nije mogao bez njega=.
Bg mu je djelovao kao čudni istok, skoro zoološki vrt, slićno Tuđmanu jr. poput laboratorija za promatranje kulture i ljudi koji su bitno strani.
Ti i Beograd ste kao Pogorelić i džez. "Ne mogu da shvatim/sviram pa ću se praviti da sam uber." Hrvati su Zapad, Evropa, Austrija, Vatikan, tisućljetna kultura”. A Srbi su Istok, Poluazijati, Vizantinci (u najgorem smislu: otprilike kao Cigani), turska raja, Balkanci, divljaci. Još k tome otpadnici “jednospasavajuće” hrišćanske vere, nevernici, šizmatici. I sad ako se što od vrednosti ili dobra našlo kod te “grčkoistočnjačke bagre”, to je kao kad divljak slučajno naiđe na dragi kamen. On će ga dati trećem čoveku koji ga sretne budzašto, ili će ga odbaciti. Zato je sveta dužnost “tisućljetnog” “kulturnog” naroda da oduzme divljaku to čemu on ne zna vrednosti i ne ume iskoristiti kako valja. Prema tome, oni ga samo udostojavaju i čine milost tome divljaku, a čovečanstvo zadužuju, preuzimanjem tog jezika srpskog, koga onda, dabome s “punim” pravom i “visokom” samosvešću, proglasuju samo – hrvatskim. Otuda ono upravo mahnito megalomanstvo i šovinističko njihovo tvrđenje, javno po novinama, da su Srbi Hrvatima ukrali njihov – hrvatski jezik.
 
Bio si i ostao promašeni slučaj.

Po mojoj mjeri- sve istočno je sr@nje, pa tako i kršćanstvo. Pravi europski duh su zasijali antički Grci, potom Rimljani, i na višoj i nižoj razini bi bio pun pogodak da je sintetizirao visok tip kulture Grčke (Platon, tregedi, Plotin, misterije,..), znanosti, te primitivne keltsko-germanske i slavenske mitove.

I to bi bio preuspješan zapad, bez judejsko-arapskih vukyebina, blesavih ideja kršćanstva i ostalog što je gušilo Europu 1000 godina.

Po duhu ne hajem ni za mediteranski duh, nego bih i po etici bio kultivirani keltsko-teutonski poganin, dok za Romane i Slavene marim koliko za lanjski snijeg. No toga nema na jelovniku.

Pa je stoga zapad superioran ne zato što je zapadnokršćanski, nego zato što je vitalni poganski duh nadvladao kršćansko kmečanje i dao svijetu i muzičku modernu i matematičku notciju, dramu i roman, znanost i avanturu- od Bizanta koji je oslabljen trunuo u kršćanskom misticizmu i okamenjen s ebranio od muslimanskih hordi.

Glede jezika- to nema nikakve veze s tim.

Ugrubo, hrvatski je bogatiji i razvedeniji jezik od srpskog jer ima stoljeća nataložene tradicije, ašto je pre više od pola stoljeća obrazloženo ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/136112

No i to je polu-uspjeh jer se jezici europskih naroda ipak razvijaju u kulturnom surječju koje ih guši, a to je pa makar i preoblikovano kršćanstvo.

Budući da je ono zadana tema, zapad je bolji od istoka što se i brže riješio kršćanske kuge, što je više ostao prožet poganstvom, i što nije pretrpio kaljanje islamskom kolerom
 
Po mojoj mjeri-
Da li znaš da je ispoljavanje kompleksa veličine patognomoničan znak kompleksa inferiornosti? Osobe koje pate od kompleksa inferiornosti mogu razviti kompleks veličine kao odbrambeni mehanizam kako bi nadoknadile osećaj manje vrednosti ili nedostatka samopouzdanja. Ova dinamika je dobro poznata u psihologiji i često se proučava u kontekstu razumevanja ljudskog ponašanja i motivacija.

Sad znaš.
 
Po duhu ne hajem ni za mediteranski duh, nego bih i po etici bio kultivirani keltsko-teutonski poganin, dok za Romane i Slavene marim koliko za lanjski snijeg. No toga nema na jelovniku.

Pa je stoga zapad superioran ne zato što je zapadnokršćanski, nego zato što je vitalni poganski duh nadvladao kršćansko kmečanje i dao svijetu i muzičku modernu i matematičku notciju, dramu i roman, znanost i avanturu- od Bizanta koji je oslabljen trunuo u kršćanskom misticizmu i okamenjen s ebranio od muslimanskih hordi.
Ovo prvo - zato što ste tako vaspitani - provincijalno, sa pogledom uperenim u Beč. Kopija kopije od bele i gemišta do nacionalne opere.

Ovo drugo - gde ti živiš? U 1848? Zapad je totalno idejno, moralno, demografski propao. Handke je dobio Nobelovu nagradu za književnost 2019. Onaj koji misli sve obrnuto od tebe. Eto, zato je i dobio jer neki pametni ljudi vide da je Zapad odavno u ćorsokaku i da mu treba alternativa. Na respiratoru je.
 
Pa je stoga zapad superioran ne zato što je zapadnokršćanski, nego zato što je vitalni poganski duh nadvladao kršćansko kmečanje i dao svijetu i muzičku modernu i matematičku notciju, dramu i roman, znanost i avanturu- od Bizanta koji je oslabljen trunuo u kršćanskom misticizmu i okamenjen s ebranio od muslimanskih hordi.
I, već sam te obavestio, pošto si zabrazdio u jednoumlje, Zapad (Rimska crkva) je pustila da Konstantinopolj padne. To je to licemerje i crno paganstvo Zapada, crno plemstvo, kabala, satanizam, isti jadac. Zapad, personifikovan kroz Rimsku crkvu i crno plemstvo, svesno je pustio da Konstantinopolj padne pod osmansku vlast 1453. godine. Ovo pokazuje duboko ukorenjeno licemerje i moralnu dekadenciju Zapada. Dok je Istočno Rimsko carstvo bilo pod opsadom, zapadne sile su bile zaokupljene svojim interesima, ne prepoznajući važnost zaštite jednog od najvažnijih centara hrišćanstva. Takvu ravnodušnost tumačim kao manifestaciju aktivnosti crnog paganizma i satanizma, vrednosti koje su bile u suprotnosti sa hrišćanskim duhom za koji su se nominalno zalagali. Zapad je, umesto da pomogne, okrenuo leđa Istoku, omogućivši pad Konstantinopolja, čime je pokazao svoju pravu prirodu.

I onda, kad je pao Konstantinopolj, ona pamet i svetao duh istoka odleteo je na mračni Zapad, upalio svetlost i stvorio gotovo (ajde Dante i Petrarka) sve ono što vredi. Pad Konstantinopolja označio je kraj jednog velikog carstva, ali je u isto vreme bio katalizator za intelektualnu renesansu na Zapadu. Grčki učenjaci i njihove knjige migrirali su u Italiju i druge delove Evrope, donoseći sa sobom ogromno bogatstvo znanja iz antičke Grčke i Rima. Ovo prelivanje mudrosti i svetlog duha dovelo je do renesanse, perioda ogromnog kulturnog, naučnog i umetničkog procvata. Iako su Dante i Petrarka postavili temelje humanizma, tek sa dolaskom istočnih učenjaka renesansna kultura je dosegla svoj vrhunac. Ova kulturna difuzija osvetlila je mračni Zapad, stvarajući temelje za moderno zapadno društvo koje danas poznajemo.

Upravo taj paganski materijalizam bez duha ili eventualno neki demonizam oličen u neprestanom licemerju dovodi do toga da Zapad poslednjih 100 godina potpuno nestaje i umire pod sopstvenom teškom - nazovimo to - karmom. Materijalizam bez duha i licemerje koje je definisalo zapadnu kulturu kroz vekove, danas dovodi do njenog postepenog propadanja. U poslednjih 100 godina, Zapad je bio svedok moralnog i duhovnog raspada, što je rezultat nagomilane karme. Ideali prosvetiteljstva i renesanse, koji su doneli veliki napredak, sada su zasenjeni neprekidnim ratovima, ekonomskim krizama i društvenom nepravdom. Uništenjem porodice. Zapad, uprkos svom bogatstvu i moći, suočava se sa unutrašnjom prazninom i gubitkom identiteta. Ovaj pad smatram posledicom dugogodišnjeg materijalizma i nedostatka duhovne dubine, što u konačnici neminovno dovodi do krize i opadanja, čemu smo svi svedoci.
 
Poslednja izmena:
Tipične odlike iskompleksiranih i neukih ljudi: projiciranje vlastitih fantazija na drugu osobu (koja i ne bi trebala uopće figurirati u diskursu), kao i smušeno mentalno vrludanje, puno stereotipa i tabloidnih budalaština bez veze s temom. Kakve veze ima sadašnje društveno stanje bogatoga zapada s Andrićem, njegovim životnim izborima i kulturnim profilom? Kakve sve to veze ima s hrvatskim i srpskim jezikom? I kakve veze ima budala Handke sa svim tim? S obveznim torokanjem o dekadenciji zapada i valjda "zdravlju" raznih Srbija i drugih istočnih balkanskih kultura?

Tema je nacionalno figuriranje Andrića, zašto se opredijelio i zbog kojih razloga za Srbiju (točnije- Beograd, jer za Srbiju nije bio previše zainteresiran i nije ju ni znao osim kao turist), te po čemu se on u tim lutanjima razlikuje od Krleže.

Nemaš pojma, kao ni golema većina uistinu istaknutih srpskih poluinteligenata koja projekcije svojih neuspjeha drobi do u besvijesti ne bi li opravdala svoje individualne i kolektivne promašaje i poraze.
 
Јој Боже Андрић био и пррошао и Андрић је бренд хајде да лупим глупу паралелу као Ђоковић.
Đoković je jači brand. Za njega će se znati kao što se i danas zna za Borga, McEnroa i druge, samo još većeg kalibra.

Andrića većina čak ni literarno informiranog svijeta izvan SFRJ ni ne zna.
 

Jevrejka unijela duh u višegradsku kasabu​

16. novembar/studeni, 2018.

Loti Celermajer.

Loti Celermajer.
Podijelite


Lotika, glavni ženski lik romana Ive Andrića Na Drini ćuprija nije fikcija, nego stvarna ličnost koja je 58 godina živjela u Višegradu. Za nju kažu da je bila prototip poslovne žene. Jedini bosanskohercegovački nobelovac Lotiku je znao lično i družio se s njom.
"Radi se o Loti Celermajer, poljskoj Jevrejki koja je zajedno sa svojom sestrom Deborom i Adelaidom i sa zetom Abrahamom Cilerom 1880. doselila u Višegrad“, kaže profesorica srpskog jezika i književnosti Divna Vasić.
Sam Andrić je isticao da je poznavao neke od svojih književnih junaka, sa nekima se družio ili je za njihove sudbine doznao iz priča sugrađana. Posebno je za njega bio interesantan život Lotike - prve poslovne žene u Višegradu.
“Tako da je on iskoristio lik Loti Celermajer, prve poslovne žene u Višegradu kao prototip za lik svoje junakinje Lotike, koja je i glavni ženski lik u romanu Na Drini ćuprija. Tako je stvorio jedan od najupečatljivijih likova u našoj književnosti, ženskih likova, lik prve poslovne žene koja je po svemu vjesnik jednog novog doba, jedne evropske žene, koja je unijela evropski duh u višegradsku kasabu, odnosno varoš”, kaže Vasićeva.
Nije bilo lako voditi hotel i nositi se sa problemima lokalnih kasabalija. Preduzimljiva i mudra Jevrejka, brzo je shvatila navike i psihologiju ljudi uskog i skučenog vidokruga. Svoj način poslovanja prilagodila je ovdašnjim uslovima samo sa jednim ciljem - kako ostvariti zaradu.
“Zgrada je, sazidana, hotel je sazidan 1891. godine, prvi vlasnik je bila sarajevska tvrtka Franjo Čelina. Zabilježeno je, da je Lotikina porodica hotel od njih kupila 1905. godine i uknjižila i od tada su oni stvarni vlasnici hotela. Karakteristično je i to da je ovo prvi hotel u istočnoj Bosni, da je imao dvije sale. Jedna sala za ekstra - cimer goste, znači razdvojeni su bili gosti. U toj Sali koja je bila za ekstra goste bili su oficiri, inženjeri, uticajni poslovni ljudi tog doba višegradske čaršije, a u drugoj sali okupljali su se obični gosti, manje platežne moći.
Njena poslovna deviza je bila – nema skandala!
Ivo Andrić, opisijući Lotiku kao ženu koja je radila do premorenosti, istakao je da je bila mudra i čovječna, koja ne misli na sebe, nesebična, grabežljiva, lijepa i zavodljiva, praznila je džepove kasabalijskim sevdalijama.
Bila je od onih čuvenih žena koje upravljaju velikim porodicama.
Umor i slom došli su u isto vrijeme kada i društvene promjene. Aneksionom krizom, počinje urušavanje svih pređašnjih vrijednosti, hotel je slabo radio a dugovi se gomilali.
“Naime, već sa aneksionom krizom i tim nekim novim vremenima koja se javljaju pred Prvi svjetski rat, javlja se i nelojalna konkurencija. Otvaraju se drugi restorani, objekti, otvara se prva stidna kuća, kako Andrić kaže, pod topolama, koja je imala muziku uživo, koja je imala igračice i to sve odvlači Lotikine goste. U međuvremenu dolazi i do početka Prvog svjetskog rata, granatiranja ćuprije, oštećenja hotela tako da je ona i u poslovnom i u zdravstvenom smislu doživjela potpuni krah”, navodi Vasićeva.
Poslednja Jevrejka u Višegradu Bukica Romano, za svoga života je pričala kako je Lotikina sestričina Helena, nakon Drugog svjetskog rata od sve imovine iz hotela uspjela sačuvati jedino klavir. Ne znajući šta će s njim, poklonila ga je Domu kulture. Danas ovaj umjetnički eksponat oplemenjuje prostor Turističke organizacije Višegrada.
“Poslije smrti Lotike, ovaj pijanino su naslijedile njene sestričine, koji je kasnije dodijeljen KUD-u Višegrad. I tako se iznenada našao u prostorijma današnjeg Doma kulture, negdje u podrumu zaboravljen u mraku.
Direktor Doma kulture je prilikom sređivanja svojih prostorija, slučajno naišao na njega i vidio da je to, prema pričanju ljudi koji su poznavali život tog perioda između dva svjetska rata, vidjeli da je to taj pianino i tako da je ponovo ugledao svjetlost dana u Domu kulture. Mi iz Turističe organzacije želimo da on bude predmet interesovanja, da se može da pogleda i zbog toga smo ga i postavili u ove prostorije samo sa jednim ciljem, da bude dostupan onim koji su zainteseovani da ga pogledaju”, pojašnjava direktorica TO Višegrada Olivera Todorović.
Po svemu je bila posebna. Na kraju, ova poslovna žena, savremenih shvatanja, ostaje bez nade i utjehe. Na nizbrdici života, ona samo vidi “poslednji luk mosta na slaboj mesečini”.

https://www.slobodnaevropa.org/a/29595969.html
 
Tipične odlike iskompleksiranih i neukih ljudi: projiciranje vlastitih fantazija na drugu osobu (koja i ne bi trebala uopće figurirati u diskursu), kao i smušeno mentalno vrludanje, puno stereotipa i tabloidnih budalaština bez veze s temom. Kakve veze ima sadašnje društveno stanje bogatoga zapada s Andrićem, njegovim životnim izborima i kulturnim profilom? Kakve sve to veze ima s hrvatskim i srpskim jezikom? I kakve veze ima budala Handke sa svim tim? S obveznim torokanjem o dekadenciji zapada i valjda "zdravlju" raznih Srbija i drugih istočnih balkanskih kultura?

Pa ti si počeo sa tim koliko Beograd danas smrdi, a onda se čudiš kakve ima veze ono što si sam otvorio? :lol:
 
Đoković je jači brand. Za njega će se znati kao što se i danas zna za Borga, McEnroa i druge, samo još većeg kalibra.

Andrića većina čak ni literarno informiranog svijeta izvan SFRJ ni ne zna.
Па хајде интелектно си у праву али остаће Андрић бренд за нас да ли оправдано или не не бих улазио јер имам став да поштујем заслуге људи можда су неке "преувеличане" али сад је то небитно.
 
Tipične odlike iskompleksiranih i neukih ljudi: projiciranje vlastitih fantazija na drugu osobu (koja i ne bi trebala uopće figurirati u diskursu), kao i smušeno mentalno vrludanje, puno stereotipa i tabloidnih budalaština bez veze s temom. Kakve veze ima sadašnje društveno stanje bogatoga zapada s Andrićem, njegovim životnim izborima i kulturnim profilom? Kakve sve to veze ima s hrvatskim i srpskim jezikom? I kakve veze ima budala Handke sa svim tim? S obveznim torokanjem o dekadenciji zapada i valjda "zdravlju" raznih Srbija i drugih istočnih balkanskih kultura?

Tema je nacionalno figuriranje Andrića, zašto se opredijelio i zbog kojih razloga za Srbiju (točnije- Beograd, jer za Srbiju nije bio previše zainteresiran i nije ju ni znao osim kao turist), te po čemu se on u tim lutanjima razlikuje od Krleže.

Nemaš pojma, kao ni golema većina uistinu istaknutih srpskih poluinteligenata koja projekcije svojih neuspjeha drobi do u besvijesti ne bi li opravdala svoje individualne i kolektivne promašaje i poraze.
Pa ti si počeo da pišeš o svojoj fascinaciji paganskim Zapadom:
o mojoj mjeri- sve istočno je sr@nje, pa tako i kršćanstvo. Pravi europski duh su zasijali antički Grci, potom Rimljani, i na višoj i nižoj razini bi bio pun pogodak da je sintetizirao visok tip kulture Grčke (Platon, tregedi, Plotin, misterije,..), znanosti, te primitivne keltsko-germanske i slavenske mitove.

I to bi bio preuspješan zapad, bez judejsko-arapskih vukyebina, blesavih ideja kršćanstva i ostalog što je gušilo Europu 1000 godina.

Po duhu ne hajem ni za mediteranski duh, nego bih i po etici bio kultivirani keltsko-teutonski poganin, dok za Romane i Slavene marim koliko za lanjski snijeg. No toga nema na jelovniku.

Pa je stoga zapad superioran ne zato što je zapadnokršćanski, nego zato što je vitalni poganski duh nadvladao kršćansko kmečanje i dao svijetu i muzičku modernu i matematičku notciju, dramu i roman, znanost i avanturu- od Bizanta koji je oslabljen trunuo u kršćanskom misticizmu i okamenjen s ebranio od muslimanskih hordi.

I Handke i Andrić su nobelovci i obojica su za tebe - što idioti, što moralni bogalji.

Mnogo ima veze, ali, za vas, narcisoidne malnipulatore tema je uvek i samo ono što vama konvenira.
 

Back
Top