Istorija i hrana


Vrlo interesantno... :think: Ja sam isto mislio da je razlog zbog kojeg to imamo u avramovskim svetim spisima medicinske prirode. To sam i ranije pisao na forumu kada smo diskutovali o poreklu svinjskog tabua, ali nisam razmišljao o tome u kontekstu anahronizama.

Sažetak rada pomenutog u snimku, arheologa Ričarda Redinga iz mičigenskog univerziteta: The Pig and the Chicken in the Middle East: Modeling Human Subsistence Behavior in the Archaeological Record Using Historical and Animal Husbandry Data

The role of the pig in the subsistence system of the Middle East has a long and, in some cases, poorly understood history. It is a common domesticated animal in earlier archaeological sites throughout the Middle East. Sometime in the first millennium, BC pig use declined, and subsequently it became prohibited in large areas of the Middle East. The pig is an excellent source of protein, but because of low mobility and high water needs, it is difficult to move long distances. While common in sites, the pig is rarely mentioned in texts. In contrast, the use of cattle, sheep, and goats is extensively documented. In the human subsistence system of the arid and semiarid areas of the Middle East, the pig was a household-based protein resource that was not of interest to the central authority. Sometime in the late second or first millennium BC, the chicken was introduced into the Middle East. The chicken is an even more ideal household-based protein resource and, like the pig, is rarely mentioned in texts. In arid and semiarid areas of the Middle East, the pig and the chicken compete for food and labor in the human subsistence system. I hypothesize that in arid and semiarid areas of the Middle East, the chicken largely replaced the pig because the chicken is a more efficient source of protein, it produces a secondary product, the egg, and it is a smaller package; hence, a family can consume one in a day or two. This made the pig redundant and available for use in other human systems. The pig, however, never disappeared from the diet of humans in the Middle East.

Ipak bih rekao da ono da je to bilo sastavni deo stvaranja etničkog identiteta na Bliskom istoku (prvo kod Jevreja samih, pa onda i drugih) deluje kao najuverljivija teorija. :think:

Postoji jedan rad iz 2014 "Pig taboo in ancient Near East" gde se raspravlja o korenima zabrane konzumacije svinja u različitim društvima Bliskog istoka, kod Hetita, Egipćana i Mesopotamaca. Autor navodi da je ta zabrana jedino kod drevnih Izraelaca bila dosledno sprovedena tako da se slažem da je ona kod njih verovatno imala religiozan karakter, dok je kod drugih naroda bila uslovljena različitim drušvenim i socijalnim promenama.

The cardinal study on the topic of pig eating in the Ancient Near East, is the work of Billie Jean Collins (2006). She focused basically on the issue as it relates to the Hittite cuneiform texts but did also probe sideways to other nations and the Bible, albeit minor comments. This study wishes to stand on the shoulders of Collins, adjusting some statements, adding other aspects from Archaeological sites and Gerhard Hasel’s explanation of Clean and Unclean in Leviticus 11. What was found in this presentation, is that chronology as backbone in the Scriptures, if taken seriously, could explain the presence or absence of pig eating practices also among the Hittites and Egyptians (the New Kingdom). This research has investigated Collins’ contribution of Hittites and Pig Consumption, Pigs in Hittite archaeology, Pigs in Egypt, Pigs in Mesopotamia, Pigs in Zoo-archaeology at Hesban in Transjordan, Pigs at Sites in Canaan, Pigs as Offerings in Hittite Rituals, Pig Taboo Rules in the Ancient Near East, Pigs as Medical Use in Mesopotamia, Pig Taboo in the Old Testament by Ackerman (1992) and Collins (2006), Pig Taboo among Later Greeks, Pig Taboo in the Old Testament by Gerhard Hasel (1991, 1994). Whereas the other Nations around Israel display an S-curve or down-trend and up-trend in the appearance and disappearance of evidence for the taboo against pig-eating, among the Israelites it was a straight line unchanged. For that matter, the sojourn in Egypt, the Exodus from Egypt, the presence in Assyria, the presence in Babylonia or Egypt later during the exiles and Persian periods, should be taken into consideration for observations from cuneiform texts, from papyri or pyramid texts or from the travel descriptions of Herodotus. The biblical reality of Israelites living in these domains under consideration and the evidence or absence of taboos against pig-eating from the same areas and times, necessitate re-evaluations of the data.

http://www.ijhssnet.com/journals/Vol_4_No_13_November_2014/15.pdf
 
tenor.gif


Malo o premeni u ishrani u istočnom Mediteranu na prelazu iz brončanog u gvozdeno doba

Changes in manly aesthetics and in cooking and eating fashions occurred in the Mediterranean Bronze age/Iron Age transition. These changes are rooted in the ideology of the Patrimonial Kingdom, typical of the Near East Ethnic States and in the Symbol of the King as People’s Shepherd.

All these peoples, called by Liverani (2002), «Ethnic States», were filling the vacuum left by the Bronze Age State collapse, and it is very likely that it was through them that the custom of sharing food roasted on spits among warriors or demigods was transmitted to the Eastern Mediterranean during the Dark Ages. Roasting is a more economic way of cooking than boiling or stewing in areas such as the steppe or the desert were water is a scarce good. This scarcity could have been even more drastically experienced at the end of the Second Millennium B.C., when there are proofs, including textual and archaeometrical data, of severe drought in the area. The aridity was caused by the «Rapid Climatic Change» (RCC) (Newman & Parpola, 1987:162-163 and 173; Levy, 2009:150-151; Weninger, B. et al, 2009:44; Kanieswski et alii, 2010), that began around the late 13th century B.C. or the early 12th century B.C. It is possible that among the desert tribes, meat was roasted on wooden spits and that only when adopted by others with a new symbolism, the spits began to be cast in metal. Quite remarkably, the Yoqne’am spit mentioned by Artzy (2006:64-65) comes from a key site on the incense route connecting the desert areas with the Mediterranean region (Artzy, 1994 and 2007).

https://core.ac.uk/download/pdf/39032613.pdf
 
Postoji jedan rad iz 2014 "Pig taboo in ancient Near East" gde se raspravlja o korenima zabrane konzumacije svinja u različitim društvima Bliskog istoka, kod Hetita, Egipćana i Mesopotamaca.
Пре пар година, читала сам на енглеском исцрпну студију о обичају свињокоља, у позну јесен, код становника Хетитског царства..То им је био скоро празник, фестивалски карактер је владао.
 
Пре пар година, читала сам на енглеском исцрпну студију о обичају свињокоља, у позну јесен, код становника Хетитског царства..То им је био скоро празник, фестивалски карактер је владао.

Ovo?

Pigs at the Gate: Hittite Pig Sacrifice in Its Eastern Mediterranean Context
https://emory.academia.edu/BillieJeanCollins?swp=tc-au-183486
https://www.academia.edu/183486/Pig...acrifice_in_Its_Eastern_Mediterranean_Context
 
Uspeh rimske države leži u rimskom osvajanjima. Uspeh rimskih osvajanja leži u rimskoj vojsci. Uspeh rimske vojske leži rimskoj kuhinji. A rimska kuhinja je neprepoznatljiva bez jednog od njenih najpopularnijih začina-garuma, kog su rimski legionari trošili u enormnim količinama. A kako napraviti garum? Evo recepta:

 
Tekst Aleksandra Ćirića, novinara Vremena:

U istoriji hrišćanstva, postupak rimskog vojnika koji je umirućem Isusu na krstu ponudio da sirćetom utoli žeđ uobičajeno se smatra za njegovo poslednje iskušenje i još jedan nedvosmislen dokaz rimskog sadizma. Greška se, kako to već biva, možda krije u prevodu. Jer ono što je prevedeno kao ocat, sirće, bila je u stvari poska (posca), vrsta pića koje je bilo obavezni deo redovnog sledovanja rimskih legionara. Gest rimskog stražara kod raspeća tako se može tumačiti kao izraz sažaljenja ili milosrđa, a ne kao još jedan oblik mučenja. Kiselo vino bilo je standardno piće rimske vojske i rimske sirotinje: potonja sebi nije mogla priuštiti nešto bolje i skuplje, a vojnici su pili ono što besplatno dobijaju. Po drugim tumačenjima, poska je mešavina kiselog vina ili vinskog sirćeta sa vodom i začinskim biljem. Bar deo popularnosti duguje tome što je nastala kao medicinski napitak koji je sticajem okolnosti postao svakodnevno piće rimske vojske i nižih klasa negde u drugom stoleću stare ere, da u legionarskom sledovanju ostane kroz celu rimsku i najveći deo vizantijske istorije.
...
Uprkos drugorazrednim sirovinama za proizvodnju, od lošeg ili vina koje je počelo da se kiseli, poska je imala prehrambene vrednosti ne samo kao izvor tečnosti i nešto malo kalorija, već i zbog antiskorbutnog delovanja jer je sadržala vitamin C. Njena kiselost ubijala je škodljive bakterije i pomagala ako se morala piti loša voda. To objašnjava svakodnevnu upotrebu poske još u rimskoj republikanskoj vojsci, kada se pijenje samo kvalitetnog vina smatralo disciplinskim prekršajem, što su pojedine vojskovođe nastojale da spreče potpunom zabranom ili ograničavanjem snabdevanja vinom. Uobičajeno sledovanje legionara poska postaje od prvog stoleća nove ere, da bi se jednim carskim ukazom dva veka kasnije odredilo da niži pripadnici vojske posku i vino piju svakodnevno, ali naizmenično. Neki ugledni Rimljani su je takođe pili da izraze solidarnost sa svojim vojnicima: Katon Stariji je, kažu, upamćen i zato što je voleo posku.

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1111973
 
Postoji jedan rad iz 2014 "Pig taboo in ancient Near East" gde se raspravlja o korenima zabrane konzumacije svinja u različitim društvima Bliskog istoka, kod Hetita, Egipćana i Mesopotamaca. Autor navodi da je ta zabrana jedino kod drevnih Izraelaca bila dosledno sprovedena tako da se slažem da je ona kod njih verovatno imala religiozan karakter, dok je kod drugih naroda bila uslovljena različitim drušvenim i socijalnim promenama.



http://www.ijhssnet.com/journals/Vol_4_No_13_November_2014/15.pdf

 
S obzirom na današnje naslove na forumima i novinama mislim da se bezrazložno podigla prašina zbog kuhinje naših dalekoistočnih prijatelja. Uostalom, treba poštovati prehrambene navike drugih naroda koje imaju svoju dugu istoriju:

According to Humane Society International,[3] Agence France-Presse,[4] and the BBC,[5] cat meat is not widely eaten in China. But in Guangdong and Guangxi provinces in south-eastern China, some—especially older—people consider cat flesh a good warming food during winter months.[6] The Associated Press reported in 2008 that people in southern China's Guangdong province (population just over 113 million) ate 10,000 cats per day.[7

https://en.wikipedia.org/wiki/Cat_meat

A i namnožilo se ovih kučića i mačića po kraju
 
Ja mislim da je konzumacija Svinja kod naroda bliskog istoka prvobitno bila zabranjena zato shto je Svinja bila totemska zivotinja Boga Tamuza a on je bio shiroko poshtovan shirom bliskog istoka..a i pada mi i druga ideja na pamet..ako se najedesh svinjetine na 40-50 stepeni shto je normalna letnja temperatura na bliskom istoku i usput napijesh vina mozhesh imati prilicne zdravstvene probleme..tako da su prvi sveshtenici plemena kao mudri ljudi i prvobitni lekari to tokom generacija primetili i postavili Tabu-zabranu kroz religiju da bi to narod bolje postovao...
 
Istorija hrane je zanimljiva, posebno kada se posmatra u današnjem kontekstu. Bilo je vremena kada vegetarijanac nije bio primećen: Do nedavno su samo bogati redovno jeli meso, svi su se plašili praznih tanjira. Sama industrijalizacija je ukinula glad.

Konzervirana hrana je, na primer, bila senzacija: poništila je vreme, prevazišla je zakone prirodnog propadanja. U početku su se zanimale samo države kojima su bile potrebne neuništive namirnice za vojsku, posadu brodova ili ekspedicije. Kasnije je osvojio kuhinje boljih hotela i restorana, a na kraju i domaćinstva; prvo buržoaski, pa proleterski. Konzervacija sama po sebi nije bila nova. Čak iu predindustrijskim vremenima, voćni sokovi su se zgušnjavali, pečurke sušile, voće sušilo.

Budimo realni, ranije su (i u bivšoj Jugoslaviji, a bogami i danas u Srbiji) svakodnevna znanja i verske zapovesti određivale učenje o pravilnoj ishrani. Danas mladi ljudi imaju pristup internetu i imaju drugu svest o tome, pa dolazi do "sukoba" sa starijim generacijama.

Sam termin "napredak" u današnjici nema mnogo smisla, ali industrijalizacija hrane jeste bio napredak. U 19. veku je započela revolucija, odnosno "radikalna revolucionizacija" čitavog prehrambenog sektora. Od 16. veka pa nadalje, evropsko stanovništvo je brzo raslo, ali poljoprivredna proizvodnja nije. U ranom modernom periodu, većina ljudi nije imala ništa drugo na stolu osim kaše i pirea. Evropa je živela na žitu, nevoljno vegetarijanstvo je bilo norma. U kasnom srednjem veku odnos proizvodnje hrane i demografije bio je povoljniji, potrošnja mesa je bila znatno veća, i to ne samo kod imućnih.

Za ovu revoluciju, međutim, bilo je potrebno više od hemije i industrije. Pored toga, došlo je do kretanja robe i informacija. "Kolonijalna dobra" kao što su šećer od trske, kakao ili kafa, postoje već duže vreme. U 19. veku, međutim, železnica, prekookeanski brodovi i telegraf učinili su razmenu resursa lakšom i jeftinijom. Žito je postalo najvažnija svetska roba. Usledila je revolucija na njivama: još pre traktora seljaci su nabavljali mašine za kosidbu, vršidbu i sečenje stočne hrane. Dodati su novi resursi kako bi tlo postalo plodnije; koštano brašno iz Evrope ili guano iz Južne Amerike (za ovo su se vodili ratovi), mešavina fosfata koja nastaje kada morske ptice ostave balegu na krečnjaku.

Ako pogledamo današnje društvene promene, posebno na Zapadu, eliminisan je najveći rizik, bar u industrijskom delu sveta, glad. Istovremeno, to je stvorilo nove rizike. Ili drugim rečima, tamo gde modernost napreduje, prirodni rizici dolaze na mesto veštačkih, odnosno naučno-tehničkih. A u velikim društvenim sukobima više se ne radi o raspodeli bogatstva i resursa, već o ovim novim rizicima, tj. klimatskim promenama i globalnoj pravdi.
 
Poslednja izmena:
Preporučujem novu domaću seriju Obrazovnog programa RTS-a ArheoKuhinja. Prva epizoda, emitovana pre par dana, bavila se ishranom Rimljana na našim prostorima, a u sledećim epizodama bi se bavili i ishranom starih Vinčanaca kao i ishranom na dvoru srpskog kneza Velimira.

"ArheoKuhinja" - novi TV serijal Obrazovno naučnog programa RTS-a​

Koje su biljke ljudi u neolitu koristili kao zamenu za biber? Od čega su sve pravili hleb, čime su se dohranjivale bebe u praistoriji, koja jela iz ere neolita možemo pripremati i danas? Odgovore na ove i druge zanimljive teme, nudi novi serijal Obrazovno-naučnog programa "ArheoKuhinja". Od 18. marta, petkom na RTS2 možete pratiti svojevrsno putovanje u prošlost- tragom mirisa, koji su se širili sa trpeza naših predaka u periodu od kamenog doba, pa sve do srednjeg veka.
Na zabavan i dinamičan način, u dokumentarno-igranoj formi serijala "ArheoKuhinja" otkrićemo uz kakav doručak su rasli vinčanski mališani, kakva je bila svadbena trpeza u Rimsko doba, priče iz kuhinje srpskog kneza Velimira, šta su jeli rimski vojnici... Uz tajne drevnih recepata, upoznaćete i brojne trenutke svakodnevnog života ljudi u prošlosti.

"Želela sam da približim tu nedovoljno poznatu čaroliju svakodnevnog života prošlosti, da oživim alhemiju kuhinja naših predaka, u vreme kada se živelo mnogo više u skladu sa prirodom i kada su se njene blagodeti obilato koristile."
https://www.rts.rs/page/rts/sr/rtsp...serijal-obrazovno-naucnog-programa-rts-a.html

 

Back
Top