Konstantna revizija istorije:
ŽANA CONEVA
08.09.2017.
Nakon što je prije par godina snimljena serija o “spašenim” bugarskim Židovima za vrijeme Drugog svjetskog rata, sada je najavljen i film koji će bugarskog kolaboracionističkog cara Borisa III predstaviti kao hrabrog državnika koji se suprotstavio nacistima. Ove produkcije samo su dio sve agresivnijih pokušaja da se bugarski povijesni fašizam predstavi kao “zlatno doba” kojem se nakon “komunističke traume” treba vratiti.
Uporni pokušaji da se rehabilitira bugarski režim prije 1944. manifestiraju se u brojnim komemorativnim događajima, izgradnji spomenika i pisanju povijesnih udžbenika. Postoji i nekoliko zakonskih “rješenja” za navodnu nostalgiju za socijalizmom, poput prijedloga da se kriminaliziraju “komunistički simboli”, što se podjednako odnosi na majice s likom Che Guevare i stambene blokove, o čemu smo već
pisali. Ovaj proces radi provedbe temeljite čistke ostataka komunizma ne preza ni od rehabilitacije predratnih fašista. Pjesnik Milčo Spasov još je 1990. godine u opozicijskim novinama
Demokracija odredio smjer svojim poznatim člankom naslovljenim: “Je li u Bugarskoj bilo fašizma?” U njemu autor daje definiciju fašizma kao jednostranačke diktature koju vodi “politički teoretičar”. A car Boris III, podsjeća Milčov, nikad nije napisao neko teorijsko djelo (poput npr.
Mein Kampfa).
Za njega državni udar 1934. koji je doveo do raspuštanja parlamenta nema ništa zajedničko s fašizmom, jer opozicija navodno nije sasvim ugušena, kao ni sloboda štampe. Što je točno bio bugarski režim do 1944. autor ne daje odgovor, osim da je bio “nešto drugo”. To drugo trebalo bi biti benevolentna ustavna monarhija koja čuva svačija prava. No takvu je sliku moguće vidjeti samo ako se ignorira činjenica da je taj režim svoju konsolidaciju dugovao represiji i uništenju komunističke partije te zabrani djelovanja sindikata i stranaka. Slično stvari stoje s antisemitizmom, koji za Spasova u Bugarskoj praktički nije postojao. Pritom se ponavlja priča o tome da je spašeno oko pedeset tisuća bugarskih Židova i ignorira da ih je barem jedanaest tisuća u sklopu bugarskog doprinosa Holokaustu poslano u nacističke kampove za istrebljenje iz okupiranih teritorija Grčke i Makedonije.
1
Poanta ove neobične reinterpretacije fašizma je tvrdnja da se Bugarska komunistička partija nije mogla boriti protiv fašizma, pa je njezino preuzimanje vlasti nelegitimno. Lažno predstavljanje perioda prije 1944. kao nekog vremena cvjetajuće demokracije dio je priče o “povratku Europi” od koje su nas komunisti navodno odvojili. U toj priči car često igra ulogu “modela demokratskog vodstva”, kako su Borisa III redovito nazivali u spomenutim novinama. Riječ je o istom caru koji je 1935. potvrdio zabranu političke opozicije i uveo sustav koji se u historiografiji naziva “osobnom vladavinom”. U novinama koje se nazivaju
Demokracija, nedostatak legitimiteta u narodu ne predstavlja nikakav problem. Za bugarsku liberalnu desnicu popularnost ionako može samo potaknuti optužbe za omraženi “populizam”.
Period restauracije
Antikomunizam se pokazuje kao neka vrsta političke magije, koja autoritarne monarhe pretvara u demokratske vođe, a međuratni fašizam u period liberalne demokracije, spaja nespojive političke režime i filozofije te naposljetku prikazuje aktualni sistem kao vječni i neosporni smjer politike koji je kratkotrajno i nasilno prekinula anomalija komunizma. Bugarska je znači prije 1944. bila “europska demokracija”, ali je zbog komunizma privremeno izmještena iz svog prirodnog geopolitičkog okružja kojemu se sada treba “vratiti”. Kroz ideju “povratka” prikriva se izvorni nedostatak. U tom smislu, historijski revizionizam nije maštovito bulažnjenje nekolicine ekscentričnih antikomunističkih intelektualaca, već ideološka potreba novog režima. Ideja stvarnog “povratka” bugarskom režimu iz perioda prije 1944. teško da bi zvučala privlačno. Stoga povijest logično treba ponovo napisati.
To ponovno pisanje povijesti odvija se doslovno. Jedna nevladina udruga, čiji je cilj “promovirati suočavanje s komunističkom prošlošću Bugarske koristeći metode povijesnog dijaloga i građanskog obrazovanja”, nedavno je objavila seriju video predavanja i udžbenika o bugarskom komunizmu, koje je
financirala jedna američka zaklada u Bugarskoj. Nemoguće je u jednom članku pobrojati brojne promašene interpretacije o životu za vrijeme socijalizma, pa čak i otvorene laži, poput one da su komunisti ubili cara Borisa III nakon 1944., iako je on još godinu ranije umro od srčanog udara. Ima, međutim,
dijelova koji su vrlo ilustrativni: “Fraza ‘poraz buržoaske klase’ uz koju se veže period socijalizma znači uništenje povijesno utemeljene hijerarhije u društvu, odnosno položaja i odnosa između društvenih grupa koje se prirodno stvaraju protokom vremena i razvojem bugarskog društva. Komunistički režim razbija prethodno društveno jedinstvo i odnose.” U ovoj slici nenasilnog i harmoničnog predsocijalističkog društva nema naravno mjesta za Holokaust i užase okupacije susjednih teritorija, kao ni brutalnu represiju, mučenje i nestanke domaće opozicije, koji se skrivaju iza ovdje spomenutih “društvenih odnosa”.
No artikuliranje liberalizma kao ideologije “restauracije” i zamišljanje nekakve dugotrajne liberalne tradicije koju je tobože prekinuo komunizam izaziva brojne neugodne situacije. Jedan od nedavnih primjera je rušenje spomenika posvećenog 1300. godišnjici osnutka Bugarske. Radi se o socijalističkoj modernističkoj skulpturi u centru Sofije. Pozivajući se na njegovu navodnu nepopravljivost, gradska uprava je ignorirala
prosvjede i demolirala spomenik. Javna je tajna da je glavni motiv za njegovo rušenje bilo skoro preuzimanje predsjedavanja Europskom unijom, za koje se ceremonija treba održati nedaleko od nekadašnje lokacije skulpture. Na inicijativu grupe javnih ličnosti i intelektualaca s desnice, grad će na mjestu ove skulpture podići repliku neoklasicističkog spomenika iz 1934. posvećenog bugarskim vojnicima poginulim u Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu koji je srušen u američkom bombardiranju Sofije 1940-ih.
Odustajanje od “demokratskih promjena”
Jedini preostali element tog starog spomenika iz 1934. je figura lava čija je šapa oslonjena na štit na kojem je prikazana karta Velike Bugarske. Gradska uprava sada tog lava planira vratiti na istaknuto mjesto na kojem će ga lakše moći uočiti uzvanici iz Europe. Postoji, međutim, mali problem. Na spomenutoj karti su prikazane tzv. “prirodne granice Bugarske”, koje uključuju velike dijelove susjednih zemalja. Lav koji pretendira na teritorije Makedonije, Grčke, Rumunjske i Srbije baš se i ne uklapa u službenu europsku ideologiju koja tobože zagovara mir među članicama, odbija iredentizam, teritorijalne promjene i ekspanzivni nacionalizam. No to nije umanjilo entuzijazam bugarske desnice koja spomenikom iz 1934. želi obilježiti svoje predsjedavanje najprestižnijim klubom razvijenih zemalja svijeta.
Ovo nije prvi pokušaj da se spomenicima rehabilitiraju međuratne političke i vojne figure koje su bile bliske nacističkoj Njemačkoj. Kao što je već
pisala američka antropologinja Kristen Ghodsee, spomenik žrtvama komunizma podignut 1999. godine je već rehabilitirao znatan broj članova bugarske vlade i generala koji su ili izravno odgovorni za istrebljenje makedonskih i grčkih Židova u nacističkim logorima (poput ministra unutarnjih poslova Petra Gabrovskog) ili su bili otvoreni simpatizeri nacizma (poput generala Hriste Lukova). Narativ iza “spomenika žrtvama komunizma” dio je sustavnog nastojanja Europske unije da nametne jedno ispravno sjećanje na komunizam, osobito dokumentima kao što je tzv. Praška deklaracija iz 2008. godine. Kako upozorava Ghodsee, intenziviranje ovih pokušaja poklapa se s izbijanjem financijske krize.
No uz globalni strah od moguće nove socijalne pobune, važan faktor zahuktavanja kampanje je i debakl domaće “izvorne” antikomunističke opozicije. Pad svoje popularnosti stara desnica pripisuje problemima s bugarskim mentalitetom koji je zaražen iracionalnim ideologijama poput “populizma” i “nostalgije za komunizmom”. Čak se i aktualni desničarski premijer Bojko Borisov u tom smislu često proziva kao “komunist”. Samozvana autentična desnica, koja samu sebe smatra zaslužnom za promjenu režima 1990., sada se upušta u histerične denuncijacije populizma. Ona žali za propuštenim prilikama da se nasilnim odstranjivanjem riješi komunizma jednom za svagda. Bauk komunizma dakle još uvijek opsjeda bugarsku desnicu. No ako se ta desnica kasnih 1980-ih formalno borila za “demokratske promjene”, danas se čini kako je u ime svoje borbe protiv prošlog sistema potpuno spremna odustati od svake demokracije, kao i povijesne istine.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović
https://www.bilten.org/?p=19917
