Voleo bih da malo poradimo na temi ulaska nasih snaga na teritoriju Albanije tokom Nato agresije 1999.
Ovde je jedan odeljak povodom pronalazenja posmrtnih ostatka nasih vojnika koji su se do tada vodili kao nestali.
"Telo S197/99 pronađeno je 1999. godine u reonu karaule Košare/ Koshare. Ekshumacija je izvršena 10. oktobra 2003. godine na groblju Lešće, a obdukcija na VMA.295 Telo je identifikovano DNK metodom i utvrđeno je da je u pitanju Dejan (Slavoljub) Mitić, nestao 16. aprila 1999. godine kod karaule Košare, kota Maja glava, uz granicu sa Albanijom zapadno od Đakovice.
Pripadnici VJ na redovnom odsluženju vojnog roka, Dejan Mitić, Zlatko Acić (20) iz Smedereva, Dejan Kostić (20) iz sela Klenka, opština Šabac i Saša Ivaković (20) iz Valjeva, su prilikom borbi sa OVK ušli sa svojom jedinicom oko 15 kilometara na teritoriju Albanije i tom prilikom neki od vojnika su ranjeni. Kako je FHP-u ispričao otac jednog od vojnika, M.I., njihova jedinica nije mogla da ih povede sa sobom prilikom povlačenja i oni su ostavljeni.296 Otac Dejana Mitića S.M dao je izjavu FHP-u u kojoj je naveo:
Moj sin Dejan, vodnik u 125 Prištinskom korpusu, motorizovana brigada, poslat je iz kasarne Kosovska Mitrovica sa jedinicom na karaulu Košare. Poslednji put se javio kući preko telefona 5. aprila 1999. godine. Ja sam u to vreme bio vojni rezervista u Podujevu. Kada sam došao kući na dva dana, 6. maja 1999. godine, moj prijatelj pukovnik Piljić došao je kod mene kući i rekao mi je da se Dejan kod vojske vodi kao nestao od 16. aprila 1999. godine. Ja sam se isto veče vratio u Podujevo i otišao kod komandanta Prištinskog korpusa, general-majora Lazarevića. On je tada poslao kurira da donese izjave vojnika koji su bili sa Dejanom. U tim izjavama je pisalo da je Dejan 16. aprila prilikom borbi VJ sa pripadnicima OVK, na poziciji Maja Glava, u reonu karaule Košare, ranjen u butnu kost. Sa njim su bila još tri vojnika – Acić Zlatko koji je isto bio ranjen, vojnik Bošnjaković i Zorkić. Još jedan vojnik je tada poginuo nedaleko od njih - Kostić Dejan, on je ostao na bojnom polju. Vojnici Bošnjaković i Zorkić su na ćebadima uspeli da izvuku Dejana, dok je Acić Zlatko sam puzao, 500 m na teritoriju iza graničnog kamena, u Srbiju. Tada su zamaskirali Dejana, koji je od njih, pošto im je bio pretpostavljeni, izričito zahtevao da njega i Acić Zlatka ostave, a oni da idu i beže. Odatle su oni, ne znajući gde idu, izbili na karaulu Morina, oko 30 km odatle. O Acić Zlatku se i dalje ništa ne zna. Pukovnik Sredojević mi je rekao da je Dejan pronađen na 500 m od granice. U oktobru 1999. godine pozvali su me iz komande Niš da idem na prepoznavanje na VMA, institut za vojnu medicinu i patologiju. Tada je bila i porodica Kostić Dejana, i Acić Zlatka i Mijatović Zorana. Pukovnik Zoran Stanković je bio prisutan. Prvo su pokazali fotografije, onda smo sišli u patologiju na prepoznavanje tela. Ja sam tada rekao da je Dejan imao dugačke čarape. Skinuli su mu čizme da pogledaju. Telo je bilo samo od kukova nadole, bez gornjeg dela i bez glave. Iz džepa su izvadili Diklofenak, isečenu tablu za koju znam da je Dejan kupio u apoteci pre nego što je otišao i poneo sa sobom. Kada smo izašli odatle počeo je razgovor sa Stankovićem. Pitali smo gde je nađeno tih pet tela. Stanković je rekao sa naše strane, dok je pukovnik Sekulić tvrdio da je Dejanovo telo ostalo na teritoriji Albanije. Tada je Stanković prekinuo svaki dalji razgovor i rekao da idemo na DNK analizu. U oktobru 2003. su nas zvali i rekli da je putem DNK analize ustanovljeno da je u pitanju Dejan, i da je sahranjen na Lešću. Na ekshumaciju smo otišli 10. oktobra 2003. godine. Dan kasnije smo ga sahranili.''