Radonjićko jezero se nalazi severno od Đakovice, ali jezero kao jezero ne predstavlja ništa specijalno, osim izletište za građane ili veštačko akumulaciono jezero. Ono što je postala lokacija jezera tokom sukoba 1998-99 je bitno za nas sa aspekta ratnih zločina. U blizini jezera nalazio se štab ovk kojim je koordinirao Haradinaj, štab je bio, koliko znam u Glođanu, par puta su menjali lokaciju, što je i razumljivo, ali su se uglavnom nalazili u okolini ovog jezera i okolnim selima. Teren oko jezera je često šumovit, tako da im je (ovk) bio pogodan za neprimetno kretanje, praćenje aktivnosti VSCG i PJP i brzo prebacivanje sa jedne tačke na drugu. Brojne zločine koje su počinili na tom terenu , hteli su sakriti i osloboditi se dokaza bacanjem leševa u Radonjićko jezero. Koliko je to bio glup i ishitren potez, znači neplaniran, pokazuje činjenica da su se okolna mesta, naseljena uglavnom šiptarima, snadbevala vodom iz jezera. Osim što su ubijali svoje sunarodnike i bacali ih u jezero, Haradinaj i njegova banda, su i zagađivali jezero leševima na neki način i trujući taj narod.
Elem, naš zadatak (ATJVP) bio je da istražimo, pronađemo i uništimo terorističke grupe, koje su tokom agresije 1999. organizovane u trojke, pokušavale da uđu u pozadinu jedinica VSCG i da na taj način probaju da nanesu gubitke našoj vojsci i policiji miniranjem puteva, komunikacija, kao i pojedinim izolovanim akcijama protiv naših snaga. U par navrata im je na žalost i uspelo.
Akcije, u kojima sam ja učestvovao (Šišman, Babaj Boks, Gornji Ratiš, Donji Ratiš...) bile su uspešne (bez gubitaka, munjevite i precizne), u kojima smo uspeli da opkolimo i zarobimo desetak terorista u punoj opremi i naoružanju. Jedan od zadnjih zadataka, je bio i zauzimanje položaja oko Radonjićkog jezera, što je strateški bilo važno ali i medijski, pošto se računalo da je u jezero bačeno oko 300 leševa, pa bi na taj način pokazali svetu šta su radili pripadnici ovk. Krenuli smo iz sela Isnić (Iznić, Istinić, Rznić - kako ga još nazivaju) negde početkom juna, napredovali smo dovoljno brzo uz neprestanu razmenu vatre. Zajedno sa PJP smo uspeli da napravimo potkovicu oko njihovog gnezda blizu Glođana, ali dalje napredovanje je bilo trenutno nemoguće zbog terena koji je odgovarao teroristima koji su ukopani u šumi čekali da krenemo napred. Između nas je bio brisan prostor od nekih 200-300 m i svaki pokušaj zauzimanja, pretrčavanja tog prostora bi bio koban po nas. Na maloj uzvišici (gde su se oni nalazili), dva snajpera i jedan teški mitraljez od 12mm bili bi sasvim dovoljni da zaustave i 200 ljudi. Zato je plan bio da sačekamo PJP, čiji su se tenk i praga probijali groz gustiš. Potrebno je bilo da se poseče deo šume i napravi prolaz za teška vozila, kako bi smo nastavili napredovanje. Dva dana i dve noći su motornim testerama sekli šumu i kada je sve bilo gotovo i trebali da krenemo napred pojavili su se A10. Prvi a10 je kružio nekih 15min, a onda je počeo da gađa, prvo raketama, a onda onim topom. Iznad naših glava su se rasprskavala zrna, ali niko nije bio povređen, čak nui blizu. Posle prvog u naletima su učestvovala još dva A10, samostalno, ukupno je sve trajalo oko 4 sata. Ni danas niko ne zna zašto su nas ispromašivali, pošto su sve što su imali sručili na položaje ovk. Mi smo praktično gledali šou sve to vreme. Kada su otišli taj deo šume bio je potpuno izrešetan. Na insistiranje nas, t.j. mog voda da se povučemo sa tih položaja to je i odobreno predveče i taman kada smo popadali od umora, povlačeći se, smestivši se u kanal pored puta, naše prethodne položaje su razbili kasetnim bombama.
Radonjićko jezero i danas krije leševe mnogih žrtava ovk. Da li zbog partnerstva sa nato ili nečega drugog, ta lokacija još nije istražena od strane međunarodnih organizacija ili tužilaštva za ratne zločine. Ono što može postati jeste spomenik mučenicima koji su tamo bačeni. Valjda je bilo dosta od mene.