Leševi su pokopani u masovnim grobnicama. Neki su i prekopavani, neki još uvijek nisu nađeni ali to nema veze sa brojem.
Ja te pitam " da li je ubistvo 100 srpskih civila u Trnovu genocid"?
Da ili ne, jer je, po tvojoj logici ubijen dio zaštićene grupe.
Dakle?
Slažem se sa tobom, ali mislim da je još jasniji primer Smoluće 1992-e godine. Tu je bilo 7000 srpskih civila. Pitam se, odakle početkom rata balijama toliko granata, oružja? Stalno kukaju da su bili goloruki............... Evo priče Saše Cvjetinovića...
Ratne 1992. godine osamnaestogodišnji Saša Cvjetinović iz Smoluće bio je u okruženju sa sunarodncima puna četiri mjeseca, a usljed povrede od nagazne mine, koja mu je otkinula koljeno, bilo je potrebno da mu amputiraju nogu – i to je učinjeno naživo?!
Smoluca
“Bez ikakvih lijekova, anestezije ili skalpela – amputacija je obavljena običnim noževima, testerom za željezo…“, priča Cvjetinović, prisjećajući se tih dana i proboja vojske Republike Srpske 29. na 30. avgust 1992. godine.
Svjedoci navode da je period od četiri mjeseca bio vrijeme velikog zla, vrijeme kada su se žene porađale ispod drveća, djeca nisu imala ni hrane, ni odjeće, a stariji i bolesni – lijekova.
“Četiri mjeseca života u Smolući, Potpeći i Tinji za Srbe koji su naseljavali ova mjesta, kao i za one koji su utočište iz Tuzle i Lukavca našli tu, bio je život u kocentracionom logoru. Našli su se u okruženju neprijateljskih muslimanskih snaga“ , sjeća se Saša.
Za više od sedam hiljada ljudi za sve to vrijeme maltene se nije ni znalo, nisu imali ničiju pomoć ni podršku. “Ljude su operisali naživo, vadili im crijeva, a poslije su umirali, jer nisu imali mogućnost da dobiju infuziju ili krv…Žene su se porađale u najtežim mukama, ljudi su umirali zbog najbezazlenijih rana“, kaže Saša Cvjetinović.
Za zločine nad stanovništvom ovog kraja nikada niko nije odgovarao. Ovaj, kako kažu preživjeli, genocid, počinjen nad njima, svi ignorišu.
Vlado Todorović, komandant odbrane ovih sela, kaže da su dani u ovim selima te 1992. godine bili dani u kojima se narod herojski branio sve dok nije ponestalo municije…
“Nismo mogli ni pomisliti da će dojučerašnje komšije, sa kojima smo dijelili sve, zvjerski nasrnuti na nas, da će svakodnevno bombardovati i svakodnevno napadati. Svaki dan imali smo ili ranjenog ili mrtvog čovjeka“, priča Vlado i podsjeća da je više od 200 ljudi ostalo ranjeno – a branili su gole živote i svoju nejač.
Todorović, među svojim saborcima poznat kao “Vlado major”, ističe da – i nakon 21 godine – nekadašnje komšije ispoljavaju mržnju prema njima.
“Srpske grobove ruše, krstove lome i zamjenjuju ih nišanima, u Smolući je popaljeno sve. Tamo više nema ništa. Od grobova naših predaka do kuća, šuma koje su sasječene, a ono drveće koje je u toku dvadest godina naraslo sijeku svakodnveno“, priča Todorvić i ističe da ništa nije preduzeto o tom pitanju.
Ljudi iz naselja Tinja, Potpeć i Smoluća, koji su bili u okruženju velikih muslimanskih snaga, izašli su iz obruča zahvaljujući Gardi “Panteri“ – na čijem čelu je bio Ljubiša Savić – Mauzer, te ozrenskim i semberskim jedinicama koje su pristigle i oslobodile ih.
Predsjednik Udruženja građana Smoluće Mirko Trifković rekao je da u četiri mjeseca u okruženju poginulo 68 vojnika i civila, a 161 ranjen u neprekidnim napadima iz Tuzle, Lukavca, Srebrenika.
Više od 7.000 građana bilo je izloženo “genocidnoj namjeri“ neprijatelja, jer ljudi u okruženju su živjeli u nenormalnim uslovima – bez vode, hrane, lijekova, struje.
“Neshvatljivo je danas da ove ljude, koji su se borili za goli život, u Tužilaštvu BiH pokušavaju da okrive za ratne zločine, a po svemu što se događalo postojala je namjera da se Srbi tamo unište” – navodi Trifković.
Borci, tadašnji pripadnici Garde “Panteri“, kažu da su za opsadu Smoluće čuli tek nekoliko dana prije akcije i da su u sadejstvu sa ostalim jedinicama Vojske Republike Srpske iznenadili neprijatelja i ušli u Smoluću.
Tamo su zatekli katastrofalnu situaciju, jer su mještani bili gladni i iscrpljeni, a da je akcija kasnila još koji dan vjerovatno bi bilo kasno!
U Smoluću se do danas skoro niko nije vratio, a od predratnih 900 srpskih kuća popravljene su samo dvije. Vratilo se nekoliko staraca koji su riješili da tamo okočaju svoje živote. Donaciju za povratak, iako su tražili, nikada nisu dobili.
Nekadašnji žitelji Smoluće, Potpeći i Tinje neće odustati od svoje djedovine, a pravdu će, ako je ne nađu u BiH, tražiti u evropskim sudovima.
Preživjeli stanovnici Smoluće, Tinje i Potpeći danas, uglavnom, žive u Bijeljini, Ugljeviku i Loparama.
Натичеш ми се већ по девети пут, кмечиш,
