Ne. Nema sudbine. Fatalizam je nesto sto nema nikakve veze sa hriscanstvom. Tacno je da je Bog premudar i da moze da zna sve, pa cak i unapred, ali je Bog i savrsen, i upravo zbog toga Bog. A, ta savrsenost se, izmedju ostalog i prvenstveno sastoji u
LJUBAVI KOJA JE SLOBODA I SLOBODI KOJA JE LJUBAV. To znaci da volis nekog ljubavlju koja za njega nece biti gubitak licnog integriteta i identiteta, dakle slobode. Prosto receno, to je ono sto bi trebalo da bude ovo sto zovu "tolerancijom" (
mada to nije isto sto i ljubav, jer tolerancija ne podrazumeva ljubav, da volis nekoga ko je drugaciji, vec samo trpljenje, tolerisanje - otuda:"da se tolerisemo i kad se ne mirisemo").
To znaci da volis i dopustas drugima da budu onako kako sami hoce da budu. Sa druge strane, "sloboda koja je ljubav" znaci da ta
nasa autenticnost i posebnost ne sme da bude iskljuciva, tj., da nema ljubavi.
Da bi Bog zaista bio Bog, On mora ovako da se ponasa, inace ne bi bio Bog, nego zli gospodar, a to je u suprotnosti sa pojmom Boga. Dakle, tada bi to za Njega bilo samoubistvo!
Odatle i nasa sloboda da mislimo, kazemo, uradimo,... sta god hocemo, jer, to je nase pravo! Mi mozemo da mislimo sad jedno, posle drugo, na kraju deseto, i Bog nam tu nista ne moze, jer nas je takvima stvorio, tj. slobodne. Prema tome, nema tu nikakve sudbine, niti bilo kakve druge predodredjenosti.
Sta cemo raditi zavisi iskljucivo od nas samih (ovo se, naravno ne odnosi na fantazije nekih tipa da bi u tom slucaju trebalo biti moguce progutati avion odjednom, ukoliko neko to pozeli...)
A, sto se tice dece... Deca nisu obicno kriva za iznenadnu smrt ma koje vrste (mada ne uvek - naravno da mogu da budu kriva ukoliko im se kaze da ne istrcavaju na ulicu jer ce ih u tom slucaju pregaziti auto i slicno, a ona ne poslusaju...). Ali, mogu i roditelji da budu krivi, itekako. Ovde se i krije odgovor na pitanje.
Sloboda obavezno podrazumeva i odgovornost. To nam kaze i ono "sloboda koja je ljubav". Jer, sta bi bilo kad ne bi bilo te odgovornosti... Uhhh!!! Ne mogu i ne smem da zamislim, sta bi sve moglo da se uradi... A moze. Svedoci smo. Ali, prirodna posledica greha jesu smrt i bolesti. Medjutim, osnovna stvar koja nas sprecava da sve to gledamo kako jeste, je jedno opste shvatanje koje smo, na zalost, nasledili od rimokatolicizma (tacnije od blazenog Avgustina), a to je da Boga dozivljavamo kao sudiju i policajca, koji ce da nas nesto kao kazni za prekrsaje "neprikosnovenog zakona". Ali, nije tako. Kad bi tako bilo, onda niko na zemlji ne bi ostao, jel' da? A, sta, zapravo, jeste? Hektor je to pomenuo.
Bog je, pre svega, nama Otac, roditelj. Zato mu se i obracamo sa "Oce nas". A, koji to roditelj kaznjava decu tek tako, sadizma radi? Samo onaj koji to ne radi pedagoski, tj. iz ljubavi! Taj nije normalan! Takav nema ljubavi ni odgovornosti ni pred Bogom, ni pred sobom, ni pred svojom decom, niti bilo kim ko to gleda! Medjutim, ako on to radi promisljeno, da bi svoju decu vaspitao da budu bolji ljudi, da bi ih osposobio za samostalni zivot koji im predstoji, to je potpuno opravdano (opet, naravno, uz ogradu "ljubav koja je sloboda").
To se isto desava i svima nama u odnosu sa Bogom. Dakle, nema tu nikakvih pravnih sistema. Za Boga je to zarobljavanje. On je sposoban bilo kome da oprosti iz ljubavi.
Nego,...deca. Vrlo je bitno napraviti razliku izmedju zivota koji je ogranicen prostorom i vremenom (sto je svojevrsno ropstvo) i zivota koji sve to apsolutno prevazilazi. A, coveka je Bog stvorio da zivi i malo vise i malo bolje, nego sto ovde zivi. Stvorio ga je za taj famozni vecni zivot. To znaci da za dete koje gine nevino smrt nije gubitak, nego dobitak. Ko bi se od vas bunio da izgubi losiji posao, a da za kompenzaciju ili nagradu dobije bolji? Pa, jasno...
Niko se ne bi bunio da ima bolji zivot...Znaci,
za decu to i nije kazna (pod uslovom da nisu zlocesta, sto je opet odgovornost roditelja), ali za roditelje jeste.
To je danak neodgovornosti. Jos u Starom zavetu se prica o tome. Kaze da se greh i posledice greha prenose na potomstvo "i do sestog kolena". Sta to znaci za coveka koji voli svoje dete?! To signal da se uozbilji. Ja licno znam mnoge ljude koji su se uozbiljili postavsi roditeljima. Znate ih i vi. Ja bih to nazvala svetom odgovornoscu, zahvaljujuci kojoj mnogo bolje shvatamo sta je ljubav, a sta raskidanje te ljubavi...
Eto.. oduzih... Necete mi zameriti
A, Danicu molim da mi oprosti zbog grubosti
ops: