Dobar ti avatar Mensone... Evo mog vidjenja
Kako početi priču o koncertu Maidena. Da li treba reći kako je „teži zvuk“ uvek imao poklonika u Srbiji, počevši od „svetog trojstva“ britanskog metala koji su činili Judas Priest, Iron Maiden i Saxon. Treba li reći kako je došlo 18.000 ljudi u halu „Sajam“ koja ima užasnu akustiku. Među njima je bilo mnogo ljudi iz okolnih zemalja, što sam se uverio kad su pitali gde su „stubite“, odnosno „skali“ (što će reći stepenice). Da li je za početak dobro pomenuti „triviu“ da je Brus Dikinson lično dovezao fanove svojim avionom?
Publiku je „zagrevala“ Lorin Heris, ćerka Stiva Herisa, basiste i vođe benda. Dobra je to treba, mislim ovo-ono, ali nije za muziku. Vašarski hard rock, kod svake pesme je postojao utisak da je bar minut duža, odnosno da gnjavi. Ali nismo zato došli...
Bila je užasna gužva, a mi smo bili u nivou sa binom. Međutim, nekako su se oni visoki i glavati razišli kad je ekipa grunula na scenu. Ne treba ni reći kakvo su guranje i delirijum istog momenta nastali. Onda se „razvedrilo“ i video sam binu odlično, skoro ceo koncert.
Scenografiju su činile kulise na kojima su prikazani rovovi Prvog svetskog rata. Brus je to vešto koristio trčkarajući svuda okolo. U jednom momentu se popeo sve do reflektora, valjda da bi boje video i čuo publiku. Počeli su stvarima sa novog albuma, koje ranije nisam slušao, ali ću ih dosta slušati u danima koji nailaze.
Prava stvar je ipak usledila uz stare hitove. Brus reče kako mu je kontrolor leta poručio da ih neće pustiti nazad ako ne odsviraju Wrathchild. Meni se ipak najviše svideo Trooper u toku čijeg izvođenja je Brus trčao iznad „rovova“ mlatarajući Union Jack-om*. Za tu priliku je obukao lošiju kopiju crvenog mundira u kojem je pomalo ličio na Deda Mraza, ali nema veze...
Publika je najbolje reagovala na dobro poznate hitove kao što su Number of The Beast, Two Minutes To Midnight, Fear of The Dark, Run To The Hills... Šta se događalo među publikom izlišno je i govoriti. Od guranja, skakanja, uletanja, talasa... a bilo je i da se „zavari“, ko razume shvatiće. Najjači efekat je bio dok su izvodili Iron Maiden – na bini se pojavio tenk! Nešto kasnije je ogromni Edi u uniformi iz Prvog svetskog rata koračao između članova benda. Više od toga bi bilo jedino da se Brus Dikinson lično obesio na pesmu Hallowed Be Thy Name (to je ona sa haškom atmosferom), što me ne bi iznenadilo, s obzirom da je tokom duže solaže jednostavno nestao...
Onda su jednostavno otišli, bez bisa, što baš i nije bilo lepo posle svog zaklinjanja publici u Srbiji i okolini (pala su i obećanja svirke na stadionu). Svetla su se upalila i sa razglasa je pušteno Allways Look On The Bright Side Of Life, što svedoči o nečijem iščašenom smislu za humor. Ne bi me iznenadilo da su sami Maideni to smislili... Zvezde su može im se. Na žalost, tako su mnogi hitovi ostali neodsvirani. To bi se svakako dogodilo i da su malo duže svirali, ali recimo da sa albuma Powerslave nije svirano ništa, a u tu ratnu scenografiju bi se svakako uklopio Aces High.
Sve u svemu mogu reći da je ovo bio verovatno najbolji spektakl na kome sam bio (mada moje iskustvo nije spektakularno), i sigurno najbolji rođendan u poslednjih nekoliko godina...
White man came across the sea
Brought us pain and misery
Killed our tribes killed our creed
Took our game for his own need
We fought him hard we fought him well
Out on the plains we gave him hell
But many came to much for Cree
Oh will we ever be set free?
Riding through dust clouds and barren wastes
Galloping hard on the plains
Chasing the redskins back to their holes
Fighting them at their own game
Murder for freedom the stab in the back
Women and children and cowards attack
Run to the hills run for your lives
Run to the hills run for your lives
Soldier blue in the barren wastes
Hunting and killing their game
Raping the women and wasting the men
The only good Indians are tame
Selling them whiskey and taking their gold
Enslaving the young and destroying the old
Run to the hills run for your lives