Borila sam se za njegov mali zivot 10-ak dana. Ne znam sta sve nisam uradila. Poginuo je jutros, malo pre nego sto sam izasla u dvoriste... Kako Vam god to zvucalo, vec nekoliko dana sam osecala da ce umreti. Nazovimo to intuicijom potkrepljenom opazanjima.
Hvala vetu koji se poslednjih dana bas potrudio da pomogne for free, kao i nekom meni bliskom koji mi ga je doneo i koji ce ga danas sahraniti.
Zao mi je toliko da je malo prostora na ovim stranicama, ali se nadam da je otisao na bolje mesto, da mu je bolje nego sto je bilo za zivota i da ce biti jedna od prvih osoba koja ce me docekati kada, jednog dana, na mene dodje red.
Svi se krecemo ka istoj poslednjoj stanici voza nazvanog zivot, tako da ovo nije turobna izjava, vec cinjenica... I zelja da ga opet sretnem... Jednog dana...



Čitajući ovo steglo mi se srce...knedla mi je u grlu i suze u očima.
Jadni mališa....ja sam za vrlo kratak period sahranila tri mačeta. Prvo sam našla mrtvo na mestu gde inače hranim mace...rodio se jadničak na krovu MZ odmah iznad. On je bio sivi sa belim čarapicama i imao je tri sestrice trobojkice. Prethodno veče videla sam kako je prvi put sišao sa krova sa mamom i još jednom žutom macom (možda tatom). Pokušala sam da mu priđem, ali je odmah pobegao. Sutradan je na tom istom mestu ležao mrtav

Sahranila sam ga ispod obližnjeg borića pored puta dok je padala kiša. Nisam mogla da dozvolim da to malo telo leži tu nepomično. Dva dana posle toga, samo što nisam umrla kad sam sišla ispred zgrade...neki skot je otkopao njegov mali grobić...izvukao je kesu u kojoj je bila kutija sa macom, ništa nije rastrgnuto, tako da to nije bio pas, već neki kreten koji je video da nešto kopam, pa je pomislio verovatno da su pare. Uzela sam drugu kesu, stavila kutiju sa macom i odnela u šumu iza veterinarske ordincije, gde inače lečim životinjice. Tamo samo ga zakopala....tamo u hladovini šumice ostavila sam ga da večno počiva....Par dana posle toga, u obližnjem žbuniću naišla sam na njegove dve sestrice...istraumirane drhtale su ...ko zna koliko su jadnice tu stajale dok ja nisam došla. Nisam želela da prođu kao njihov bratić, pa sam ih lagano uzela i odnela kod sebe. Pošto ja već imam macu, njih dve sam stavila na terasu, dala im tableticu protiv parazita i krenula u čišćenje od buva...Dva dana posle toga komšinica mi je donela još jedno tigrasto mačence koje je našla u haubi kola. I ona je bila devojčica, sličnog uzrasto(do dva meseca)...Tako su tri mršavice boravila par dana kod mene u nadi na ću im sanirati proliv i da će konačno neko organizovati štand da ih ponesem...ali...jedno jutro sivo mače je krenula da kenka, ništa nije jelo ceo dan, nije se ni igralo, samo je ležalo...odnela sam ga kod veterinala, dobio je infuziju i antibiotike. Posle dva dana veterinar je rekao da mogu da ga uzmem, jer je bolje. Međutim mače je i dalje bilo jako mirno i pratilo je svaki moj korak...Dva dana po njegovom povratku, ujutru kada sam krenula na posao, primetila sam kako je mače još slabije nego prethodnih dana...kao što je Tanja rekla, imala sam osećaj da me neće sačekati kad se vratim...nisam mogla da se odvojim od njega...kasnila sam na posao, ali jednostavno ta mrvica mi se nije ispuštala iz ruku. Stavila sam ga na jastuče i krenula...nazvala sam veterinara i zamolila ga do dođe što pre, da ću ja izaći sa posla....Na poslu mi đavo nije dao mira, zamolila sam da me puste na kratko da izađem do kuće...Kad sam stigla kući, četrdesetak minuta pošto sam je napustila, moje mačence je ležalo na jastučetu na kom sa ga ostavila...nepomično...


nisam mogla da se sastavim sa sobom...ne mogu ni sada. Sahranio ga je moj veterinar blizu prvog mačeta....Dve trobojkice bile su živahne i željne maženja, ali su imale proliv pa su još uvek bile kod mene dok im to ne regulišem...ne punih nedelju dana posle toga, maca koja je za nijansu bila veća od druge, počela je slabo da jede, ali i dalje su bile živahne i mazile se...Predveče, sam uzela malo da ih osvežim pošto je bilo vruće, manje mače je pobeglo, a veće sam mokrom krpicom, malo istrljala, jer su znale da zgaze u izmet....Mazilo se tu kod mene, a onda sam ga umotala u peškirić i ostavila da dremka....ali obuzeo me je neki čudni osećaj, ni danas to ne mogu sebi da objasnim, zašto i kako...Ujutru čim sam ustala otrčala sam na terasu, manje mače je trčkalo, a moja veća trobojkcia ležala je ispod stalice na kojoj je spavala sa raširenim prednjim šapicama...kad sam joj prišla, videla sam da se ne pomera...zaledila sam se...bez reči i bez suza ušla sam u sobu i nastavila skamenjena da sedim još pola sata, onda sam otišla u kupatilo i spremila se za posao. Macu sam jedva stavila u kutiju i ondela kod veterinara da je sahrani (na tome mu veliko hvala)...tek kada sam došla u kancelariju i okrenula mamu da joj sipričam šta se dogodilo...krenula sam da jecam, nisam mogla da se smirim...danima sem pitala šta se desilo mojim macama i preispitivala sebe da li sam nešto pogrešno radila...Ni sada ne izlazim na terasu, jer ne mogu da pogledam u mesta gde sam ih pronalazila nepomične...Treće mačence je par dana posle toga bilo kod veterinara, on kaže da je na kraju ipak bio neki oblik mačje kuge...do koga....kako....zašto..... Maca je za sada kod mojih roditelja, vesela i nemirna, prava je živahnica, a zbog repa koji se nakostreši kad vidi ili čuje psa prozvali su je Veca (veverica)...Ovih dana pokušaću da je udomim konačno, ali teška srca....Od male porodice, još jedno mačence ostalo je na krovu sa mamom i možda (tatom) i pomvremeno silazi dole, ali beži. Skoro svaki dan se setim jutra kada sam sa terase ugledala prvi put malu porodicu skupa na krovu, srećnu i razigranu....Eto, znam da sam se raspisala, ali konačno sam smogla snage za to...Svako od nas ima svoju tužnu priču, na žalost, i ja se nadam tj želim da verujem da je mesto iza duge, mesto gde su svi oni ponovo zajedno, ovog puta bezbrižni i srećni. ...Počivajte u miru anđeli moji lepi.