Radi se o tome da se sumnja da su do kraja V stoleća izumrli starobalkanski jezici tj. o uverenju da mora da su se barem negde sačuvali, ukoliko je Jeronim Stridonski još znao barem neke njihove reči (i ako je sabaja doista ilirizam).
To budi sumnju samo kod onih koji nisu proučavali Porfirogenita.
To se koristi kao argument u pokušajima da se predstavi da su Porfirogenitova dela navodno falsifikati, ali usled nepoznavanja samog izvora, kao i činjenice da je mnogo dokumenata tako
otkriveno kasnije, odnosno bilo nepoznato starijim autorima. To je i Goran Šarić u Jagodini spomenuo kada mu je jedan diskutant postavio pitanje (mada je pogrešno rekao XVI umesto XV stoleće). To uverenje se stvara jer ljudi ne poznaju prirodu
DAI (1) carski spis, poseban priručnik za naslednika, a ne neko obično istoriografsko delo, i 2) govorimo samo o rukopisu koji nikada nije bio dovršen, pa tako ni namenjen na samom kraju za ičiju upotrebu) ali i zbog toga što
percipiraju rani srednji vek kao savremeno doba, sa internetom, u kojem možete poskidati i u .pdf formatu knjige. Oni smatraju da je to nekakav izričiti specifikum pojedinih Porfirogenitovih dela i da kao takav predstavlja jednu izuzetnu retkost, a radi se, prosto, o vremenu pre Gutenbegovog izuma sredinom XV stoleća. Pre ranog modernog peroda, pristup je bio sasvim ograničen, svodeći se na očuvane rukopise i prepise.