terijer
poslasticar
odusevljenje
dzungla
naocare
kocka
Problem kod roditeljstva leži u tome što uz dijete nikada ne dobiješ uputstvo za upotrebu. Možda je tako i bolje. Ne osjećam se krivom, jer znate ja nikada ne čitam uputstva za upotrebu. Ovako se bar ne osjećam krivom. Moj muž bi me proganjao godinama da smo igrom slučaja dobili uputstvo. On je po tom pitanju sušta suprotnost. Taj čita svako uputstvo, čak i ono za pripremanje čaja. Da ne povjeruješ. Šta tu ima da se čita? Preliješ ga vrelom vodom, zasladiš koliko hoćeš i piješ. Ali ne, to kod njega jednostavno ne može da ide tako. Propustila sam onaj dio gdje ga držiš poklopljenog pet minuta. Valjda će nešto da mi pobjegne ako ga ne poklopim. Možda je to blesavo, ali ja čaj uglavnom pijem zbog ukusa, ne zbog bolesti. Dakle, vezano za djecu. U početku je sve bilo idealno. Upijali su svaku moju riječ, a njihovi zaključci su izazivali kod mene oduševljenje. Onda je nastala džungla u kući. Složili su se da žele psa, po mogućnosti terijera. Sad, nije to neka pretjerano velika želja u normalnoj situaciji. Ali ako se uzme u obzir da u ovom stiješnjenom stanu imamo po nekoliko kubika vazduha da dišemo, situacija postaje komplikovana. Razmišljala sam o tome. Ako ih odbijem svaki put kada naprave nekakvu glupost izvlačiće se na traume iz djetinstva. Znam da će to raditi. I ja sam radila tako.
Dobro - rekoh - kocka je bačena. Dobićete svog psa. I bi tako. Neki poslastičar mi je prodao "terijera". Kasnije se ispostavilo da je pas pripadao plemenitoj rasi mješanaca. Nema veze bio je to simpatičan i pametan pas. Ja sam odredila pravila igre. Rekoh djeci - Tražili ste psa i eto vam ga. Međutim, sami ćete da se brinete o njemu. Ja ću mu nabavljati hranu i sve što je potrebno, ali vi ćete ga voditi u šetnju i brinuti se o njemu. Na prvu su pristali bez ikakvih problema. Kasnije ih je ta obaveza počela zamarati, ali ja nisam odustajala. Uskoro je svako oduševljenje ispirilo kao balon koji je imao bliski susret sa trnom. Problemi su počeli kada je pas odlučio da grize sve što stigne. Kada je izgrizao moje nove patike, oni su se smijali i pripisali to nestašluku. Uništio mi je i naočare. Opet ista priča i isto objašnjenje. Međutim, kada je sredio novi telefon moje kćerke nastali su prvi problemi. Kasnije je spisak njihovih oštećenih stvari postajao sve veći i veći, dok nisu odlučili da ga poklone prijatelju kome se baš mnogo dopada. Dakle, izdržali smo šest mjeseci u takvom okruženju. Dobili su svog psa i utvrdili da ne mogu da iziđu na kraj s njim. Kćerka je poslije toga tražila da joj nabavim biljku. I to sam uradila. Kada je uvenula, rekla je da je i ona za nju previše nestašna.
poslasticar
odusevljenje
dzungla
naocare
kocka
Problem kod roditeljstva leži u tome što uz dijete nikada ne dobiješ uputstvo za upotrebu. Možda je tako i bolje. Ne osjećam se krivom, jer znate ja nikada ne čitam uputstva za upotrebu. Ovako se bar ne osjećam krivom. Moj muž bi me proganjao godinama da smo igrom slučaja dobili uputstvo. On je po tom pitanju sušta suprotnost. Taj čita svako uputstvo, čak i ono za pripremanje čaja. Da ne povjeruješ. Šta tu ima da se čita? Preliješ ga vrelom vodom, zasladiš koliko hoćeš i piješ. Ali ne, to kod njega jednostavno ne može da ide tako. Propustila sam onaj dio gdje ga držiš poklopljenog pet minuta. Valjda će nešto da mi pobjegne ako ga ne poklopim. Možda je to blesavo, ali ja čaj uglavnom pijem zbog ukusa, ne zbog bolesti. Dakle, vezano za djecu. U početku je sve bilo idealno. Upijali su svaku moju riječ, a njihovi zaključci su izazivali kod mene oduševljenje. Onda je nastala džungla u kući. Složili su se da žele psa, po mogućnosti terijera. Sad, nije to neka pretjerano velika želja u normalnoj situaciji. Ali ako se uzme u obzir da u ovom stiješnjenom stanu imamo po nekoliko kubika vazduha da dišemo, situacija postaje komplikovana. Razmišljala sam o tome. Ako ih odbijem svaki put kada naprave nekakvu glupost izvlačiće se na traume iz djetinstva. Znam da će to raditi. I ja sam radila tako.
Dobro - rekoh - kocka je bačena. Dobićete svog psa. I bi tako. Neki poslastičar mi je prodao "terijera". Kasnije se ispostavilo da je pas pripadao plemenitoj rasi mješanaca. Nema veze bio je to simpatičan i pametan pas. Ja sam odredila pravila igre. Rekoh djeci - Tražili ste psa i eto vam ga. Međutim, sami ćete da se brinete o njemu. Ja ću mu nabavljati hranu i sve što je potrebno, ali vi ćete ga voditi u šetnju i brinuti se o njemu. Na prvu su pristali bez ikakvih problema. Kasnije ih je ta obaveza počela zamarati, ali ja nisam odustajala. Uskoro je svako oduševljenje ispirilo kao balon koji je imao bliski susret sa trnom. Problemi su počeli kada je pas odlučio da grize sve što stigne. Kada je izgrizao moje nove patike, oni su se smijali i pripisali to nestašluku. Uništio mi je i naočare. Opet ista priča i isto objašnjenje. Međutim, kada je sredio novi telefon moje kćerke nastali su prvi problemi. Kasnije je spisak njihovih oštećenih stvari postajao sve veći i veći, dok nisu odlučili da ga poklone prijatelju kome se baš mnogo dopada. Dakle, izdržali smo šest mjeseci u takvom okruženju. Dobili su svog psa i utvrdili da ne mogu da iziđu na kraj s njim. Kćerka je poslije toga tražila da joj nabavim biljku. I to sam uradila. Kada je uvenula, rekla je da je i ona za nju previše nestašna.
