Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Na kontrolnoj tabli mog zivota bila je pritisnuta 'pauza'. Vremenom sam se pomirila sa tim, nadala da ce se nesto dogoditi jer ne mozes stati u istu reku dva puta. Pre ili kasnije promena ce se desiti. Ja sam izabrala da je sacekam, ne da je izazovem. I kada sam vise i zaboravila da nesto cekam, desila se, ne narocito spektakularno, ali svejedno, bila je promena. Znate vec one price, odes na more, ludo se zaljubis u nekog Grka-Italijana-Spanca-nekog mediteranskog-latino zavodnika, provedete divnih pet-sedam-deset dana i ti moras da se vratis kuci, slomljenog srca sa njegovom slikom medju stranicama knjige koju ces citati na putu do Beograda. E pa meni se to nije desilo. Ni ove godine. Sacekao me je Beograd, tmurniji u avgustu nego ikad i u njemu moja soba sa ogromnim prozorom pored kog sedim-citam-cekam... On je doleteo ispod mog prozora na krilima dugo ocekivane promene. Neobicno tajanstven, crnji i marlkantniji od bilo kog mediteranskog tipa, samo svoj, potpuno siguran u svoju egzistenciju, sa neizbeznom cigaretom koju nisam volela, ali na koju sam se vremenom navikla jer je bila deo te njegove egzistencije.
On je taj koji je smanjio udaljenost izmedju nas, izmedju nasih svetova, koji me je naucio kako da pritisnem ''play'', promenu ne cekam, vec da je izazovem. Bunila sam se, ali da nisam cekala promene, vec ih izazivala, ti i ja se mozda ne bismo sreli, da, ali posle svakog pocetka slede novi krajevi i poceci, ne kazem da cemo mi imati kraj, mislim samo na odredjene faze, zar nije lepse biti dinamican, boriti se, upoznati sto vise ljudi, saznati sto vise, uneti boje u slike zivota, pa ti znas, fotograf si, posle deset crno belih uvek napravis jednu u boji, tako ti je i sa zivotom... Zavrsi raspravu pritisnuvsi poljubac na moje usne... I pobedi me, i nagradi me...



narukvica
kichice
hvatac snova
lift
razglednica Praga
 
Zivot je besmisleno morbidno mrcvarenje,narukvica koja bi stezala i ruku a gushi te oko vrata,hvatach snova shto lici na budalu u drechavoj havajskoj majci sa simbolima glupim kao rech:"kichice",beskoristan kao nezeljena razglednica Praga.Lift na kraju filma u kome je Robert DeNiro glumio djavola.

moc
smrad
magla
led
znoj
 
Koren koji lezi u nespokojstvu...prozaicno... U stvari, led, maglovito tumaranje kroz prizme svesti i preispitivanje reci i njihovog smisla...Da li zaista postoji smisao?
Moc lezi u odgovoru..
Smrdljivi znoj koji orosava kozu...udah...isprekidano disanje. i vapaj za zivotom...

- pokret
- statika
- delirijum
- noć
- usne
 
Ni jedan pokret, ni jedan sum. Statika ili nestatika, mastika ili bastika? Poceo je da ludi, dok je njegov mozak lagano vracao iz ludila. Sve je bilo tiho osim pesme od Metalike - Delirijum, koja se tiho i jedva probijala kroz noc ka njegovim oteklim usima. Secanje je polako nadiralo. Usne su mu bile ispucale, a glava teska...

- glas
- java
- kula
- nemoć
- snaga
- tuzan
- tuzna
 
...Brankov most i autobuska stanica umotani u zimsku maglu i mracne poglede tuznih ociju...Samo se sa druge strane reke uzdize monolit,kula - tamna i teska manifestacija sile i sirove snage u sivoj kopreni...Mala, tuzna, lutalica mi se ocese o nogu - gledam je namrsteno - ne zbog gadjenja,vec zbog osecaja nemoci da joj pomognem...tuzan sam u tom smrdljivom jutru na tom smrdljivom mestu...Kao da to oseca - prolazi pored mene i prilazi krupnom muskarcu u zutoj jakni od vestacke koze koji halapljivo guta poslednju parcad bureka...Ljutit glas - poluzagusen zalogajem - tup udarac i cijuk dok mrsavo telo leti kroz vazduh....
Moje telo se samo pomera - prilazim mu s` ledja dok on i dalje zvace i psuje psa koji pokusava da ustane...pustam da kroz moju ruku i stegnutu pesnicu istece sva mrznja prema ovom mestu,jutru i onima koji cute i gledaju - direktno u njegov potiljak...Gledam ga kako polako pada - prvo na kolena, pa na lice - koje nisam ni video...u pozadini cujem glasove - koji se prekidaju kada se okrecem da vidim odakle dolaze.
Tisinu remete samo kola koja prolaze...Pas sepajuci dolazi do ostataka hrane u ruci coveka koji lezi.... jedno od nas dvoje je srecno...Dolazi 16ica - ulazim u nju,niko se ne penje za mnom,niko ne prilazi coveku koji lezi - pas jede...

Meandri

Kej

Paviljoni

Pupoljak

Mastilo
 
Volim setnje kejom...prija mi cak i taj vazduh...osamim se negde dopustam da me Dunav nosi sa sobom,iznad mene pukne plavetnilo pokrivajuci obrise zelnih krosnji,negde u daljini vijugaju meandri,...lepo je ziveti,lepo je sanjariti na suncevim zracima dok misli plove vodom,skuplju se u virovima,rasipaju talasima,povetarac odnosi crne oblake nekadasnji briga...ceo svet se pretvori u pupoljak svega covecnog iskrenog i istinitog,koji jedva ceka da se pokaze u punoj lepoti buduceg cveta. Ali i cvet uvene,virovi jako povuku vetar se pretvori u buru, a mracni obaci ponovo se namaknu i sve se utopi u sivilo...vracam se paviljonima...Gledam onda ovaj gejzir duse...s**nje bolje je da prolijem mastilo po papiru pre no neko vidi,pre nego opet pogledam...
cep
terasa
mrtva priroda
buket
lokomotiva
Sibir
 
Terasa je gledala na prugu i sumu i nebo...Vozovi su se jasno culi sa nje, i vreme sam racunao po zvuku lokomotiva,nisam imao potrebe za satom...Bila je ogromna - poludovrsena i prekrivena cepovima - pretezno pivskim...U zapadnom cosku bese moj prvi zvanicni rad - mrtva priroda,sa buketom uvelih ruza i lobanjom...Platno je pocelo da budja a boje su se razlile od vlage - na kraju sam jos jedino ja mogao da raspoznam sta je na slici...Povremeno je tu bila i devojka praznih ociju - hodala bi bosa po cepovima ili sedela na ogradi terase,ne mareci za slobodan pad od desetak metara...Ostavio sam to gnezdo betona i tuge iza sebe i molim se da se sada na njemu neko smeje ili da se necija deca igraju...ja osecam samo nesto hladno kao Sibir kada je se setim...

Vojvode Stepe
Prozori
Noc
Oziljak

Gorko
 
Iskoristi ovaj vatreni trenutak i zaplovi u moje svetlucave misli obojene nocnim tajnama. Dozvoli da te voda nosi i videces jasno putokaze i znakove na oblacima. Kada se nase ruke budu srele na hodocascu do srece, putevi ce se razmaknuti, nestace i postace samo jedno veliko nista, koje moze da rodi novu zvezdu...

- strela
- sunce
- mleko
- tajna
- poslednji minut pred oluju...
 
"Neke reci ne treba nikada reci...moraju ostati tajna"
Struja misli je pekla poput hiljade otrovnih strela drobeci izmucenu svest...Mleko je lagano zadrhtalo, klizeci tik uz rubove case, dok se sunce ironicno poigravalo pramenovima njene kose....
..Poslednji minut pred oluju...i bujicu izgovorenih reci...
:D

-polazak
-more
-geometrija
-ruke
-krila
 
Decje pruzene ruke,ukus soli na kozi i refrakcije milijarde ugaslih sunaca u prljavoj vodi....Idemo - polazak...Galebovi se otimaju oko otpadaka na pesku sireci velika bela krila...Neizgovorene reci i kraj leta - geometrijska progresija prolaznosti...

Cement u kosi

Ujedena usna

Ledina

Osinjak

Slomljena lipa
 
Osinjak misli uz pogled na slomljenu lipu i morbidnu ledinu koja se pruzala u nedogled, izazivali su lagano podrhtavanje citavog tela..Pahulje su se lagano topile na ujedenim usnama i neznatno ublazavale bol...Osmeh.
Cement u kosi - slika koja ne bledi...

-kamen
-voda
-kljuc
-minut
-svitanje
 
Sanjao sam da sami smo u dolini ruza i princeva, negde izmedju iluzija i naseg sveta. Rame uz rame, ruka u ruci! Koracamo linijom nemira kroz tisinu! Vreme tece, svi satovi stoje, vreme tece!Minut, po minut i... U mislima nasim strah polako pada. Secanja stara lagano nam blede. A gejzir osecanja medju nama, u delti na nasim dlanovima novi put kroji i duhom bica koje voli i voljenim oseca se, na istoj strani reke kraj tebe stojim. Besmrtne nam duse u telima smrtnika, cekale su jedna drugu u senci vatre vecnog proleca nebili jos zivot jedan, ucinili budnim. Kao vesnik zakucace prvo o mekan oklop ispod zelje tvrde. Jedna plima osecanja nosice nas rekom u koju smelo smo krocili. Bez plivanja, talas tudjeg gneva na dno ce nas potisnuti. Nazad nema. Druga obala obecava, tri kljuca jedna vrata,svaki kljuc s jednom namenom ako gresku pravi i sebe lomi u prorezu. Jedna obala bez reke, sto trpi uspomenu i daje zar u srcu, nema kraja! Tu, u noci bez meseca secemo liniju uzduz na tri,biramo put. Svaki bez kraja poznatog sa stazom ledenom unapred sudjenom, u drvo sa krosnjom na dole, kamenom udara. Jednom greskom na ivici, merimo ponor vecnoscu, i samo suzu, vodu bola, bez groma nebo, tada pustice. Samo nebo nosi bol i moze vratiti strah koji znan nam je odavno i od realnosti pokazati nam mnogo vise. Duse su potresene ali podsvest nece primiti nista o cemu nije ni trebalo pomisliti. Vredno branimo se od negativne namere u istini koja izlazi na videlo.
Svitanja bez kraja sto sami zasluzimo i opet ka njemu pocetkom stupimo, kroz nasa osecanja sve sami opet podnecemo.



Miris,

Pustinja,

pogled,

osmeh,

ludilo.

Prvi put sam na ovoj temi, pa pozdrav za sve koje znam i one koje jos nisam poznao.
 
...Istetovirala si svoj osmeh na pustinji moga srca i dala mu svoje ime...Mrzeo sam te sto me odvlacis iz smrznutih noci i prljavih haustora mog ludila, a onda sam se predao... i sada moj pogled pociva na tvojim mrsavim grudima koje se mirno dizu i spustaju dok spavas,zahvalan sto sam ziv i sto mogu da osetim tvoj miris u noci...

Mocvara

Kisa

Masinsko ulje na rukama

Zar cigare

Srna
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top