Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Pogledaj kako se uvija i primice, tiho, skoro necujno, zaobilazeci prepreke koje joj mute sakato culo vida! Ne cuje nista ali oseca da je zrtva nespremna i neotporna na njen iznenadni skok iako deluje nehajno i slobodno. Tada zastane i ispituje zrtvu nekim svojim nacinom koji nepripremljene cini potpunim gubitnicima. Ne zeli je u blizini ali je fasciniran njenim prisustvom. Mozda je vise uplasen, boji se snage otrova koji bi mogao da se razlije njegovim udovima i ponisti moc kretanja, cak i zivot. Ruka mu stoji u vazduhu ili sputena kraj bokova, obamrla i najcesce bez oruzja koje bi udaljile nezeljenu neman u stranu a noge naterala u beg. Oseca da je neophodno pobeci sto dalje, ne vracati se na isto mesto gde preti opasnost. Vec je umoran i pospan od bezanja. Zna da je i neizgovorene reci koje radjaju nedozvoljene zelje, one koje se poput zmije privijaju nagovestavajuci zlokoban ishod, tesko ubiti. U stvari, ono sto ga jos uvek u obliku protivotrova spase od nesuvislih mastanja koje zmureci uhvati sve manje obaziruci se na ujed, jeste istina da je za neke velike zelje rizik podavanja isplativ. Sve vise veruje da je bolje umreti od i zbog zelja no bez njih.


sindrom
nemilost
sjedinjeno
put
senka
 
sindrom
nemilost
sjedinjeno
put
senka

Stojim na putu. Dobar put, nov... Mirise na svez asfalt i farbu.Samo sto osim mene i mrtvih kola na njemu nema nikoga.
Ponoc je i mesec je vec dovoljno visoko da slije moju senku sa crnilom puta u bludno sjedinjenje... Odlazim do kola, sedam na haubu i cekam... I cekam...
Palim pljugu. Svice. Razmisljam kako je dobar ovaj put. Doveo me niotkud a vodi me nigde. Dobar, nov put. I onda zvuk, pa svetla farova. Mehanicki krecem ka putu i masem...
Mrzim ovu nemilost koja sledi. Mrzim smrad krvi i benzina. Ali bice ok. Sindrom selektivnog pamcenja i nov put... Samo jos ovaj put.

Virtuelno
Suza
Magnolija
Vrabac
Kisa
 
I dok sam pokusavala da razgonetnem da li sanjam, suze su same klizile niz obraze, kao kisa i njene kapi po magnolijikoja se tek budila. a onda, niotkuda...pojavio se vrabac na prozoru. kao da je nagovestavao virtuelnu stvarnost. sanjam....


Paradoks
Metamorfoza
Lepota
Gadost
Nadahnuce
 
Poslednja izmena:
punoća
praznina
celina
deo
odlazak
uhoda

Kiša je klopotala po nekom limenom krovu i zbog toga mu se praznina njegovog želuca činila još veća.'' Ni u duši mi nije drugačije'', pomisli, ''sav sam nekako...celina praznine Ako je to moguće.'' Bilo mu je svejedno.
Kap kiše veličine trešnje mu padne pravo na čelo i zasvrbi na koži. Zbog toga si postane glup. Osećao se kao otkriveni uhoda ili lopov kojem je zaškripeo parket pod nogama. Uhoda. U ovom gradu u kojem nikad neće biti deo nekog većeg plana, klana... Tiho opsuje da ispuni i prazninu u ustima.
Ovaj grad će mu uvek biti stran, on će u njemu uvek biti stranac. ''Nema se tu šta izgubiti. Nema se tu šta misliti.'' Odlazak- jedino rešenje.
Punoća njenih usana je u njemu je zaboravljena kao slika na tavanu po čijem limenom krovu pada kiša.

nebo
trešnja
pesak
žuto
soba
 
Zatvorila sam oci u nadi da ce to pomoci. I meni i njemu. Vrelina njegovog daha, punoca zeljnih usana, silina kojom me je privukao sebi, jasno su govorili koliko me zeli. A ni to nije bilo dovoljno... Sve sto je uradio sa namerom da mi se priblizi, mene je jos vise odaljilo. On, poput svih pre njega, nije uspeo da ispuni prazninu moje duse... Morala sam da glumim... Da se pravim da osecam isto sto i on jer... Jer ovo nisam smela da upropastim. Mislim da bih u suprotnom zapala jos dublje u svoje mrtvilo, bez ikakve nade da cu se oporaviti. Cinilo mi se (a mozda sam to vise prizeljkivala) da je on bas onaj pravi! Koliko mi je puta rekao da zeli da upozna moje srce, um, telo, da zeli da me sagleda u celini... A ja... Nisam mu dozvolila da upozna ni jedan deo prave mene. Nisam mu ni verovala dovoljno. Zasto sam onda bila sa njim? Iz potrebe, mozda... Dok se lagano primicao, nisam zelela da razmisljam o odlasku, mada je taj potez postajao sve neizbezniji. Znala sam da cu na kraju tako i postupiti, bez obzira na moju potrebu i zelju da on bude pravi... To je, jednostavno, bilo najlakse trenutno resenje. Da krenem novim putem i upustim se u novu potragu. Eh... Kad bi samo ova bol prestala da me prati u stopu kao uhoda...


ponos
lek
mesecina
telefon
iluzija
 
Ponos je bio isuvise velik, da bi samoj sebi priznala da se plasi smrti, koja ce mozda i veceras doci po nju.
Telefon je stajao pored glave. Na kredencu. Pored lampe.U svakome trenutku je trebao da zazvoni, ne bi li je obavestio, da je doktorka vec na putu do njene kuce.
I u tom cekanju je zaspala. Telefon nije zazvonio, a doktorka je vec stigla.
Usla je tiho u sobu, ne bi li je probudila.
Svetlost prigusene lampe je mirno obasjavala njenu celavu glavu, olinjalu od hemoterapije koju je dugo primala.
Nije zelela operaciju. Njeno srce to ne bi izdrzalo. Njen um , nije mogao svesno da prihvati taj momenat, da kada je jednom budu uspavali, vise nece moci da sanja. Niti da seta po mesecini. Ponosna...i umorna od zelja, koje nisu preterane, sem vec poznatih.
Doktorka je polako prisla i spustila lek na kredenac. Nije zelela da je budi. Nije zelela da joj prekida i taj poslednji uzdah zivota, i poslednju nadu da ce mozda ozdraviti. Uzela je morfijum ,nezno joj prihvatila ruku i pocela polako da ubrizgava tu tecnost, koja je bol pretvarala u nirvanu, a njeno telo u pihtijastu masu, koje se lagano lelujalo po mesecini u krevetu zelja, punog iluzija...o nekom novom zivotu, gde ona nije ona...ponosna...


zivotinjsko
instikivno
drugacije
posebno
strpljenje
evolucija
 
Kazes da ima u meni neceg zivotinjskog, nesto divlje, grubo i opasno. Plasi te da nekom recju ili gestom ne dodirnes tacku koja bi mi instinktivno namakla kozu povredjene zveri, spremne na nesto posve drugacije, ono skriveno ispod maske tihosti i mirnoce. Osetis to kada izgubim strpljenje, kada se trgnem na jauk nepravedno ranjenog, kada me osamuti ignorisanje cenjenog ili pogled ucenjivaca.
Tada se primiris, uvuces jos dublje u pomracinu sopstvene senke i zazmuris, ne bih rekla od straha, pre od istine. Skoro da cujem odbrojavanje unazad ka desetinama i stotinama koje ti oslabljuje stisak pesnice, dok ti jabucica na grlu drhti u pokusaju da suspregne ocaj sto nisam ono sto si mislio da jesam – nesto posebno, zenstveno, lepo, nezno, utesno. Evolucija je jos uvek u povoju a ja tek obican zigot. Oprostivo? Nisam sigurna da zelim da znam.


cinovnica
muskarac
frizerka
cokule
laka
imucna
udaja
novac
pogled
nedokazana
 
Izgubljene veceri, ako baš hocete, jer obojica imamo zelju da je zacaramo, a onda osvojimo i na kraju pokorimo. Da pokorimo! Podlo, zar ne? Ni jedan od nas dvojice ne popusta. Ona se vec pobrinula da tako bude. Prokletstvo, da samo nije tako imucna i da joj novac stecen udajom ne prestavljaja, ama bas nista. Da je makar ranjiva, samo malo. Mislio sam da cu stvar preokrenuti u svoju korist, onog momenta kada je govorila o snu, masti i o osami. Znao sam da mi tada opipava puls muskarca. Ophrvala me je pogledom, cezljivim. Pomislio sam da mogu tada i tog trenutka da je imam. A onda me je njen sapat, kao izlizana cokula iz voleja, odvalio po sred lica: Udata i Verna!
Otvorite se, otvorite se oci. Sad smete da je gledate, a da ne vidi gnusanje i onu glad. Samo to sad trebate i da dokazete. Naviru lake reci...pisem...brisem....reci...Odzvanja jedna: Nedokazana. Mrzim je zbog toga. A zar nisu sve takve od cinovnice, firzerke, pekarke...ili sam ja samo zacaran i pun gorcine, nespreman da mi se one dokazuju? Da li sam?!?
Sreca je za mene kada mogu da zatvorim oci. Sve se dogadja tada kao u snu, jos nista video nisam, a vec znam. Jednako malo, jednako veliko, uvek trougao. Uredno jasno, a imenom numerisano cinovnica No1, frizerka No2, da - dokazano i predoceno.
Mislim da tek onda, u svakom slučaju, vidim bolje.

zbrkan
go
pivo
oznojena Agata
terasa
deponija
 
zbrkan
go
pivo
oznojena Agata
terasa
deponija

Ok, sad bih vec trebalo da znam gde sam... Bem ti i mene i onu zadnju spravu sto je "morala" da se svari. Nije ni cudo sto sam sav zbrkan, na tepihu kraj vrata koja vode na terasu.... Gomila necije odece (moje ?) je svuda okolo... Nisam sasvim go, imam carape na sebi. Nije to moja odeca. Svejedno zahvatam kosulju i farmerice iz gomile... Sad je bolje - a imam i carape... Hvatam se za polupraznu flasu piva dok izlazim iz sobe. Pazljivo trazim pikavce u njoj, a zatim je iskapljujem u dahu. Bljuvanje mi pada na pamet, ali suzdrzavam se... Saplicem se o par oznojenih tela isprepletanih u hodniku... Ne primecuju me... Zatim vidim saksiju, velika lepa biljka... Kako bese ... Difenbahija... Magnolija... Bljujem. Listovi sad imaju nezan beli kontrast. Neka se zove Agata... Oznojena, izbljuvana Agata... Ne gubi na lepoti.
Gledam kroz prozor- napolju, na deponiji cigancici vec skupljaju karton.... Hitam da im se pridruzim u prevelikoj kosulji, tesnim farmericama i carapama.

Trik
Ulica
Tezga
Drolja
Dijamant
 
-Cestitam na umecu! Ali zaista! Oduvek sam mislila da si redak dijamant, nesto neprevazidjeno u svom savrsenstvu, kad ono – obicna drolja. Mozda bi ulica, kupoprodaja na veliko, jedna fina tezga uoblicila stvar. U trenutku savladala trik preobrazaja svega u nista. Volim te takvu mizernu, prokletu i suplju – zaurla u sebi i nasmeja onome ko bese kupljen dodirom skupocenog kamena… ili mozda njemu prodanom a da nije znao kako je skarta posvuda…ako je ikome uopste to vazno?



batak
misici
jastuk
svetlo
mucnina
 
Devojka izadje iz kuce. Krene ka groblju. Svuda oko nje bio je mrak. Na grobu njene majke sedeo je crni macak. Pored je nasla les. Oko lesa je bilo puno krvi. Onesvstila se i pala na zemlju, tako da su mogli da je laze crvi.

Sta li sam napricala... :D


Cvet
Mrak
Soba
Suze
Vicevi
Boje
Dvorac
Zavesa
Bogorodica
 
Sjedio je u uglu svoje sobe...polumracne...Sjedio je tako na podu, grleci svoja koljena i ponekad bi brisao suze izderanim i prljavim rukavom... Kada je naizad dosao sebi, prosetao je pogled po sobi. Bila je skoro potpuno prazna... Jedino sto je zauzimalo prostor u toj sobi osim njega samog, bio je omanji sanduk pokraj prozora, na njemu, u saksiji, cvijet, crven, i skoro suv... Zapadni zid je bio prosaran mozaikom suncevih zraka koji je pravila iscijepana zavjesa, obasjavajuci staru ikonu Bogorodice....Iz susjednog stana smijeh, gromoglasan i histerican... 'Oni se vesele i pricaju viceve' pomislio je... 'Njih nisu dirali, oni spavaju bezbrizno...'. Onda su mu kroz misli kao munja brzo prosle slike od sinoc.... Crne maske, sijevanje noza... i mrak... ostao je sam...
Ustao je naprezuci se, sepajuci se dovukao do prozora i smakeo zavjese... Prevukao je sanduk sa cvijetom na onaj zapadni zid, sada potpuno obasjan, ispod ikone... Jos jednom je obrisao lice i pomolio se Bogu... Vani se cula buka uzurbanog grada, a vrelina u vazduhu je nosila tuzni miris sirotinjske cetvrti...
 
Hodajuci sneno maglovitom ravnicom, prenuo se naisavsi na ukrstanje puteva. Zastao je, osmotrio putokaze i bacio pogled ka horizontu. Nijedan nije pokazivao pravi put... Preturao je po mislima, pokusavajuci da odmrsi klupko secanja koje je pravilo lavirint u njegovoj glavi, sa nadom da ce pronaci pocetnu tacku. Taj cvrsti oslonac sa koga je mogao da se izdigne iznad ravnice i baci pogled u buducnost...Avaj, magla je jos uvek leno prekrivala zemlju. Secse i sacekati da se sunce pomoli.

bicikla
uspon
potraga
suncokret
maler
 
Poslednja izmena:
Sunce je bilo visoko. Daleko. Kao da je stojalo pobodeno na vrhu brda. Decak ga je gledao zacudjenim ocima. Morao ga je dohvatiti. Bicikla se sve slabije kretala, tockovi su se zabijali u mnostvo kamenih prepreka. Uspon je postajao sve veci. Ali decak je hrabro okretao pedale. Poneki put bi i ustajao i gurao ili nosio biciklu ka ogromnoj usijanoj lopti koja kao da je nestajala iza brda.
O ne! Ne treba da nestane! - pomisljao je decak.
Sunce se polako sakrivalo iza ostrog vrha. Potraga kao da je tonula u mislima decaka. Morao je zuriti da ga stigne. Bio je siguran da nije pogresio put. Suncokreti su uvek gledali na tu stranu. Na stranu na kojoj je nestajala zuta lopta. Decak se vrati u doba igranja izmedju zutih cvetova iz kojih je dede kidao male crne bube koje su matori jeli. Cvetovi su gledali u sunce. Decak je gledao u sunce koje je stojalo na ivici brda. Ali se dogodi cudo. Maler. Pad i ispustanje bicikle. Bicikla otkliza duboko u podnozje brda. Decak je bio odlucan. Nije imao vremena morao je nastaviti sam. Morao je stici sunce na drugoj strani brda bez obzira na to sto se tamo nalazi reka u kojoj su tonuli svi papirni brodovi koji je pustao citav svoj zivot.


pocetak
novine
realnost
brodolom
ostrvo
 
pocetak
novine
realnost
brodolom
ostrvo

Opet sam pocetnik, a pocetnistva mi je dosta. Pocetak i poceci. Pocetak po pocetak, i napokon vidim dobro. U mulju sam do iznad kolena i gazim. Pocetkom zovem ono kad jednu nogu pokusavam da izvucem kako bih je ponovo zario u mulj, a od tog ne bi bilo nista da ona druga nije dubok oslonac i oko nje se vec hvata barsko bilje. Sarena zabica mi krekece na ramenu i cita naglas novine, oglase za posao. Ona je sigurna da sam nekada davno doziveo brodolom i da zato lutam tuda, gde mi nije mesto. Ona veruje u neko ostrvo u daljini i sapce mi uporno i uporno o tom kako je tamo mnogo lepo. Prica o domorodcima i kako su im devojke lepe. Dobro je da nije komarac, do sad bih je sigurno klepio kad mi bas dojadi, a posle bi mi ipak bilo zao. Sta bih slusao u ovoj vodurini da nije nje.

tajna
lepa
crna haljina
ptice
voda
 
tajna
lepa
crna haljina
ptice
voda

Gledas dok se svlacim.
Kazes lijepa sam.
Skidam sal.
Kazes svidja ti se moja kosa.
Skidam rukavice.
Kazes volis moj miris.
Volis moj sarm.
Skidam dugi kaput.

Oh.
Sutis.
Cekam.
Cujem ptice.
Pjev.
Sutis.
Tvoj pogled je dubok.
Taman.
Ceznjiv.
Citam sta oci kazu.
A trebala je ostat tajna.

Ne, nisam ti lijepa.
Ne, ne svidja ti se moja kosa.
Ne, ne volis moj miris.
Oh, nisam ti ni privlacna?

Shvatio si.
Vidim, reci ces nesto.
- Dodji.

Crna haljina klizi.
Ne voli me.
Voli nju.
Voda tutnji po prozoru.
Ulazim u krevet.
Obuhvacas me oko struka.
Ljubis.
- Marina, zelim te.

Marija.
Zovem se Marija.
 
Poslednja izmena:
``Krijesnica?! Hm... Krijesnica?!? Hm... Draga damo za tako nesto nikada nisam cuo. Nikada za krijesnicu nisam cuo!``
``Ali...``
``Ne! Nikada!``
``...poslala...``
``To mi vuce na neku gresnicu...``
``...poslala sam ti...``
``Ili na neku vocku.``
``...sms sa...``
``Ne znam da li je to vocka ili sta, ali jednom...``
``NIJE VOCKA!!!``
``Jednom mi je pop nazvao psa gresnikom kada mu je pojeo papuce...``

Ostar bol i rupa u glavi. Vrela cev u nepomicnoj ruci.

``...nikada ga nebih nazvao krijesnicom.``
 
Seo je pored starca , jedino tog starca je poznavao u tom moru oronulih i naizgled nemocnih koji svoje dane ( pardon , jutra ) provode jureci po ambulantama i po apotekama . Starac ga pozdravi i kao da je to normalno pita mladica zashto je doshao u ambulantu . Mladic kratko odgovri da je doshao da mu izvade krv , starac poche da ga kritikuje ( pardon , poduchava ) kako on tako mlad vadi krv i vucara se po ambulantma i kako je on u njegovim godinama ceo dan bio na nogama i radio od jutra do mraka . Brzo dodjoshe josh starijih ljudi sa istom prichom , mladic nije imao izbora osim da slusha deset istih pridika kako su mladi mekushci i lenshtine . Na samu pomisao da ce se posle vracati za nalaz i da ce opet slushati isto , on oseti neki bes u sebi i zhelju da raspali nekog starca pesnicom i da mu pokazhe koliki je mekushac , ali se ubrzo smiri , miris lekova i puno , puno ljudi koji su chekali mu je ogadio odlazak u ambulantu , stalno mu se u glavi javljala slika kako silom zavodi red u ovom leglu hipohodnri , i ta slika je ostavljala jedan mali smeshak na njegovom licu . Samo da izvadu tu krv , da se vrati kuci i odspava se kao chovek .
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top