Da ga vidiš sa starijom decom.
On mene plaši kad krene da izbacuje informacije, mozak mu radi kao sat. I stalno traži da mu postavljamo zadatke, da ga ispitujemo, da sabira do 100. Ja kontam da je to normalno za dete od 4-5 godina, a onda odemo kod prijatelja čija deca kreću u školu ili već idu pa nam kažu da deca to nauče tek u školi. I onda kreću saveti...

Počinjem stvarno da se pitam da li grešim što ništa ne radim po tom pitanju. A samo mi je bitno šta je za njega najbolje.
Kako sada ovo da napišem, a da ne izleda hvalisavo i prepotentno.
Ja imam dvoje takve dece. Pametni, superiorni u odnosu na vršnjake, radoznali, pa su uvek znali i ono što im nije trebalo. Kada je stariji bio na testiranju za upis u školu, pedagog nam je rekla da sa takvim detetom nije radila u svojoj karijeri, i ne zna da li će.

A on je, tako superioran uspeo da u osmom razredu ima četiri dvojke na kraju godine, i da ne bude ni vrlo dobar.

To što on mnogo zna, i što sa njim možeš da pričaš o bilo čemu, ali bukvalno, ništa ne znači kada ne voli da uči. Kakav će student (slutim nikakav, ali ćutim i čekam da vidim šta će biti) on biti, trudim se da ni ne razmišljam. Nadam se da će samo ta njegova prirodna inteligencija konačno doći do izražaja, pa ujedinjena sa sazrevanjem dovesti do dobrih rezultata. U suprotnom...
Mlađi je, opet po mom mišljenju, manje pametan, ali jako vredan i uporan, radoznao, pa je u svakoj čorbi mirođija. Pored toga što je savršen đak, svake godine postiže rezultate na takmičenjima, jako je ambiciozan, i kako sada stvari stoje, biće profesor srpskog, jer to želi. Sada će u osmi razred, i ja imam godinu dana da ga odgovorim od ideje da srednju školu završi ubrzano za dve godine, jer on što pre želi da upiše fakultet, i da počne da predaje.
I jedan i drugi su, po zrelosti, a naročito po onome koliko su znali i bili samostalni, mogli da krenu sa generacijom ispred u školu. Ali mi kao roditelji to nismo želeli, kao što im inače ništa ne namećemo, i nismo se pokajali ni jednog trenutka. Škola nije zec, pa da pobegne.