Mandić je, da zaključim, gad & očajnik iz više razloga.
1. čovjek koji je frustriran zbog etničkoga podrijetla, i ne nalazi sebe nigdje. Nisi Hrvat, nisi Srbin, nisi Turkmen, nisi Karakalpak. Pa onda svi moraju bito to ništa za što se grčevito držiš, jer, eto, tvoji problemi su državnih dimenzija. Ako netko ima prehladu, svi trebaju piti antibiotike.
2. "intelektualac". Netko je rekao da je to osoba koja ima o svemu mišljenje, a realno ništa ne zna. Npr. Einstein, Wittgenstein, Tolstoj, Planck, ...nisu bili "intelektualci". To je bio Sartre, jer je nešto trkeljao u podpori maoizmu, dok su mu romani i drame danas nečitljivi i dosadni.
U tom je smislu Mandić doista "intelektualac". Pročitao sam njegov odjebitis Krleže, zatim knjigu nekih književnih recenzija, pa zadnje memoarsko o kćeri itd.
Mandiću je propao život na svim frontama:
a) idol Krleža mu je ispao šupalj (što je Mandićev promašaj, jer Krleža je velik pisac, unatoč ideološkim gluparijama, što pak recenzent poput Mandića ne zna i ne može pojmiti. Mandić nije književni kritičar (kao npr. Stanko Lasić ili Viktor Žmegač), nego novinski recenzent knjiga. Njegov je ukus trećerazredan, a literana erudicija nikakva.
b) hrana i seks. Mandićeve opsesije, njegovim su psihofizičkim propadanjem obljutavile život. Plitki hedonisti obično tako završavaju kako ih godine melju.
c) samoubojstvo kćeri. No comment.
d) propast Jugoslavije, u kojoj je Mandićev jedini vidljivi angažman bio- bjesomučno pljuvanje po NATO-u i kosovskim Albancima tijekom intervencije 1999.