I ako sebe celog damo, tek tada i možemo biti celi.

Gazdarica:
Zanimljivo... Kladila bih se da medju ljudima na ovom topicu, ima i onih koji su svojevremeno bili pobornici teorije da, sto te vise neko zajebava, to ga vise volis...
No dobro, stavovi su tu, zato da se mijenjaju...

Ma šta: " ... ima onih ..." ? Kaži lepo i konkretno: "Milojko je takav i takav, zajebavao me a ja ga volim "
A ja se menjam: sa lošeg na gore !
 
Carobna pesma

1.

Cesto te tako vidim.

Istina , kao u nekoj
dalekoj srebrnoj magli.
Ali divno te vidim.

Na nogama ti cizme
od sedam svetlosnih milja.

U ruci ona lampa
u koju, posle Aladina,
umesto duha zatvaras
obrise vecitog vremena.

I cujem sapuces: sezame.
I svet se pred tobom rasklapa.

2.

Dodirom tvojih misli
prostori sebe otkrivaju.

Duzina tvog vida
tinja i pokrece krvotok
jes nenacetih svetova.

Letis na carobnom cilimu
i dizes se za pticama
tamo gde je sve prozirno,
sve u jednoj dimenziji
kao na decijem crtezu,
al ima neceg ljudskog,
dubljeg od covecanstva.

Tamo te cekam budan
u svom kosmickom snu.

3.

Nikad ti nisam rekao
koliko do suza volim
tvoju trsavu glavu
koja u sumrak mirise
na sapun i jesenji vetar.

Glavu u kojoj stanuju
samo visoke boje,
ogromne, nedostizne,

sposobnu da razume
spirale nebeskih ognjeva,
geometriju sna
i hrabrost novih Ikara
koji ce krenuti sutra
ka nepoznatim suncima
brzinom prema kojoj je
svetlost obicno puzanje.

4.

Sine moj, i ja letim.

Kao sto ptica ne ostavlja
otiske krila u vazduhu,
tako se i ja krecem
verujuci u ono
sto bih hteo da vidim,
a ne sto stvarno vidim.

Mozda to znaci ucci
u unutrasnjost tisine.

Mozda to znaci postici
ono sto ne moze svako:

da zivot ne bira nas,
vec mi njega da biramo.

5.

Ja sam svoja najcudnija,
najlepsa putovanja,
prevalio kroz pustos
ove vetrovite glave.

I tu su stali beskraji
o kojima, i ne slutis.

Biti putnik kroz mudrost,
to znaci: baviti se
vratolomijom bezumlja.

Ne srljajuci, vec - drhtavo,
dostojanstvenom neznoscu
jedne predivne lude.

6.

Zato bezim od kuce.

Nadjes me kako sedim
u restoranu kraj reke
i mucim se da oljustim
sa chela i sa misli
zemljinu tezu chamotinje,
jednolikost zivota
i otupelost zanosa.

U bestezinskom stanju
vina i tihe muzike,
odlepim se i lebdim.

Lebdim nad samim sobom.
Tako zamisljam nebo.

7.

Onda pridjes i kazes mi :
tata, idemo kuci.

Ostavljam na stolu osmeh
i prepunu pepeljaru
malih dogorelih krila.

Otvaram vrata i ulazim.
Ne u svet, vec u sebe.

I ne prolazim dalje,
nego u sebi ostajem.

8.

Kazu: jos nista ne shvatas
sa svojih trinaest godina.

Oslonjen o zid kise,
sisam kostice vazduha
i smeskam se u sebi.

Znam mnoge roditelje,
potpuno lisene one
izuzetne ozbiljnosti
kojom se svom sinu
moze postati sin.

Ne boj se. Ja te postujem.

Evo ti ruka i vodi me,
pazljivo, da se ne uplase
pegave ochi lishca
u baricama oktobra.

9.

I dok hodamo tako,
hteo bih da te zamolim:
preleti beskonacnost,
prestigni vreme i mastu,

al nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.

Dodirni rukama grive
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa eksplozijom pulsara,

al nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.

Pocetak pocetka je svuda.
Kraj kraja je u nama.

10.

Posle zvezdanih letova
valja imati mesto
gde mozes da se spustis.

Jer ljudska srca su niska,
zasadjena ko jagode.

U redu, idemo kuci,
gde su svici komete
naseg malenog kosmosa,

gde smo nacinili sebi
milimetarske beskraje,
a ipak dovoljno glomazne
da se u njima, nepaznjom,
jedan od drugoga, zauvek,
otkinemo i skliznemo
svako u svome pravcu.

Ja daleko od tebe
kao Alfa Kentaura.
Ti daleko od mene
kao sazvezdje Vlashica.

11.

Pronadji nove svetove
i izatkaj im nebo.
I podari im vazduh
da zive i da disu.

Al nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.

Samo se tako mozemo
jedan drugom pribliziti.

Cetiri ulice tamo,
i tri ulice ovamo,
i jedva primetan osmeh,
i ciste, iskrene oci,

to je prostranstvo bezdana
koje bih hteo da premostim
od moje zvezde do tvoje.
 
Meni je ćale čitao Miku kao detetu (većem nego što sam sad, ili mlađem nego što sam sad)
On inače, radi već dugo, dugo, dugo u našem Narodnom pozorištu, pa svi ti stihovi, ton, intonacija meni mirišu na taj neki period odrastanja iza kulisa, na maske, šminke, kostime...

Ne doživljavam ih ''ljubavno'' na propisan način, bude u meni nešto nežno i naivno i sneno i sva se raspilavim :wink:
 
Gazdarica:
Nisam namcorasta... Tek, odavno sam naucila da u ljubavi vlada pravilo - sto vise dajes, vise ces i dobiti...
Kazem, u ljubavi, a ne u raznim zamjenama teza, svakovrsnim supstitutima koji ljudima sluze kao sredstva za samoobmanu, prijeko potrebnu kako bi zivjeli u iluziji da su voljeni...

jeste draga..u pravu si sto posto..isto tako znas, da se ljubavi ponekad ne zavrse lepo..i to prave ljubavi, a ne supstituti, kako si to lepo srocila...
a kad covek da sve, i opet je na kraju sam, ogorcenje i nepoverljivost su normalne i ljudske reakcije..
to su samo faze
nasa sustina je nepromenljiva...i ako smo jednom bili sposobni da volimo, i da sve damo, kako bi sve dobili, i da je to jedino pravo, bicemo sposobni opet...
:wink:
 
Gazdarica:
Ako je ljubav bila prava i zavrsila se, ne treba pljuvati po njoj, nego biti srtecan sto si imao tu privilegiju da je dozivis...

e sad..sve zavisi zasto se zavrsila...
i plakanje za njom, i pljuvanje po njoj samo su dva oblika patnje..i nesposobnosti da se krene dalje...
kad covek preboli, prestane i da place, i da pljuje...i tek onda moze realno da sagleda i sebe u toj prici, i druge...
i mozda, da bude srecan sto je imao privilegiju da je dozivi LJUBAV
ali, znas ti to sve...samo je bitan ugao iz koga trenutno gledas
 
Mislim da su ubedljivo najlepsi ljubavni stihovi - njegovi. Zato sto su cisti,nostalgicni,iskreni do suza. Moj omiljeni recital je iz jedne njegove pesme, ne znam koje ,samo znam sledece:

" Ukrascu tvoju senku i obuci na sebe.
Bices moj nacin odevanja svega neznog i tajnog...
Jer ti si jedini nacin da pokrijem golotinju ove detinje duse.
Ne znam da li me shvatas...
To nije prozimanje .To je umivanje tobom.
Ljubav je ciscenje nekim.
Ljubav je neciji miris , sav izatkan po nama.
Tetoviranje mastom...."

Ponekad svi pozelimo da volimo po onom starom oprobanom receptu : " Volim te samo toliko koliko mogu da te prezalim." Ipak,ubrzo shvatimo da smo neispunjeni,prazni.Ma koliko zastrasujuc,ipak je pravi ovaj cika Mikin recept:..." I tek ako sebe celoga damo, tek onda mozemo biti celi..." Pa opet, pesma sve podnese...Tesko je pesmu pretociti u stvarnost...:)
 
SINDI:
jeste draga..u pravu si sto posto..isto tako znas, da se ljubavi ponekad ne zavrse lepo..i to prave ljubavi, a ne supstituti, kako si to lepo srocila...
a kad covek da sve, i opet je na kraju sam, ogorcenje i nepoverljivost su normalne i ljudske reakcije..
to su samo faze
nasa sustina je nepromenljiva...i ako smo jednom bili sposobni da volimo, i da sve damo, kako bi sve dobili, i da je to jedino pravo, bicemo sposobni opet...
:wink:


Kако бих волела да си у праву....
 
majcheki:
Najljubavnija pesma


Ovo je zaista najljubavnija pesma,
a ni reči o ljubavi.
Svim pajacima i lutkama otkinute su glave
i oni tako leže u ćošku
bespomoćni
i bačeni.
Neko u ovoj sobi više neće da bude dete.
Neko u ovoj sobi tri dana ne može da ruča.
Neko u ovoj sobi samo ćuti,
ćuti,
i gleda kroz prozor kako jesen sa lišćem i vetrom
putuje preko pokislih gradskih krovova
za pticama.
Ovo je zaista najljubavnija pesma,
a ni reči o ljubavi.
...
"Usne jedino zato postoje
da s nekim podeliš nešto svoje"
...
...
"Sve bi se jednim imenom zvalo.
Đački.
I ženski.
I naivno.
Jedino bi se muški i mangupski preživalo"
Hihi secam se da smo imali miku antica kao lektiru u 6-om ili 7-om razredu osnovne i ja sam bas ovu pesmu analizirala! :D I dobila sve pohvale. :roll: :razz:
 
Odluka

Zivot je sve nesto iz pocetka.
Juce i prekjuce vise ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.

Pa cemu onda razocaranje?
Ako je jedna ljubav - corak,
Odmah se drukcije i lepse sanja.
I kad si najvise tuzan i gorak
nekih se novih ociju setis
i shvatis da letis... divnije letis.

Ko je jos video da decak pati?
Da kunja kmesav i da place?
Svaki put moras iznova znati
da volis bolje, da volis jace.
Ne da se vadis.
Ne da se tesis.
Vec da se istinski do neba smesis.

Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukcije vrede.
Zivi se svaki put ispocetka.
Zivi se da se nikad ne pada.
Da budes snazniji posle oluje.
I da se u tvom srcu vec sada
sto zlatnih zvezda unapred cuje.
 
Milojko Vasic:
Ne znam šta mi je, nešto sam se raznežio i raspekmezio valjda...

Hehhe...svasta cu ja jos ovde da vidim...jos cu da pomislim da imas dusu :P

"Kako da dusu sputam, da se tvoje
ne takne? Kako, mimo tebe, njom
da grlim druge stvari i daljine?
Ah, rado bih da sklonim je na koje
zaboravljeno mesto usred tmine,
u neki strani, tudji kut, u kom
nece je tvoje nijati dubine.
Al ipak sve sto dodirne nas dvoje
ko potez gudala nas spaja, koje
iz dveju struna jedan mami glas.
Na kom smo instrumentu? Ko nas satka?
I koji ovo svirac drzi nas?
O, pesmo slatka."
:wink:
 
BESMRTNA PESMA
Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.


...i tako dalje ;)
 
HeBePoBaTaH_:
Šio vam ga Đura, elegičari...

Miroslav Antić ''Svašta umem''

Svašta umem,
stvarno umem,
samo - sebe ne razumem.

Ja cuvao, ljudi, ovce
tamo negde na kraj sveta,
mojoj deci kajmak smeta,
luk im smeta...
Sve im smeta.

Ja do škole pešacio
i po kiši i po snegu.
Moje kceri ko kneginje,
ko da se u svili legu:
jednom šmrknu,
dvaput kinu
i beže u limuzinu.

Svašta umem,
stvarno umem,
samo - sebe ne razumem.

Ja krcio s ocem šumu.
Plik do plika dlan mi ospe.
Mome sinu gospodinu
teško i da djubre prospe.

Kad mu mati nešto reži
mislim: žensko - pa nek reži.
A on odmah kupi stvari
i od kuce u svet beži.
Žvrlja neka pisma
oproštajna,
puna bola.
Ispadnemo pred njim krivi
mi i škola.

Traži novac.
Kuka.
Moli.
Nema cime stan da plati.
A ja: luda, pa ga pustim
da se mirno kuci vrati.

I sve divno,
divno umem,
samo - sebe ne razumem.

Sve sam ovo za njih steko,
niko hvala nije reko,
ko da moram da se zboram
i da ledja vecno krivim
zbog princeva i princeza.

Ko da samo za to živim.
A ja živim, jer se nadam
da me i sad negde ceka
jedna šuma iz detinjstva
i vedrica vruceg mleka
i tišina ispod brega
i plav lepet pticjih krila
i ogromne žute zvezde
kao što je moja bila.

Al putevi zatravljeni.
Nad njima se magle tope.
Odavno su zatrpane
moje bose decje stope.

Išao sam i ja u svet
bez režanja,
bez bežanja.

Išao sam da odrastem.

Sad sve mogu.
Sad sve umem.

Ali šta mi sve to vredi
kad sam sebe ne razumem.
 

Back
Top