SAHRANA JEDNOG MITA
Kad jedan saradnik Naše reči prikazuje knjigu drugog saradnika istog lista, knjigu koju je izdalo Naše delo, prirodno je očekivati vodopad pohvala. Mučki se kunem da ovaj prikaz neće biti takav.
Ipak, moram početi nekom vrstom nakisele pohvale, naime pitanjem. Kako je B. Kočović mogao istrajati u jednom skoro nemogućem poduhvatu? Proceniti detaljno žrtve naroda Jugoslavije u Drugom svetskom ratu? Problem koji je toliko zatrovan politikom da svako rešenje postaje deo tog istog problema.
Zasluga B. Kočovićeve studije je što je u dobroj meri suzila granice mogućih odgovora. Jasno je da će šovinističke histerije i zvanična jugo- slovenska statistika osporavati te granice. Kočović pokazuje da je gornja granica demografskog gubitka 1941—48. oko dva miliona, a broja stvarnih žrtava (to jest, ubijenih) oko jednog miliona. Zadnja cifra je u teškoj suprotnosti sa ustaljenim mitom, zastupanim i od zvanične jugoslovenske statistike, da je broj stvarnih žrtava oko 1,700.000 ljudi, žena i dece.
Zato ću otkriti poreklo tog zvaničnog broja, jer sam ja u mnogome odgovoran za njega. (Verovatno mi je zbog toga urednik Naše reči natovario na vrat muku da napišem ovaj prikaz.)
Kao student matematike (1945—49) bio sam zaposlen u Demografskom odeljenju i u Odeljenju statističkih mašina Saveznog statističkog ureda Jugoslavije od jeseni 1946. do sredine 1948. godine. Negde u proleće 1947. godine dobio sam zadatak od direktora Ureda Dolfe Vogelnika i njegovog pomoćnika Alojza Debevca da izračunam »za druga Kardelja« gubitke jugoslovenskih naroda prouzrokovane ratom. Kardelju je trebalo da tim podacima potkrepi zahteve Jugoslavije za reparacijama na konferenciji u Parizu. Dobio sam tačno dve nedelje da svršim taj posao; jedino uputstvo je bilo da broj treba da bude značajan, ali naučno-statistički fundiran.
Tek kada sam počeo da radim na tom problemu, shvatio sam zašto su ga dva profesionalna statističara, Vogelnik i Debevec, natovarili na grbinu jednom početniku, studentu druge godine matematike: nije se imalo gde početi. (D. Tasić, načelnik Demografske statistike, statističar starog kova, za koga su postojale samo četiri racionalne računske operacije, odbio je da se angažuje u projektu, ali mi je bio od velike pomoći sa numeričkim podacima. Imao sam utisak da on poznaje stanovništvo svakog naselja u prste, uključivši i domaće životinje. Čudim se zašto je on, u analizi popisa 1948. godine, procenio demografske gubitke na dva i po miliona. Godine 1947. on se bio slagao sa mojom procenom.)
Za predratnu Jugoslaviju postojala su samo dva popisa, 1921. i 1931. godine. Statistički to se svodi skoro na ništa. Otvoreno je takođe bilo pitanje aktuelnog broja stanovništva 1945. godine; na sreću, bilo je nekih kakvih-takvih uzoraka. Nije mi ostalo ništa drugo već da koristim izvanredne statistike susednih zemalja za zadnjih 80 godina (na primer austrijskih za Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu, mađarskih za Vojvodinu i Hrvatsku, albansko-talijanskih za Kosovo, Metohiju i Dalmaciju, bugarskih za Istočnu Srbiju i Makedoniju) i da na osnovi njih konstruišem trendove razvoja raznih etničkih grupa i geografskih jedinica. (Koliko vidim, Kočović nije tako radio. On je koristio samo jugoslovenske statističke podatke, ali je imao i rezultate popisa 1948. godine.)
Tako sam došao do rezultata da je gubitak stanovništva Jugoslavije 1941—45. godine bio 1,700.000 duša. Jasno, to je bio demografski gubitak. Međutim, Kardelj je, valjda po nekoj učiteljskoj semantici, reč »gubici« istolkovao kao »žrtve«, pa je s tim brojem operisao na konferenciji u Parizu. I jasno, jednom prihvaćen od »najvišeg rukovodstva«, taj broj je postao zvanični broj žrtava rata, a ne gubitak u stanovništvu.
Tako se stvaraju mitovi.
Za svoj rad sam bio čak pohvaljen i nagrađen od D. Vogelnika. (Urednik Naše reci poseduje original te pohvalnice.)
Interesantno je napomenuti da se Kočovićeva i moja procena demografskog gubitka slažu. Ako se od njegove cifre za period 1941—48 (koja iznosi 1,985.000) oduzme oko 285.000 za žrtve i iseljavanje od 1945. do 1948. dolazi se tačno do moje procene od 1,700.000 za period 1941—45. godine. A naše metode rada su bile potpuno različite. Što se tiče stvarnih žrtava, to jest pobijenih, ja u to nisam ulazio. Ako usvojimo Kočovićevu ocenu da je bar polovina demografskog gubitka stvarni gubitak, dolazimo po mojoj proceni do broja 850.000 u periodu 1941—45. godine. Dodajući stvarne gubitke tokom 1945—48. (Sremski i Bosanski front, lokalna istrebljenja, Blaj- burg) dolazimo do cifre od 950.000 stvarnih gubitaka u periodu 1941—48, koja se dobro slaže sa Kočovićevom procenom.