Хрвати у четницима

:roll:
kako ti ne dosadi!? :dash:

to je ujedno i sav moj komentar na ovu stupidnu temu, sa stupidnim autorom i stupidnim linkom još stupidnijeg autora....mislim...danas svakom daju tastaturu u ruke:roll: prestrašno...taman i da je istina (ne ulazim u to) koga još bre boli patka ko je gde bio pre 100 godina :roll:

imate pdf Istorija za to:roll:
pa dobro, mogao si bi bez ovog stupidni autor, ali sve drugo si u pravu.
a tema letiiii na istoriju iz ovih stopa.:D
 
А зашто да лети на историју, кад смо тек почели?
Хтео сам да докажем да и данас има Хрвата четника.
Није у реду што не дозвољавате да се дискусија развије......:dash:
 
Kako to da nisi zapazio ovo ? Vidis tvoja sreca ce biti kratkotrajna :D

Srbi u ustašama i političkom vrhu NDH


http://www.pssmagazin.com/text/citaj/1883/12

P.S. Isti izvor isti autor

Ako sam dobro razumio, u pitanju su Hrvati u oba slučaja. Jedina je razlika ta što su tu u Ustašama mnogi pravoslavni Hrvati, a ne katolički kao u Četnicima, i neki koji su se asimilovali vremenom. Npr. evo dr Save Besarovića pred strijeljanje 1945. godine:

Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!
 
Kratki tečaj.....da ne padne u zaborav..
Kažu da je u Srbiji je nekad postojao običaj poznat kao lapot. Stari ukućani, koji više nisu bili sposobni za rad, da ne bi dalje bili na teretu svojoj porodici, odvođeni su daleko od kuće, na glavu bi im stavili ritualnu pogaču, a onda bi ih sa kućnog budžeta skidali udarcem čekića u glavu.

:eek: ... :eek: .....

http://en.wikipedia.org/wiki/Lapot_(senicide) :eek:



:eek: ....after a bad harvest.... :eek:
 
Ма Дачо брате.
Не морам дискутовати са њима.
Мени је душевна храна да они сутра прочитају наслов теме.:hahaha:
А иначе све ово је мени добро познато,
али, као што рекох, да обновимо градиво.:rotf::rotf::rotf:

Nije samo taj bio u cetnicima nego jedan u uzem vodstvu uz Mihajlovica je bio hrvat iz istocne hercegovine, majka mu se bila preudala za nekog srbina i on je bio uzeo srpsko prezime, neznam sada kako se zvao.

Ako nisi znao u ustasama je bio velik broj srba, mislim da cak i par generala su bili srbi.
 
Nije samo taj bio u cetnicima nego jedan u uzem vodstvu uz Mihajlovica je bio hrvat iz istocne hercegovine, majka mu se bila preudala za nekog srbina i on je bio uzeo srpsko prezime, neznam sada kako se zvao.

Ako nisi znao u ustasama je bio velik broj srba, mislim da cak i par generala su bili srbi.

I domobranima isto tako.Fedor Dragojlov bio je general-pukovnik u Hrvatskoj vojsci, a u periodu od 1943 do kraja 1944 glavni zapovjednik Hrvatske vojske.

Lavoslav Milić bio je pukovnik Hrvatske vojske i ravnatelj Vojnog ureda poglavnika dr Ante Pavelića.

Visoke položaje u vojsci Nezavisne države Hrvatske imali su i slijedeći Srbi: general Jovan Iskrić, general Mihajlo Lukić, ustaški krilnik i general Dušan Palčić, general Milan Desović, zrakoplovni general Đuro Dragičević, konjički general Zvonimir Stimaković, te zrakoplovni general Milan Uzelac.


General Đuro vitez Grujić osuđen je u Beogradu na smnrtnu kaznu i strijeljan je 24.septembra 1945 godine.

Jovan Iskrić je umro kao penzioner 1961 godine u Zagrebu.

Mihajlo Lukić je osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a dalja sudbina mu je nepoznata.

Dušan Palčić je umro kao penzioner 1963 godine u Zagrebu.

Milan Desović je bio osuđen na dvadeset godina robije, ali je zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu.

Lavoslav Milić je osuđen na dvadeset godina zatvora. Pušten je 1964 godine sa izdržavanja kazne zbog neizlječive bolesti. Umro je iste godine u Zagrebu.

Zvonimir Strimaković je izdržao svih dvadeset godina robijašnice Stara Gradiška. Tvrdoglavo je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini.

Milan Uzelac je bio u zatvoru oko dvije godine, pa je navodno pušten sa dugogodišnje robije na intervenciju iz samih komunističkih vrhova. Umro je 1954 godine u Zagrebu.

Đuro Dragičević je uspio pobjeći i umro je u Austriji.

Fedor Dragojlov je uspio pobjeći i umro je 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina.

Od onih takozvanih „sitnijih riba " mislim da svakako treba spomenuti poznatog ustašu-koljača Marka Šarca. On je do Drugog svjetskog rata bio Srbin sa dna kace, a od nastanka Nezavisne države Hrvatske ustaša sa još dubljeg dna kace. Taj notorni koljač je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovjek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburića, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007)

Marko Šarac je streljan kao ratni zločinac 1946. godine zbog niza počinjenih masovnih zločina nad svojom braćom i sestrama Srbima i Srpkinjama u selima oko Pakraca. I dan danas ga se sjećaju poslijeratne generacije Srba i to ne samo onih iz Hrvatske.

Ne bi bilo korektno ne spomenuti krvoločnu ustašicu Milku Obradović, Srpkinju koja se valjda „dokazivala" pred kolegicama ustašicama u logoru Stara Gradiška, vršeći grozne zločine, a posebno s velikim uživanjem nad srpskom djecom i Srpkinjama.

Po zlu je bio poznat i jasenovački koljač Mile Vasić, Srbin.

Veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne države Hrvatske bio je dr Savo Besarović, inače bliski prijatelj Dr Ante Pavelića.

Članovi Hrvatskog sabora u tom sazivu bili su Srbi dr Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 - 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon propasti NDH, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. jula 1945 godine pred "narodnim sudom". Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: "Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!" ("Hrvatska", Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952)

Ministar "bez lisnice" u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u aprilu1945 godine utekao iz Hrvatske zajedno sa ostalim ustaškim glavešinama. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog "milosrđa", pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 - 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)

Srbin, general Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u septembru 1945 godine izjavio: "Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba - pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci." (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)
 
Poslednja izmena:
Evo za pocetnike...ili SKOJ-vce..

Draza.jpg


Ovako izgleda srpski cetnicki vodja..oficir..gospodin..intelektualac..monarhista.. :worth:

Ne zaboravi - pionir srpske makrobiotike. :eek:
 
http://www.pssmagazin.com/text/citaj/1593/12

Који ме враг терао да забадам нос, где ми није место.
Не знам да ли да плачем или да се смејем.:dash:

:rotf::rotf::rotf:
Обавезно прочитати.
Посебно: Љубо, Славонија, Иво, Западни....и остали четници.



Ljudi moji pa zar je to moguće? I Hrvati u četnicima?

Malo kome je poznata činjenica da je u četničkim redovima u Drugom svjetskom ratu bilo i veliki broj Hrvata-dobrovoljaca (hrvatski dragovoljaca). U svojoj knjizi sjećanja vojvoda pop Momčilo Đujić piše "Po prelasku svih naših jedinica, most na Soči trebalo je dići u vazduh, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Tog zadatka prihvatio se jedan odvažan mladić - Milan Bilić, po narodnosti Hrvat, koji se protiv Pavelićeve zločinačke vojske borio zajedno sa Srbima. On je uspio porušiti veliki most, ali je nažalost, zajedno sa razorenim mostom otišao u dubine rijeke Soče i ostao kao heroj kod svih preživjelih boraca." (Momčilo Đujić, Spomenica Dinarske četničke divizije, 1941 - 1945, stranica 492, Cleveland, 1995).

Prema relevantnim četničkim izvorima spomenuti Milan Bilić bio je najprije pripadnik Ljotićeve omladine iz Dalmacije, a 1942. godine se kao dobrovoljac priključio četnicima Dinarske divizije. Kada su se četnici te Dinarske divizije povlačili kroz Sloveniju prema Austriji, 3.decembra 1944. godine sukobili su se sa jakim partizanskim jedinicama kod Gorice, na rijeci Soči. Mnogo je četnika, ali i partizana izgubilo glave prilikom prelaska Soče, koju je ipak večina četnika uspjela preći. Međutim, partizani su im bili za petama, a četnici su doznali da su se partizanima uskoro trebala priključiti značajna pojačanje. Zato su četnici pokušali minirati most na Soči, te tako spriječiti partizane da pređu rijeku i krenu za njima u potjere. No, prvo miniranje čeličnog mosta bilo je potpuno neuspješno. Most se dobro zatresao, ali je ostao čitav. Tada je Hrvat - četnik Milan Bilić izvršio takozvano dobrovoljno „samominiranje". Spustivši se pomoću konopa, postavio je eksploziv na noseće tačke mosta i detonirao eksploziv, ne želeći se ponovo popeti i spasiti. Tako se zahvaljujući pravom herojskom aktu jednog Hrvata, a u stvarnosti ubijeđenog četnika, spasila većina njegove subraće iz Dinarske divizije.

Govoreći o svojoj knjizi „Fukara" Ivan Aralica se u intervjuu Andriji Tunjiću dotakao modernog hrvatskog antihrvatstva i hrvatskog četništva, kazavši - "Primjerice, u Dalmaciji su 1918. godine svi autonomaši i talijanaši postali jerezovci, jugonacionalisti, i dotjerali svoje antihrvatstvo sve do četničkih formacija u Drugom svjetskom ratu, koje su bile stacionirane u Unešiću, a potom u Zablaću (iako im iz toga mjesta nitko nikada nije bio pripadnikom). I danas je riječ o istome transferu, samo što je teže vidljiv, jer transferirani ne nose ni europske šajkače, niti europske kokarde. Kao što su ih nosili ti Hrvati-četnici!" (Andrija Tunjić, Likove za Fukaru nisam birao, oni su se sami izabrali, Vijesnik, 13. oktobra-listopada, 2002).

Nije li bio neki vojvoda Hrvat po imenu Zvonko?
 

Back
Top