- Poruka
- 1.384
Ovaj zanimljivi člančić, lako štivo koje ne treba suviše ozbiljno shvaćati, našao sam na netu. Zanimljiv je kao dokaz da neprovjerene i bez jasnih argumenata i dokaza povezane činjenice o nacionalnoj prošlosti nisu samo srpski specijalitet (ovdje je svojedobno postojala tema o Srbima u antici), već i da takvih konstrukcija ima i kod Hrvata. Dakako, ni kod Srba ni kod Hrvata, ovakvi osebujni prikazi nacionalne prošlosti nisu plod istraživanja i pisanja historiografske struke, već raznoraznih laika koji u želji za što boljom prodajom svojih "djela" pišu ovakve pamflete. Jedini je problem što takvi kreativci u pisanju koriste i neke relevantne činjenice zbog čega čitatelji lošijeg znanja mogu steći dojam da su takvi članci ili knjige ozbiljne i pouzdane. Dakako, u članku ima i zanimljivih opservacija, a koliko su iznenesene tvrdnje održive, ocjenite sami. Uživajte u čitanju. 
HRVATI U POVIJESTI - DO DOLASKA
Povijest hrvatskoga naroda povijest je njegova imena. Upravo zapisi imena Hrvata, koji se od pradavnih vremena pojavljuje u brojnim povijesnim izvorima na golemom porostoru Euroazije, s velikom mjerom pouzdanosti govori o prapovijesti, postanku i podrijetlu, odnosno etnogenezi, te o selidbama Hrvata.
Podrijetlo imena Hrvat tumači se različito. Ima mišljenja da ono u početku nije imalo etničko, nego društveno, odnosno statusno značenje. Znanstvenici se danas slažu da ime Hrvat nije slavenskoga podrijetla, a mnogi jezikoslovci smatraju da je staroiranskoga postanka.
Najstariji dosad poznati spomen hrvatskoga imena javlja se u zapisima mitansko-huritskoga kralja Tušrate (1420.-1400.pr.Kr), koji sebe naziva "veliki kralj, kralj od Mitanije", a svoju državu Huravat Ehillaku - Hrvatsko Kraljevstvo. Od imena H(u)R(a)VAT nastao je tijekom više od dvaju tisućljeća danas ustanovljeni oblik imena Hrvat. To davno huravatsko (hrvatsko) kraljevstvo u povijesnim se izvorima nazivalo različito: u Hetita i Medijaca Mitani, u Egipćana Naharain i Naharina ("Zemlja na rijeci", "Porječje"), u asirsko-babilonskim zapisima Hanigalbat. Prostiralo se od Tigrisa do Sredozemnog mora i od gornjeg toka rijeke Habura do sirijskih granica Egipta, a u XV.st.pr.Kr bilo je velesila na Srednjem Istoku. Na zapadu današnje Sirije, a sjeverno od Tiberijskog (Galilejskog) jezera, gdje se nekada prostiralo Kraljevstvo Huravat, na obali Sredozemnoga mora postajao je sve od arapskoga osvajanja toga područja u VII.st.po Kr. grad imenom Arvat (Hrvat).
Većinsko stanovništvo Kraljevstva Huravat bili su Hu"riti (Huri, Hari, Hori, Horiti), koji su se mirnim selidbama preko današnjega Kurdistana doselili iz kasnije Armenije u Mezopotamiju. Vodeći sloj bili su indoeuropsko-arijski konjanički ratnici i osvajači zvani Mariani (i naši stari neretvanski pomorski ratnici u latinskim se ispravama IX.st.po Kr. zovu Mariani). Taj se vladajući sloj nazivao Mitani, pa je često i Kraljevstvo Huravat nazivano država ili zemlja Mitani. Arijski Mitanci vjerojatno su dojahali u Mezopotamiju preko Irana iz svoje arijske pradomovine, koja se nalazila u području Kaspijskoga mora (jezera). U tom području i danas postoji mjesto koje se zove Kyzil Arvat (Crveni Hrvat). Mitanci su među Hurite unijeli djelotvornu poduzetnost, koja im je nedostajala, što je urodilo stvaranjem nove velesile na Srednjem Istoku. Ime Huravat (Hrvat) nastalo je, po svemu sudeći, od imena Hurit, a zabilježeno je i na području Kavkaza. Biblijske knjige Staroga zavjeta spominju Horite u Palestini. Anglosaksonski kralj Alfred Veliki (871.-901.) u prijevodu Orosijeve "Povijesti svijeta" rabi za ime Hrvati naziv Horiti.
U današnjem Iranu postoji pokrajina Horati, za koju se tvrdi da bi mogla biti pradjedovina Hrvata. U današnjem Afganistanu, preko kojega su Huriti zacijelo prošli na svom putu u Mezopotamiju, jedna skupina stanovnika govori jezik koji sami Afganistanci nazivaju hrvatski (u francuskom: le croate). U pismohrani glavnoga grada hetitskoga kraljevstva Hatuša (danas tursko selo Bogazköy u Maloj Aziji) sačuvane su ploćice na huritskom (prahrvatskom huravatskom) jeziku; među ostalim tekstovima napisanim na tim ploćicama nađen je i ulomak prijevoda na pretpostavljeni prahrvatski jezik sumersko-babilonskoga epa Gilgameš (junak toga epa Enkidu nosi vladarski naslov ban).
Kraljevstvo Huravat postojalo je kao nezavisna država od XVI. do XIV. st.pr.Kr., kada je ušlo u sklop Hetitske države. Hetiti su se već otprije ženili huravatskim djevojkama i štovali mnoge njihove bogove, a huravatski pisari i čarobnjaci dolazili su na hetitski dvor. Hetiti su od Huravata naučili vještinu pisanja i prihvatili od njih klinasto pismo koje su izumili Sumerani. Od njih su naučili i vještinu klesanja ukrasnih pletenaca i obrade stećaka.
Dio Huravata povukao se tada iz Mezopotamije u današnju Armeniju, gdje su zatekli svoje sunarodnjake starosjediteljske Hurite. Zajedno s njima mezopotamski su Huravati utemeljili novu državu sa sjedištem na jezeru Van, koju su kao i mezopotamsku nazivali Kraljevstvo Huravat, isto kao i Perzijanci. U drugim izvorima vansko Kraljevstvo Huravat naziva se i država Uruatru, u svjetskim povjesnicama i Vansko carstvo. Ta druga hrvatska država u povijesnim se izvorima spominje od oko XIII. do VI. st.pr.Kr. Vlastiti izvori od IX. st.pr.Kr. zovu je Biaini, a Biblija Ararat. Kraljevstvo Huravat, s glavnim gradom Tušpa, uzdiže se u X.st.pr.Kr., u doba slabosti Asira, postaje vodeća sila u tom dijelu Azije, zauzima sjevernu Siriju, proteže se na južno Zakavkazje i proširuje od jezera Urmija do Crnoga mora. Početkom VI.st.pr.Kr. ulazi u sklop madske Harahvatije. Kultura vanskih Huravata, koja je osim s mezopotamskom imala veze i sa sredozemnom grekom kulturom, utjecala je na kasniju armenijsku i gruzijsku kulturu (zgradogradba, pleter, steaci, pismo). U tekstovima asirskoga kralja Tiglatpilesera III. ime Huravat pojavljuje se u obliku Araquttu. Kako tumače jezikoslovci, to je isto što i staroiransko Harahvati, staroperzijsko Hara(h)uvati, avestijsko Harah(v)aiti, indijsko Sarasvati, greko Arohzija. U svim tim oblicima ime Harahvati znači: (zemlja) bogata vodama, rijekama.
Od XIII.st.pr.Kr., kada je bilo utemeljeno vansko Kraljevstvo Huravat, na području današnjeg Irana i Afganistana pretpostavlja se da je postojala još jedna hrvatska država, koja se zvala Harahvaiti i Harahvatija, gdje su od davnine živjeli prahrvatski Huriti. Nju spominje staroiransko-madski vjerski naučitelj i obnovitelj Zaratustra u svetim knjigama Avesta (Vendidat I,12). Zaratustrin nauk jednu od šest "besmrtnih vrlina" naziva harvat - dobrobit. Avestijski oblik te riječi jednak je hrvatskoeakavskome obliku hrvatskoga imena - Harvat. Glasoviti perzijski pjesnik Findusi u svom epu "Knjiga kraljeva", koji je svojevrsna povijest starog Irana, kaže da je Zaratustrin otac bio kralj i da se zvao Aurvat. Ta riječ odgovara obliku hrvatskoga imena Arvat, koji se često pojavljuje u starim hrvatskim pisanim spomenicima i u pučkom govoru ( u muslimanskim se pučkim pjesmama spominje Arvatova Ajka, Arvatov Mujo, Avratovia Mujo). Zaratustra je vjerojatno bio podrijetlom Harahvat (Hrvat), što se može zaključiti iz hvalospjeva koji je u Avesti ispjevao svojoj voljenoj zemlji Harahvaiti:
"Kao deseto između najboljih mjesta i naselja stvorio sam ja, Ahuramazda, lijepu Harahvaiti."
U blizini afganistanskoga grada Kandahara, na mjestu nekadašnjega glavnoga grada države Harahvaiti (Harahvatije), danas se nalazi selo Haravacija. U tom se selu mogu vidjeti isti onakvi pleterni ukrasi kakvih ima i u Istri i na otoku Krku, a žene nose pregače kakve nalazimo u današnjim hrvatskim krajevima. U glagoljskoj povelji iz godine 1463. hrvatski kralj Matijaš Korvin naziva se "Matijaš, Božjom milošću kralj ugarski, Dalmacije, Hrvacije". U jednoj tužbi koju su plemići Gušići podnijeli banu Pavlu I. Šubiću Bribirskom spominje se predjel Hrvatija u župi Luci
HRVATI U POVIJESTI - DO DOLASKA
Povijest hrvatskoga naroda povijest je njegova imena. Upravo zapisi imena Hrvata, koji se od pradavnih vremena pojavljuje u brojnim povijesnim izvorima na golemom porostoru Euroazije, s velikom mjerom pouzdanosti govori o prapovijesti, postanku i podrijetlu, odnosno etnogenezi, te o selidbama Hrvata.
Podrijetlo imena Hrvat tumači se različito. Ima mišljenja da ono u početku nije imalo etničko, nego društveno, odnosno statusno značenje. Znanstvenici se danas slažu da ime Hrvat nije slavenskoga podrijetla, a mnogi jezikoslovci smatraju da je staroiranskoga postanka.
Najstariji dosad poznati spomen hrvatskoga imena javlja se u zapisima mitansko-huritskoga kralja Tušrate (1420.-1400.pr.Kr), koji sebe naziva "veliki kralj, kralj od Mitanije", a svoju državu Huravat Ehillaku - Hrvatsko Kraljevstvo. Od imena H(u)R(a)VAT nastao je tijekom više od dvaju tisućljeća danas ustanovljeni oblik imena Hrvat. To davno huravatsko (hrvatsko) kraljevstvo u povijesnim se izvorima nazivalo različito: u Hetita i Medijaca Mitani, u Egipćana Naharain i Naharina ("Zemlja na rijeci", "Porječje"), u asirsko-babilonskim zapisima Hanigalbat. Prostiralo se od Tigrisa do Sredozemnog mora i od gornjeg toka rijeke Habura do sirijskih granica Egipta, a u XV.st.pr.Kr bilo je velesila na Srednjem Istoku. Na zapadu današnje Sirije, a sjeverno od Tiberijskog (Galilejskog) jezera, gdje se nekada prostiralo Kraljevstvo Huravat, na obali Sredozemnoga mora postajao je sve od arapskoga osvajanja toga područja u VII.st.po Kr. grad imenom Arvat (Hrvat).
Većinsko stanovništvo Kraljevstva Huravat bili su Hu"riti (Huri, Hari, Hori, Horiti), koji su se mirnim selidbama preko današnjega Kurdistana doselili iz kasnije Armenije u Mezopotamiju. Vodeći sloj bili su indoeuropsko-arijski konjanički ratnici i osvajači zvani Mariani (i naši stari neretvanski pomorski ratnici u latinskim se ispravama IX.st.po Kr. zovu Mariani). Taj se vladajući sloj nazivao Mitani, pa je često i Kraljevstvo Huravat nazivano država ili zemlja Mitani. Arijski Mitanci vjerojatno su dojahali u Mezopotamiju preko Irana iz svoje arijske pradomovine, koja se nalazila u području Kaspijskoga mora (jezera). U tom području i danas postoji mjesto koje se zove Kyzil Arvat (Crveni Hrvat). Mitanci su među Hurite unijeli djelotvornu poduzetnost, koja im je nedostajala, što je urodilo stvaranjem nove velesile na Srednjem Istoku. Ime Huravat (Hrvat) nastalo je, po svemu sudeći, od imena Hurit, a zabilježeno je i na području Kavkaza. Biblijske knjige Staroga zavjeta spominju Horite u Palestini. Anglosaksonski kralj Alfred Veliki (871.-901.) u prijevodu Orosijeve "Povijesti svijeta" rabi za ime Hrvati naziv Horiti.
U današnjem Iranu postoji pokrajina Horati, za koju se tvrdi da bi mogla biti pradjedovina Hrvata. U današnjem Afganistanu, preko kojega su Huriti zacijelo prošli na svom putu u Mezopotamiju, jedna skupina stanovnika govori jezik koji sami Afganistanci nazivaju hrvatski (u francuskom: le croate). U pismohrani glavnoga grada hetitskoga kraljevstva Hatuša (danas tursko selo Bogazköy u Maloj Aziji) sačuvane su ploćice na huritskom (prahrvatskom huravatskom) jeziku; među ostalim tekstovima napisanim na tim ploćicama nađen je i ulomak prijevoda na pretpostavljeni prahrvatski jezik sumersko-babilonskoga epa Gilgameš (junak toga epa Enkidu nosi vladarski naslov ban).
Kraljevstvo Huravat postojalo je kao nezavisna država od XVI. do XIV. st.pr.Kr., kada je ušlo u sklop Hetitske države. Hetiti su se već otprije ženili huravatskim djevojkama i štovali mnoge njihove bogove, a huravatski pisari i čarobnjaci dolazili su na hetitski dvor. Hetiti su od Huravata naučili vještinu pisanja i prihvatili od njih klinasto pismo koje su izumili Sumerani. Od njih su naučili i vještinu klesanja ukrasnih pletenaca i obrade stećaka.
Dio Huravata povukao se tada iz Mezopotamije u današnju Armeniju, gdje su zatekli svoje sunarodnjake starosjediteljske Hurite. Zajedno s njima mezopotamski su Huravati utemeljili novu državu sa sjedištem na jezeru Van, koju su kao i mezopotamsku nazivali Kraljevstvo Huravat, isto kao i Perzijanci. U drugim izvorima vansko Kraljevstvo Huravat naziva se i država Uruatru, u svjetskim povjesnicama i Vansko carstvo. Ta druga hrvatska država u povijesnim se izvorima spominje od oko XIII. do VI. st.pr.Kr. Vlastiti izvori od IX. st.pr.Kr. zovu je Biaini, a Biblija Ararat. Kraljevstvo Huravat, s glavnim gradom Tušpa, uzdiže se u X.st.pr.Kr., u doba slabosti Asira, postaje vodeća sila u tom dijelu Azije, zauzima sjevernu Siriju, proteže se na južno Zakavkazje i proširuje od jezera Urmija do Crnoga mora. Početkom VI.st.pr.Kr. ulazi u sklop madske Harahvatije. Kultura vanskih Huravata, koja je osim s mezopotamskom imala veze i sa sredozemnom grekom kulturom, utjecala je na kasniju armenijsku i gruzijsku kulturu (zgradogradba, pleter, steaci, pismo). U tekstovima asirskoga kralja Tiglatpilesera III. ime Huravat pojavljuje se u obliku Araquttu. Kako tumače jezikoslovci, to je isto što i staroiransko Harahvati, staroperzijsko Hara(h)uvati, avestijsko Harah(v)aiti, indijsko Sarasvati, greko Arohzija. U svim tim oblicima ime Harahvati znači: (zemlja) bogata vodama, rijekama.
Od XIII.st.pr.Kr., kada je bilo utemeljeno vansko Kraljevstvo Huravat, na području današnjeg Irana i Afganistana pretpostavlja se da je postojala još jedna hrvatska država, koja se zvala Harahvaiti i Harahvatija, gdje su od davnine živjeli prahrvatski Huriti. Nju spominje staroiransko-madski vjerski naučitelj i obnovitelj Zaratustra u svetim knjigama Avesta (Vendidat I,12). Zaratustrin nauk jednu od šest "besmrtnih vrlina" naziva harvat - dobrobit. Avestijski oblik te riječi jednak je hrvatskoeakavskome obliku hrvatskoga imena - Harvat. Glasoviti perzijski pjesnik Findusi u svom epu "Knjiga kraljeva", koji je svojevrsna povijest starog Irana, kaže da je Zaratustrin otac bio kralj i da se zvao Aurvat. Ta riječ odgovara obliku hrvatskoga imena Arvat, koji se često pojavljuje u starim hrvatskim pisanim spomenicima i u pučkom govoru ( u muslimanskim se pučkim pjesmama spominje Arvatova Ajka, Arvatov Mujo, Avratovia Mujo). Zaratustra je vjerojatno bio podrijetlom Harahvat (Hrvat), što se može zaključiti iz hvalospjeva koji je u Avesti ispjevao svojoj voljenoj zemlji Harahvaiti:
"Kao deseto između najboljih mjesta i naselja stvorio sam ja, Ahuramazda, lijepu Harahvaiti."
U blizini afganistanskoga grada Kandahara, na mjestu nekadašnjega glavnoga grada države Harahvaiti (Harahvatije), danas se nalazi selo Haravacija. U tom se selu mogu vidjeti isti onakvi pleterni ukrasi kakvih ima i u Istri i na otoku Krku, a žene nose pregače kakve nalazimo u današnjim hrvatskim krajevima. U glagoljskoj povelji iz godine 1463. hrvatski kralj Matijaš Korvin naziva se "Matijaš, Božjom milošću kralj ugarski, Dalmacije, Hrvacije". U jednoj tužbi koju su plemići Gušići podnijeli banu Pavlu I. Šubiću Bribirskom spominje se predjel Hrvatija u župi Luci
Poslednja izmena:



само што иде у прошлост.
Bio je "kralj Dalmacije, Hrvatske i Slavonije". Btw, Hrvatska ne mora biti neovisna da bi netko bio njen kralj. Zato postoje zakoni. Državnopravno, austrijski vladar je bio ujedno kralj Ugarske i kralj Hrvatske.