Tajna tamjana kroz vekove
Miris tamjana
Poznat je oko 5000 godina. Drvo od čije se smole dobija tamjan visoko je tri do šest metara. Uspijeva u zoni afričkog roga i krajnjeg jugozapada Arabijskog poluostrva (u Somaliji, Jemenu i Omanu), ali se može uzgajati i u Indiji i istočnoj Africi.
Botaničari ovu biljku nazivaju bosvellia sacra (slika 1). Ona voli suvu, toplu klimu, a potrebnu vlagu joj donose monsunske kiše ljetnjih mjeseci. Na mjestima gdje raste drvo tamjana, područje koje se zove Wadi Duka je od 2000. godine UNESKO-va Svjetska kulturna baština.
Mjesno stanovništvo ovih područja ima tradicionalno znanje i vještinu prikupljanja tamjana koje se prenosi s koljena na koljeno.
Sam postupak dobijanja tamjana ne zahtijeva veliki radni angažman. Bitno je blagovremeno zasjeći donji dio drveta (slika 2), pa pričekati tri mjeseca, koliko je toj, u početku uljanoj izlučevini, potrebno da se stvrdne pa se na kraju stvori smola koja se prikuplja. Sam proces prikupljanja se odvija tokom suvog perioda. Ako se smola, koja je nerastvorna u destilovanoj vodi, pokvasi, gubi na kvalitetu zbog hemijskih reakcija koje se odvijaju na njenoj površini. S padom kvaliteta pada i cijena tamjana na tržištu. Budući da je, davno, potražnja bila mnogo veća od proizvodnje, razvila se vrlo unosna trgovina tamjanom.
PROIZVODNjA, TRGOVINA I UPOTREBA
U južnoomanskom području Dhofar već se 3500 godina koristi tamjan. U zlatno vrijeme trgovine tamjanom, od 1000. godine prije Hrista sve do 18. vijeka, u Dhofar su dolazili karavani i sa po 400 kamila natovarenih tamjanom. Geograf Ginter Majer je istraživao put karavana i u jednoj svojoj reportaži je napisao: „Ti su karavani sa sjevera donosili važnu hranu, ali i tekstil, odjeću i druge proizvode, kojih nije bilo u Dhofaru i mijenjali to za tamjan. Bila je to dakle trampa , a ne trgovina s novcem.“
Više od 65 dana je trajalo teško i opasno putovanje od obale Omana do lučkih gradova – Aleksandrije, Gaze ili Alepa. Tokom transporta tamjan je prodavan sve skuplje, a dok bi stigao do Venecije bio je podjednako skup kao zlato.
U područjima visoko razvijenih civilizacija, različitog vremena nastanka i trajanja, od kojih su neka udaljena i više hiljada kilometara od oblasti proizvodnje, ljudi su upotrebljavali tamjan, i to zbog njegovog prirodnog sastava i prijatnog mirisa.
Jedan od najpoznatih puteva kojim su se trgovci kretali počinjao je u Jemenu, odakle su se vrlo nepristupačnim terenom (kroz pustinju područja na Arabijskom poluostrvu) kretali prema sjeveru na kamilama. Postoje istorijska svjedočanstva prema kojima je takav oblik trgovine postojao u 11. vijeku prije Hrista, kada su trgovci odlazili sve do Gaze u Egiptu.
Kontrola nad trgovinom tamjana bila je uzrok rimskog pohoda na područje današnjeg Jemena i Omana 25. godine prije Hrista. Nedostatak vode i visoke temperature odvratili su vođu pohoda Elija Gala od daljeg pohoda na ta područja.
VRSTE TAMJANA
Tri su vrste tamjana: Boswellia carteri koja dolazi iz sjeveroistočne Afrike kod Crvenog mora; Boswellia sacra je arapski tamjan; Boswellia serata – indijski tamjan.
Na istoku Omana između Hasika i Hadbijena dobija se tamjan koji zovu nedžed. U sjevernim djelovima prema pustinji dobija se vrsta hodžar.
UPOTREBA TAMJANA
Davno, na Orijentu, tamjan se koristio prilikom rituala žrtvovanja i kao odbrana protiv demona. U Egiptu je bio vezan za kult mrtvih, kao i u Vaviloniji, Persiji i na Kritu. U Grčkoj su se od 7. vijeka prije Hrista tamjanske žrtve koristile prije svega u kultovima misterija, a Pitagora ih je posebno preporučivao. U Rimu je igrao važnu ulogu o praznicima mrtvih i u carskom kultu, zbog čega su ga hrišćani u početku odbijali, ali je kasnije ipak uključen u upotrebu pri vjerskim obredima.
Dim od tamjana koji se diže ka nebu tumači se kao simvol puta duše u visine ili simvol molitve koja se uspinje od mnoštva vjernika. Kod Jevreja je tamjanska žrtva pripadala samo Bogu i bila je simvol obožavanja, ali je služila za odobrovoljavanje gnevnog Boga.
Grm tamjana se štiti od vrućine obilnim izlučivanjem smolastih para koje na jakom suncu svijetle kao plamen, pa se pretpostavlja da je Mojsije imao susret sa Bogom u tom grmu. To je opisano u Drugoj Mojsijevoj knjizi, u 30. glavi.
Većina današnjih pripadnika hrišćanskog svijeta povezuje tamjan sa darovima kojim su mudraci darivali malog Isusa kad se rodio. Slijedi tekst iz novozavjetne knjige u poglavlju Jevanđelja po Mateju, glava 2, pod naslovom Poklonjenje mudraca (slika 3).
Kada se Isus rodio u Vitlejemu judejskom za vrijeme kralja Iroda, gle, dođoše mudraci sa Istoka u Jerusalim i rekoše: gdje je car judejski koji se rodio? Jer smo vidjeli njegovu zvijezdu na istoku i dođosmo da mu se poklonimo. A kada vidješe dijete sa Marijom Majkom njegovom, padoše ničice i pokloniše mu se, otvoriše svoja blaga i prinesoše mu darove, zlato, tamjan i smirnu. I pošto su u snu bili poučeni da se ne vraćaju Irodu, vratiše se drugim putem u svoju zemlju.
Prema istoriji, na području Arabije postojalo je kraljevstvo Saba, čija je kraljica kao ugledna vladarka tamjanom darivala izraelskog kralja Solomona početkom 10. vijeka prije Hrista. Evo kako je to opisano u starozavjetnoj knjizi u poglavlju o Solomonu (Prva knjiga o carevima koja se zove i Treća knjiga o carevima, glava 10):
„Da je blagosloven Gospod Bog tvoj kojem si omilio, te te posadi na prijesto Izrailjev; jer Gospod ljubi Izrailja u vijek, i postavi te carem da sudiš i dijeliš pravicu.“ Potom dade caru sto i dvadeset talanata zlata i vrlo mnogo mirisa i dragog kamenja: nigdje više ne dođe toliko jakih mirisa koliko dade carica sabska caru Solomonu.
Neron je, na sahrani svoje žene, potrošio toliko tamjana kolika je bila njegova desetogodišnja proizvodnja u celoj Arabiji.
Po blagoslovu koji se tamjanu daje prije kađenja on ulazi u liturgijsku upotrebu. Njihanje kadionice u obliku krsta upućuje na žrtvu na krstu, kružno njihanje treba da ukaže kako sveti darovi pripadaju Bogu.
Kadionice su se često ukrašavale reljefima feniksa ili „tri čovjeka u peći ognjenoj“ čiji su se hvalospjevi usred vatre upoređivali sa oblacima tamjana (Hans Biderman, Rečnik simbola, Beograd 2004, Plato).
Kadionice se prikazuju kao atribut u rukama velikih sveštenih figura Melhisedeka, Arona, Samuila i svetog Stefana, Lavrentija i Vićentija, kao i Svete pokajnice Pelagije.
U opštem smislu se kađenje umrlih na pogrebima može smatrati sredstvom prekrivnja mirisa raspadanja, kasnije i simvolom duše (oblaci dima koji se penju uvis)...
http://pravoslavlje.spc.rs/broj/1059/tekst/miris-tamjana/print/lat
Ono što čovjek nauči dužan je podijeliti sa ostalima. Nikakva inicijativa se ne osuđuje već stimuliše, čovjek treba raditi ono što je najbolje za njega a drugi ako su u mogućnosti mu trebaju pomoći
