Potresna ispovest jednog beskućnika
« poslato: Januar 05, 2008, 03:21:16 »
Izvor teksta Milan Bandić 
www.kovach.rs
 Mnogi gradjani ce Novu godinu docekati na nekom od gradskih trgova sirom Srbije.Uz zvuke dobre muzike i jos boljeg slavljenickog raspolozenja mnogima ce docek Nove 2008. godine biti jedan od najlepsih. Hladnoca,sneg i vetar ce te veceri biti manje primetan problem. Beskucnici ili skitnice kako sami sebe nazivaju ne misle tako. 
"Samo da i ova zima bude blaga kao prosla inace necu moci da izdrzim u ovom automobilu. Hladno je i duva sa svih strana." - kaze Marko Toskovic, najpoznatiji beskucnik u Aleksincu. 
Marko vec 4 godine zivi u napustenom automobilu pored gradskog Sup-a u Aleksincu. 
"Nisam imao gde. Zivot u aleksinackom domu za decu bez roditelja je bio nepodnosljiv.Tukli su me stariji domci, upravnici, isterivali i slali u psihijatrijske bolnice od Toponice do Kovina preko Laze Lazarevic. Lekari su govorili da sam normalan ali vaspitno zapusten. Ja sam od vaspitaca trazio da me nauce da nesto radim, da budem sposoban za samostalan zivot ali…" 
  Napunio je 18 godina, novembra ove godine. Tog dana za drzavne organe Srbije Marko je postao zbrinut slucaj. "Odgojili" su ga do 68kg tezime i 178 cm visine. Platili su mu taksu za licnu kartu u kojoj pise adresa stanovanja Sumatovacka 17 i prepustili ga Bozijoj volji. 
Iako godinama niko ne brine o njemu on pokusava da prezivi. 
"Zickam za hranu, cigarete. Aleksincani znaju da sam posten, ne kradem pa mi daju stare stvari da se obucem.Najgore mi je kad je zima jer nemam gde da se okupam a volim da budem cist iako sam skitnica." 
Razgovor nastavljamo u jednom od gradskih kafica gde je Marko maskota. Svi ga poznaju. Da nije dobrih ljudi ni sam ne zna kako bi preziveo. 
Leta provodi u Beogradu a zime u Aleksincu. 
"Mnogo sam zahvalan Teta Nini Vagner,majci Katarine Rebrace i Sasi Ilicu, fudbaleru Partizana. Pre par godina sam u toku jednog leta dva puta mogao da umrem. Dok sam prosio Knez Mihajlovoj uhvatila me suncanica , pao sam u nesvest. Teta Nina me je nasla i odvela u bolnicu. Posle me je nedelju dana svakodnevno obilazila. 
  Drugi put sam zaspao ispod jednog automobila pored Partizanovog stadiona.Bio sam gladan,umoran i pospan pa sam pobego od Sunca pod automobil. Secam se samo da me je neko probudio i odvezao u prihvatiliste. Iz razgovora sa zaposlenima u prihvatilistu sam saznao da je to bio Sasa Ilic. Mnogo sam im zahvalan." 
Marko se nada da ce jednog dana stati na noge i da ce imati priliku da im se oduzi. 
Razgovor zavrsavamo nakon krace setnje gradom. Marko nas vodi do jedne napustene kuce pored mini deponije u samom centru grada. Planira da prezimi u toj kuci. Polako je sredjuje. Za sad ima samo krevet. 
"Pisao sam Tadicu i Velji i Tomi. Sad su izbori pa da mi pomognu. Da mi kupe jednu pec na drva. Ziv se smrzavam svake noci. Spavam u jakni. Pokrijem se sa 3 cebeta ali dzabe, zaledim se od hladnoce. Cim dobijem pec sve ce da mi bude lakse. Mogu da skuvam neko jelo, da operem, stvari da osusim. Do tad cu i dalje biti obicna skitnica." 
  Koliko je samo takvih prica u Srbiji??!! Dolaze dani praznika, setimo se i pomozimo bar jednog beskucnika na svoj nacin. 
Nadajmo se da ce i "drzava" uciniti svoj deo obaveza prema svoj deci bez roditelja, da ce ih opismeniti i bar malo osposobiti za zivot na slobodi.