Meni je jako žao što neko, zbog lošeg iskustva "ofrlje" postavlja, loše činjenice, generalno na hranitelje.
Kao prvo, moja supruga nije "tamo neko iz p.... m.....". Kao drugo, za svoj hraniteljski rad plaćena je nešto više od 9.000 dinara mesečno (sa nepotpunim penzijskim stažom). Kao treće, u jednoj kalendarskoj godini provodi 7 do 8 meseci sa štićenikom na habilitaciji deteta a to znači da, celo to vreme ja izigravam "belog udovca". Kao četvrto, Ona je majka četvoro naše biološke dece a koja danas vode samostalno svoj život. I kao peto, ja imam svoju privatnu zanatsku radnju od koje idržavam naše domaćinstvo, pa čak i dotiram troškove hraniteljskog udruženja.
Koliko ljudi znaju kako izgleda borba za dobijanje saglasnosti Centra radi neophodnog hiruškog zahvata nad štićenikom, kako izgleda borba sa javnim institucijama za spašavanje deteta koje te iste institucije predodrede kao "društveni škart", kako izgleda borba sa "stručnim timovima" za izbor "normalne" škole ili "specijalne". To se zove psihološka cena i pripada nemrljivoj kategoriji.
Na žalost dece, ona druga kategorija hranitelja broji većinu, koja zaista rešava svoje materijalno stanje putem hraniteljstva i kao "podobni" dobijaju po tri štićenika, a ne retko i "prekobrojnog" (četvrtog). Ali to je već stvar radnika Centara i posledica niskih društvenih vrednosti.
Usput da napomenem i ovo: hraniteljskim udruženjima je potrebna saradnja bivših štićenika. Njihova iskustva su od nemerljivog značaja za promenu klime u današnjem hraniteljstvu, Ali, opet na žalost, koliko ja znam, nema takvog interesovanja od strane bivših štićenika.