pogledajte ovo:
PRIELAZ JEDNOG DIELA KATOLIKA U BOSNI NA PRAVOSLAVLJE. Priešla je i skoro ciela Trebinjska biskupija u Hercegovini tiekom XVI. i XVII. stoljeća. Katolički narod ostao je bez svećenika usred ljutih progona. Pravoslavna crkva sklapa vec iza pada Carigrada sporazum s Turskom carevinom i patrijarha Genadije dobiva čast turskog paše. U Srbiji se ta ista stvar događa osnutkom Pećke patrijaršije. Makar da pravoslavni kaluđeri poput monaha Marka pišu, kako su turski sultani (»ismailski car Bajazit«) »nečastivi i troicihulni i hriščanom dosaditelni«, ipak se pod Turcima svuda pravoslavlje širi na račun katolicizma pa tako i u Hercegovini. Započinje sustavno proganjanje katolika kroz 300 godina (1488.-1779.) od strane pravoslavnih arhijereja, koji katolike carskim fermanima i janjičarskom pomoći sile na plaćanje pravosl. vjerskog poreza i podložnost u vjerskim stvarima, što bi neminovno svršilo odpadom katolika na pravoslavlje. Fratri i drugi svećenici bore se na turskim sudovima, plaćaju globe i idu u tamnice. Katolici su više progonjeni nego pravoslavni sve do zadnjih stoljeća turske vlade, jer su pristaše najvećeg neprijatelja sultana, - rimskog pape, i jer ne će poput pravoslavnih martologa, da se bore s Turcima protiv kršćana. Za turske vlade više puta katolici teže progone trpe od pravoslavnih nego li od samih turskih gospodara. »Mi u njima ljuće dušmane imamo nego li su sami Turci, jer nikada ne prestaju raditi o tomu, da nas pod svoju vlast sprave«, piše fra Filip Lastrić. A biskup fra Marko Dobretić u okružnici god. 1777. govori o pravoslavnima (zovi ih skizmatici) »koji panjkaju na nas po tribunalih ono, što ne bi ni vragovi izmislili, za oborit nas i vas i ove svete kuce u svako zlo; dave, globe i gule...« (J e l e n i ć, Izvori za kult. pov., 50). Stvar je ta toliko poznata iz Smičiklasa, Batinića, Jelenića i drugih, da je ne moramo dalje ni spominjati. Sam arhimandrit Ruvarac veli, »da se takav postupak srpskih patrijarha nikako opravdati ne da.« Ti su progoni išli gdjekad tako daleko, da je narod, da se od tog oslobodi, čak prielazio na pravoslavlje. Trebinjski biskup Primi piše u Rim god. 1674. ovako: »Pravoslavni (kaluđeri!) na temelju toga fermana idu i tlače biedne katolike (po Popovu polju , nezadovoljni s onim, što im je sultan dozvolio. ) to više, oni obilaze s četom Turaka i grubom silom otimaju od tih hercegovačkih katolika deset puta više, nego što stoji u fermanu, izjavljujući odtvoreno, kako će im svake godine tako dodijavati, dok ne postanu pravoslavcima. Radi toga ne mogući se oduprieti tolikoj nevolji, katolici samo što nijesu izgubljeni. Vec su izjavili biskupu, da će morati prieći na grčki zakon, ako se ne ukloni ta nepravda« (K. Draganović, Massenubertritte von Katholiken zur Orthodoxie, Rim 1937., str. 72).
Radi ovog i drugih razloga priešao je velik dio naroda trebinjske biskupije na pravoslavlje. Biskup Andrijašević pise god. 1627., da je od 12 katoličkih crkava u Popovu 7 dospjelo u ruke pravoslavnih. A narod Neretve i Popova piše 1629., da je veći dio katolika ovih strana otišao u skizmu. VI. Škarić u dokaz pravoslavlja spominje oko 50 starih crkava oko Trebinja i u Popovu. Crkve su doista stare, iz predturskih vremena, samo nikad nijesu bile pravoslavne vec katoličke kao ni ona u selu Dračevu. Očuvan nam je zapis, kako je pravosl. vladika, valjda pri njezinu osveštenju, dao ostrugati kreč s crkve, porušiti katoličke oltare i izbaciti napolje kosti katoličkih pokojnika. Narod, ozlojeđen, hoće da se vrati katoličkoj vjeri, ako mu se pribavi stalan župnik. Nažalost od toga nije bilo ništa, i ti katolici ostadoše i dalje pravoslavnim. Sve ove viesti donose se prema spomenutoj studiji »Maseniibertritte...«, za koju je prvak srpskog (poviestopisa) historiografije Stanoje Stanojević (Jugosl. istor. časopis, III., 376) rekao, kako je u cielosti dokazala svoj predmet, a time i prielaz katolika trebinjske biskupije na pravoslavlje.
to je dovoljan razlog da se taj prostor smatra srbijom?